Kozarac.ba

“Šta si se ti raširio?”

 

DETALJ S MANJACE

Piše:Satko

Halvadzic je bio od onih momaka koji su zracili snagu.
 
Iako mrsav, kao i ostali, iznemogao, u prljavoj odjeci, s ocima zamucenim prosutom krvlju iz Omarske.
 
Bio je od onih koji su Omarsku prezivjeli ne samo zbog srece, vec i zbog snage svoje volje i tijela. Zbog vjere.
 
Kao i svi, na Manjaci je poslusno spustao glavu, a ruke drzao na ledjima, svaki put kada bi se nalazio van stale. To svaki put, bilo je (bar prvih mjeseci), u stvari tek kratkih, prekratkih pola sata. Grupica od 30 ljudi izisla bi vani, mnogi bi vrisli nuzdu a zatim posjedali na brinu izmedju stala uzivajuci u jesenjem suncu. Poslusno, nijemo, pognutih glava, vracali bi se u zagusljivu stalu, neki pomalo ljubomorni na one sto upravo izlaze. Ljubomorni i na one sto jos stoje u redu pred vratima, svjesni da ce cekati jos samo pola sata.
 
Manjaca je vojni logor, sa vojnom disciplinom. Logorasi su sisani nacelavo i ako bi se neki i usudio da ‘pusti’ kosu na 2 centimetra, zaradjivao bi pleske tokom cestih kontrola koje su vrsili banjalucki ‘sarenci’. Bato, Stojcic i Gugi su bili najpoznatiji, ali i najomrazeniji. Bato je nizak, svijetle kose i plavih, zlobnih ociju. Stojcic i Gugi su visoki, crni i pravi banjalucki gelipteri, naizgled jos nenaviknuti na moc koju im je rat na brzinu donio. Naizgled…
 
Gugijevo ime niko nije znao. Zvali su ga Gugi jer je na crnoj kapici, koju su (poklon UNHCR-a) nosili i svi logorasi, bijelim stampanim latinicnim slovima pisalo GUGI.
 
Halvadzic je bio od onih momaka koji su zracili snagu
 
U vojsci je bio padobranac i iako mlad, na Manjaci je brzo vracao izgubljene kilograme, a cijeli dan je provodio vjezbajuci iznemoglo tijelo. I vec nakon par sedmica njegovi misici su poprimali one normalne muske konture, a pogled u ocima je sve manje licio na tuzne, ponizne poglede logorasa. Halvadzic je bio bosanski gazija i to je i pokazivao. Kako logorasima, tako i sarencima.
 
Jedno jutro, iz ko zna kog novog razloga, Bato i Stojcic napravise prozivku. 600 ljudi Mujine stale se poslusno podigose na noge, poredase pored prljavih cipela, celavih glava uperenih nanize, ubrzanih otkucaja srca zbog bojazni da bas ovog puta oni budu ti koji ce biti tuceni.
 
Bato se kretao prvim boxom, gledajuci u lica koja, okrenuta zemlji, nije mogao vidjeti, trazeci neki najnoviji razlog da se opet zabavi. Dug je dan pred njim…
 
Uniforma medju stotine mrsavih, izblijedjelih celavaca podsjetila bi mnogog Evropljanina na njemacke logore iz onog rata. Na filmove o nacistima, one snimljene i one koji ce se tek odvrtjeti. Medjutim, mnogog Evropljanina nije bilo. Bio je Bato, kao predstavnik svoje zajednice i bili su celavci, kao zivi spomenici ostataka one druge dvije.
 
Bato stade, okrenu se i pogleda Halvadzica.
 
Snazne grudi disale su ubrzano, a svakim udisajem, siroka ramena bila su jos sira. Halvadzic nije vise bio samo celavac. Halvadzic je opet bio covjek, muskarac. Halvadzic je bio veci i jaci od Bate…

– Sta si se ti rasirio? – prosikta ljubomorni glas
 
Na upit, Halvadzic samo podize glavu.
 
Pogledi se susretose, prkos u ocima Bosnjaka vise se nije mogao sakriti. Nije ga uostalom ni htio kriti. Stajao je gordo i samo gledao. Da Bato nije bio nizi za glavu, da nisu stajali jedan nasuprot drugog, izglancane cizme i uniforma s jedne i prljave hlace i suplje carape s druge strane, cinilo bi se mozda da ove dvije plavokose glave pomalo i lice…mozda da su i rod…
 
Bez opomene i puno razmisljanja, niski Bato osu paljbu samara s obe strane mladog lica. Ponekad bi i onako nizak poskakivao. Halvadzic je nakon svakog samara, prkosno vracao glavu u prvobitni polozaj i sve bjesnije gledao u plave banjalucke oci. A na svaki taj pogled Bato bi odgovarao novim samarom i ponekad i pitanjem, izgovorenim kroz zube: ‘Ma sta me gledas?’

Samari su zvonili kroz veliku prostoriju, nestajuci u usima logorasa od kojih su se samo neki usudjivali gledati. Stojcic je setao drugim boxovima i trazio poglede…

Mujo je gledao i s tihim ponosom pratio sve crvenije obraze zemljaka, tjeseci ga necujno: “Ne daj se zemo”
 
Kad se umorio, mali cetnik je stao.

A Halvadzic samo opet podize glavu. Ruku jos uvijek na ledjima, obraza crvenih, ociju vrelih od bijesa i bola, gledao je u Batu, isto onako kao nakon prvog samara.
 
“Idemo Stojcicu”
 
Post scriptum: 3 mjeseca kasnije, 16. decembra 1992. u 16.30 sati, Halvadzic je, kao i Mujo i stotine celavaca, negdje kod Kutine, pod budnim okom egipatskih Unproforaca izlazio iz banjaluckih autobusa i ulazio u hrvatske. Negdje na pola puta, u medjuzoni, u nicijoj zemlji, taman prije slobode, logorasi, koji su od 10 sati ujutru putovali s Manjace, poredali su se pored ceste i zdruzeno pisali u grabu pored puta.
 
Kazu da je Stojcic izvrsio samoubistvo, jos prije raspustanja logora. A Bato… ma nije ni bitno.
 

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.