Otvoriti u slučaju rata

Najveci problem boraca, koji su se nakon Dejtona jednostavno nasli na ulici, jeste kako steci minimalnu kolicinu kapitala za pocinjanje bilo kakve privatne djelatnosti.  U toj utrci s konkurencijom borci sa svoje strane imaju samo stedne knjizice od kojih imaju gorka sjecaja tuge i boli, i broj provedenih mjeseci u „bosanskom dzehenemu“. Prevedeni , naravno, u domacu valutu jedan mjesec iznosi cetri stotine njemackih maraka.

Tako se na kraju veterani na hijerarhiskoj ljestvi ne porede po ucinku i doprinosu u ratu i broju akcija, nego po broju cifri u stednoj knjizici. Oni sa sedamnaest hiljada pa nadalje su u svakom slucaju dzombe. A takav jedan nas dzomba u poredjenju sa jednim iz dijaspore je pravo nista, obicna nula, koji je pretvoren u rijedak i zakonom zasticen primjerak naseg drustva.

I dok prasina lagano prekriva pazljivo spremljene knjizice, veterani nijemo gledaju kako nasi dragi povratnici ulazu i udvostrucuju svoj tesko steceni kapital zaradjen radeci za gazdu Kurta po zemljama Zapadne Evrope.

Najbolnija cinjenica je ta, da sada na kraju rata ispade da su patrioti u vecini slucajeva bili neobrazovani seljaci , dok su nam u ovom trenutku potrebniji kadrovi, koji su nazalost otisli iz zemlje i zbog nerijesenog stambenog pitanja ne mogu da se vrate.

Mnogima je dosadila prica o junacima rata, i sad nam je drazi jedaan udarac u ringu poput Zije Polje.

Ispravno je da ova drzava ide ka napretku i boljem zivotu , ali da li ce invalidi i veterani rata imati pravo i sansu da steknu renome uglednog gradjana?

Malo je programa skolovanja i prekvalifikacija i u vecini slucajeva borcima se nudi radno a ne rukovodece mjesto. Ako je jedan takav borac mogao u ratu da vodi vod ili cetu ljudi, zasto sada on isti ne moze da vodi jednu smjenu u fabrici ?

Mir ponovo pocinje zanemarivati duhovno, a okretati se ka materijalnom. Dokle ce neimastina prisiljavati borce da budu sa one strane zakona ? I kako to da u vecini slucajeva javni red i mir krse upravo oni koji su se za taj mir borili? 

Na kraju, dok veterani sa sjetom na licu guraju svoje osakacene drugove na jutarnju kafu, pitaju se ko je smislio onu pricu u kojoj ce borci na kraju rata  biti spremljeni u crne kese i pohranjeni u posebna skladista sa natpisom : „Otvoriti u slucaju  rata“? 

Ne ljute se oni na pricu, nego zato sto nema rata…

„Prijedorsko ogledalo“, decembar 1996.