svabo
“Izražavam svoje duboko i potpuno kajanje, kao i saučešće ubijenim i molim njihove porodice da mi oproste. Pritisak savjesti mi nalaže kajanje za sve one koji su mučeni, premlaćivani, ubijeni, i posebno me pogađa što su to bili ljudi koje sam poznavao.
Kajem se svim srcem što se to desilo”, pročitao je Dušan Fuštar u sudnici Suda Bosne i Hercegovine prije nego je oglašen krivim za zločin protiv čovječnosti, te kažnjen sa devet godina zatvora.
Skoro niti jedan relevantan medij u BiH nije prenio ove riječi kajanja koje je uputio Fuštar iako je tužilac Peter Kidd u svom obrazloženju sporazuma naveo: ”Pored ljudske vrijednosti izjašnjenja optuženog da je kriv, uštedjet će se vrijeme Suda za provođenje dokaza, a predstavlja i pozitivan uticaj na žrtve jer se radi o iskrenom kajanju”. Žrtve nisu imale priliku čuti niti vidjeti riječi kajanja pa se uopšte ne zna kakav je to uticaj imalo na njih. Ostaje utjeha da su Sudu BiH ušteđeni vrijeme i novac koji bi eventualno mogli biti iskorišteni za druge procese. Nažalost, svjedoci smo da za više od tri godine rada Tužilaštva i Suda BiH nije podignuta niti jedna optužnica za Prijedor i nije vođen niti jedan drugi proces osim ovog predmeta Željko Mejakić i drugi koji je prebačen iz Tribunala u Hagu po pravilu 11bis.
Prva negativna reakacija žrtava je uglavnom na visinu kazne. Teoretski i po važećim propisima Dušan Fuštar bi mogao biti pušten na slobodu u toku ove godine jer se dobrovoljno predao u februaru 2002. godine i dvije trećine ”kazne” je već proveo u pritvorskim jedinicama Tribunala i Suda BiH. ”Tužilaštvo smatra da je kazna u visini od devet godina u javnom interesu, te da Sud treba imati u vidu princip jednakosti i kazne supočinilaca koje su izrečene u Haagu” – riječi su tužioca Petera Kidda. Supočinioci u ovom slučaju su druga dvojica vođa smjene u Keratermu Dragan Kolundžija i Damir Došen. Oni su u Hagu priznali krivicu i Kolundžija je dobio tri a Došen pet godina. Obojica se nalaze na slobodi a samo je Došen proveo nekih 8 mjeseci u pravom zatvoru dok je Kolundžija pušten direktno iz pritvorske jedinice. U jedinom pojavljivanju u javnosti u emisiji ”60 minuta” gdje su emitovane njihove tajno snimljene izjave Kolundžija je negirao bilo kakvu svoju krivicu a Došen je čak upućivao i prijetnje.
Nažalost, Tribunal u Hagu je svojom neujednačenom kaznenom politikom udario standarde i bh. pravosuđu. Iako Sud BiH radi po domaćem Krivičnom zakonu koji predviđa za ovakva djela najmanju kaznu od 10 godina pa nadalje, domaća sudska vijeća ne mogu ignorisati ono što je na Tribunalu u Hagu izricano za ista djela. To se dalje prenosi na okružni i kantonalni nivo pravosuđa gdje je već postalo praksa da se za ratne zločine izriču kazne od sedam, šest pa čak i pet godina. Iako i Krivični zakon bivše Jugoslavije za ovakva djela predviđa kaznu u rasponu od najmanje 10 do najviše 20 godina.
Kako stoji u izmijenjenoj optužnici, Fuštar je u logoru Keraterm “od sredine do kraja juna 1992. godine” bio jedan od trojice vođa smjene straže.
“Najveći broj prozivki i premlaćivanja bilo je u Fuštarevoj smjeni, koji je svjesno i namjerno doprinio jačanju udruženog zločinačkog poduhvata svojim postupcima i djelima”, rekao je Kidd.
“Fuštar je bio na položaju od povjerenja i trebao je iskoristiti ovlaštenja i spriječiti premlaćivanja i zlostavljanja. Tužilaštvo prihvata da Fuštar nije lično premlatio i ubio nekog zarobljenika, te da nije učestvovao u masakru u sobi 3”, dodao je Kidd.
Pojedini svjedoci Tužilaštva su tokom suđenja isticali da je krajem jula 1992. godine u prostoriji 3 u logoru Keraterm ubijeno nekoliko stotina osoba koje su dovedene “sa područja Brda”, te da su njihova tijela odvezena u nepoznatom pravcu.
Tužilaštvo je odustalo od dijela optužbi protiv Fuštara, te ga je izmijenjenom optužnicom teretilo za progon u okviru kojeg spadaju ubistva, premlaćivanja, šikaniranja, te držanje u zatvoru i zatvaranje civila tokom 1992. godine.
Ono što nikog ne bi trebalo ostaviti ravnodušnim u ovom procesu je činjenica da riječi ”dubokog i potpunog kajanja” nisu doprle do stanovnika Prijedora gdje su zločini počinjeni. I to ne samo do preživjelih logoraša i porodica ubijenih i nestalih žrtava već do prijedorskih Srba. U centralnom dnevniku RTRS-a nije uopšte objavljena vijest o Fuštaru, ali su objavlili vijest o presudi u jednom drugom predmetu za ratne zločine, ali za opštinu Jajce gdje su također osuđeni Srbi. Uređivačka politika javnog emitera RTRS-a je na ovaj način demonstrirala kako se kažnjavaju ”izdajnici” koji su se pokajali i priznali. Takvi jednostavno ne postoje kao informacija za stanovnike Republike Srpske.
I lokalni mediji u Prijedoru su sasvim ignorisali ovu presudu kao što inače ignorišu sva pozitivna dešavanja vezana oko procesuiranja ratnih zločina. Oni s vremena na vrijeme objave tek poneku kritiku na račun procesuiranja i ne propuste naglasiti ”zavjeru protiv srpskog naroda”. Notorna je činjenica da iako je Prijedor još uvijek opština sa najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u Evropi o tome ovdašnja javnost uopšte nije informisana. Niti bošnjački websiteovi, koji su za sada i jedini mediji koji nisu pod srpskom kontrolom u Prijedoru, nisu dovoljno prostora ustupili ovom procesu koji se vodi pred Sudom BiH.
Ostaje gorak ukus spoznaje da na šesnaestu godišnjicu od logora skoro da i ne postoji interesovanje za sudsku istinu o njima. To je na kraju krajeva i rezultiralo nagodbom Tužilaštva sa ratnim zločincem to je na kraju uzrok i tome da državno tužilaštvo i sud veoma malo ili skoro nikako ne pridaju značaj Prijedoru i ovdašnjim logorima smrti.
Edin Ramulić
Neki citati i dijelovi teksta preuzeti od BIRN-a
Add comment