RAVNODUÅ NI PREMA KAJANJU

“Izražavam svoje duboko i potpuno kajanje, kao i saučešće ubijenim i molim njihove porodice da mi oproste. Pritisak savjesti mi nalaže kajanje za sve one koji su mučeni, premlaćivani, ubijeni, i posebno me pogađa što su to bili ljudi koje sam poznavao.

Kajem se svim srcem što se to desilo”, pročitao je Dušan Fuštar u sudnici Suda Bosne i Hercegovine prije nego je oglašen krivim za zločin protiv čovječnosti, te kažnjen sa devet godina zatvora.

Skoro niti jedan relevantan medij u BiH nije prenio ove riječi kajanja koje je uputio Fuštar iako je tužilac Peter Kidd u svom obrazloženju sporazuma naveo: ”Pored ljudske vrijednosti izjašnjenja optuženog da je kriv, uštedjet će se vrijeme Suda za provođenje dokaza, a predstavlja i pozitivan uticaj na žrtve jer se radi o iskrenom kajanju”. Žrtve nisu imale priliku čuti niti vidjeti riječi kajanja pa se uopšte ne zna kakav je to uticaj imalo na njih. Ostaje utjeha da su Sudu BiH ušteđeni vrijeme i novac koji bi eventualno mogli biti iskorišteni za druge procese. Nažalost, svjedoci smo da za više od tri godine rada Tužilaštva i Suda BiH nije podignuta niti jedna optužnica za Prijedor i nije vođen niti jedan drugi proces osim ovog predmeta Željko Mejakić i drugi koji je prebačen iz Tribunala u Hagu po pravilu 11bis.

Prva negativna reakacija žrtava je uglavnom na visinu kazne. Teoretski i po važećim propisima Dušan Fuštar bi mogao biti pušten na slobodu u toku ove godine jer se dobrovoljno predao u februaru 2002. godine i dvije trećine ”kazne” je već proveo u pritvorskim jedinicama Tribunala i Suda BiH. ”Tužilaštvo smatra da je kazna u visini od devet godina u javnom interesu, te da Sud treba imati u vidu princip jednakosti i kazne supočinilaca koje su izrečene u Haagu” – riječi su tužioca Petera Kidda. Supočinioci u ovom slučaju su druga dvojica vođa smjene u Keratermu Dragan Kolundžija i Damir Došen. Oni su u Hagu priznali krivicu i Kolundžija je dobio tri a Došen pet godina. Obojica se nalaze na slobodi a samo je Došen proveo nekih 8 mjeseci u pravom zatvoru dok je Kolundžija pušten direktno iz pritvorske jedinice. U jedinom pojavljivanju u javnosti u emisiji ”60 minuta” gdje su emitovane njihove tajno snimljene izjave Kolundžija je negirao bilo kakvu svoju krivicu a Došen je čak upućivao i prijetnje.

Nažalost, Tribunal u Hagu je svojom neujednačenom kaznenom politikom udario standarde i bh. pravosuđu. Iako Sud BiH radi po domaćem Krivičnom zakonu koji predviđa za ovakva djela najmanju kaznu od 10 godina pa nadalje, domaća sudska vijeća ne mogu ignorisati ono što je na Tribunalu u Hagu izricano za ista djela. To se dalje prenosi na okružni i kantonalni nivo pravosuđa gdje je već postalo praksa da se za ratne zločine izriču kazne od sedam, šest pa čak i pet godina. Iako i Krivični zakon bivše Jugoslavije za ovakva djela predviđa kaznu u rasponu od najmanje 10 do najviše 20 godina.

Kako stoji u izmijenjenoj optužnici, Fuštar je u logoru Keraterm “od sredine do kraja juna 1992. godine” bio jedan od trojice vođa smjene straže.

“Najveći broj prozivki i premlaćivanja bilo je u Fuštarevoj smjeni, koji je svjesno i namjerno doprinio jačanju udruženog zločinačkog poduhvata svojim postupcima i djelima”, rekao je Kidd.

“Fuštar je bio na položaju od povjerenja i trebao je iskoristiti ovlaštenja i spriječiti premlaćivanja i zlostavljanja. Tužilaštvo prihvata da Fuštar nije lično premlatio i ubio nekog zarobljenika, te da nije učestvovao u masakru u sobi 3”, dodao je Kidd.

Pojedini svjedoci Tužilaštva su tokom suđenja isticali da je krajem jula 1992. godine u prostoriji 3 u logoru Keraterm ubijeno nekoliko stotina osoba koje su dovedene “sa područja Brda”, te da su njihova tijela odvezena u nepoznatom pravcu.

Tužilaštvo je odustalo od dijela optužbi protiv Fuštara, te ga je izmijenjenom optužnicom teretilo za progon u okviru kojeg spadaju ubistva, premlaćivanja, šikaniranja, te držanje u zatvoru i zatvaranje civila tokom 1992. godine.

Ono što nikog ne bi trebalo ostaviti ravnodušnim u ovom procesu je činjenica da riječi ”dubokog i potpunog kajanja” nisu doprle do stanovnika Prijedora gdje su zločini počinjeni. I to ne samo do preživjelih logoraša i porodica ubijenih i nestalih žrtava već do prijedorskih Srba. U centralnom dnevniku RTRS-a nije uopšte objavljena vijest o Fuštaru, ali su  objavlili vijest o presudi u jednom drugom predmetu za ratne zločine, ali za opštinu Jajce gdje su također osuđeni Srbi. Uređivačka politika javnog emitera RTRS-a je na ovaj način demonstrirala kako se kažnjavaju ”izdajnici” koji su se pokajali i priznali. Takvi jednostavno ne postoje kao informacija za stanovnike Republike Srpske.

I lokalni mediji u Prijedoru su sasvim ignorisali ovu presudu kao što inače ignorišu sva pozitivna dešavanja vezana oko procesuiranja ratnih zločina. Oni s vremena na vrijeme objave tek poneku kritiku na račun procesuiranja i ne propuste naglasiti ”zavjeru protiv srpskog naroda”. Notorna je činjenica da iako je Prijedor još uvijek opština sa najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u Evropi o tome ovdašnja javnost uopšte nije informisana. Niti bošnjački websiteovi, koji su za sada i jedini mediji koji nisu pod srpskom kontrolom u Prijedoru, nisu dovoljno prostora ustupili ovom procesu koji se vodi pred Sudom BiH.

Ostaje gorak ukus spoznaje da na šesnaestu godišnjicu od logora skoro da i ne postoji interesovanje za sudsku istinu o njima. To je na kraju krajeva i rezultiralo nagodbom Tužilaštva sa ratnim zločincem to je na kraju uzrok i tome da državno tužilaštvo i sud veoma malo ili skoro nikako ne pridaju značaj Prijedoru i ovdašnjim logorima smrti.

Edin Ramulić

Neki citati i dijelovi teksta preuzeti od BIRN-a