Džuma…

“O vjernici,kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

“A ti obraduj izdrzljive, one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kazu: „Mi smo Allahovi i mi cemo se Njemu vratiti“. Njih ceka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na pravom putu” (El-Bekare, 155-157).

U hadiskom djelu Musned navodi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

“Nema toga kome Allah, ako ga pogodi nega nevolja, on na to kaze: ‘INNA LILLAH VE INNA ILEJHI RADI'UN, ALLAHUMME'DURNI FI MUSIBETI VE AHLIF LI HAJREN MIHNA – Mi smo Allahovi i Njemu se vracamo; Gospodaru moj, dodijeli mi nagradu zbog ove nevolje (musibeta) i ostavi mi nakon nje dobro’, a da ga Allah ne nagradi zbog nevolje, ostavljajuci mu dobro nakon nje.“

Ove rijeci su najdalekosezniji lijek onome ko je pogoden nevoljom, najkorisniji na ovome i buducem svijetu. One sadrze dva velicanstvena nacela s kojima ce, ukoliko ih uistinu uspije potpuno shvatiti, covjek prevladati svoju nevolju.

Prvo nacelo je da covjek zna da je on, zajedno sa svojom porodicom i imetkom, istinska svojina Uzvišenog Allaha koju On daje jedno vrijeme na korištenje covjeku. Kada je uzme, onda je On (Allah Uzvišeni) samo povratio Sebi ono što mu suštinski i pripada.

Takoder, covjek je okruzen s dva nebivanja: nebivanjem prije sebe i nebivanjem poslije sebe. Ono što covjek posjeduje jesu dobra koja su mu na korištenje data samo jedno kratko vrijeme. Covjek nije taj ko je sebe stvorio iz nicega, niti je on taj ko samog sebe od nedaca štiti nakon što je postao.

Covjek sam sebe ne odrzava u zivotu i na to on nema uticaj. On nema stvarne svojine. On se prema njoj ponaša po odredenju svojstvenom covjeku kojem se nareduje i zabranjuje, a ne na nacin svojstven posjedniku. Zato mu se ne dopušta da sa svojinom postupa osim u skladu sa zapovijedima stvarnog Posjednika.

Drugo nacelo je da covjek zna kako njegov put i završetak vodi k Allahu, istinskome Gospodaru, da mu je nezaobilazno da za sobom ostavi ovaj svijet i svome Gospodaru dode sam, onakav kakvoga ga je Allah prvobitno stvorio, bez porodice, bez imovine i bez plemena, ali sa svojim dobrim i lošim djelima.

Pa ako je covjeku svojstven takav nastanak, takve ovlasti i takav završetak, kako ga moze radovati nešto postojece i zalostiti ga nešto izgubljeno. Da razmisli o svome pocetku i kraju, najbolji mu je lijek za nastalu bolest. Lijek se sastoji u tome da cvrsto zna da je ono što ga je zadesilo – nije ga moglo mimoici, kao i to da ono što ga je mimoišlo – nije ga moglo zadesiti.“

Uzvišeni Allah kaze:

“Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, – to je Allahu, iustinu, lako – da ne biste vi tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce.” (El-Hadid, 22-23)

Lijek je i to da se covjek osvrne i razmisli o onome što ga je snašlo. Uvidjet ce da ga je Allah poštedio s onolikim dijelom s kolikim ga je nevolja snašla, ili mu je ostavio bolji dio. Allah mu je – ukoliko on bude strpljiv i zadovoljan – za to iskušenje pripremio nagradu koja je mnogo veca od onoga što ga je zadesilo. Takoder, Allah Uzvišeni je, da je to htio, mogao nevolju uciniti i mnogo tezom nego što ona jeste.

Lijek moze biti i to da covjek vatru svoje nevolje gasi razgaljivanjem koje ima tješenje nevoljama nevoljnika, da zna da svugdje ima briga… Ako pogleda desno, šta moze vidjeti osim iskušenja, a ako se osvrne lijevo, šta moze vidjeti osim tuge?!

Kad bi pogledom obuhvatio sve ljude svijeta, vidio bi sve same ozalošcenike, bilo da zale što su izgubili nešto drago ili zato što su se suocili s necim nepozeljnim. Shvatio bi da su ovosvjetske nevolje danji snovi, ili odlazece sjenke jer, za svako malo što se nasmiješ, malo i otplaceš, za svaki dan u kojem se poraduješ, stanovito vrijeme se i rastuziš, ako malo uzivaš, mnogo ti bude uskraceno… Kucu gotovo ne ispuniš nikakvim dobrom a da u nju ne uneseš i iskušenje, ne dogodi se u njoj dan radosti, a da ne doziviš i dan zalosti.

Ibn Mes'ud r.a. je rekao: „Za svaku radost postoji zalost. Kuca se ne ispunjava radošcu a da se ne ispuni i zalošcu.“ Ibn Sirin je rekao: „Rijetkost je da se nasmiješ, a da nakon toga ne otplaceš.“

Hind bint Nu'man je rekla: „Jednog jutra vidjela sam da smo mi najmocnija i najbogatija porodica. Medutim, sunce gotovo da nije zamaklo, a vidjela sam nas i kao najslabije. Shvatila sam da Allah, d.š., za svako ispunjenje dobrom, kucu covjeka ispuni i iskušenjem.“

Neko ju je zamolio da to bolje objasni, a ona je odgovorila: „Jednog jutra smo osvanuli u takvom stanju da nije bilo Arapa koji ne bi zelio doci do nas i za nešto nas zamoliti, zatim smo omrknuli u takvom stanju da nije bilo Arapa koji nam ne bi ukazao milost.“

Njena sestra, Hurka bint Nu'man, zaplakala je jednoga dana dok je bila mocna. Kad je upitana što place, da je nije neko uznemirio, odgovorila je: „Nije niko. Ali, vidim veliko izobilje u svojoj porodici. Samo, rijetko se neka kuca ispuni radošcu, a da se ne ispuni i zalošcu.“

Lijek je da covjek zna da tugovanje nece nevolju otkloniti, vec ce je povecati, a to vodi ka pogoršanju bolesti. Lijek je i to da covjek zna da je njegovo nestrpljenje u nedacama i nezadovoljstvo sudbinom zapravo propuštanje velike nagrade koju je Svevišnji pripremio za strpljive i zadovoljne. To je u biti gore od samog iskušenja.

Lijek moze biti i to da covjek zna da tuga (zbog onoga što mu se desilo) raduje njegovog neprijatelja a rastuzuje prijatelja, ljuti njegovoga Gospodara, veseli šejtana, iskljucuje nagradu i oslabljuje ga. Medutim, kada se strpi zarad Allahovog zadovoljstva, to ljuti šejtana i odbija ga razocaranoga. Time covjek svoga Gospodara zadovoljava, prijatelja raduje, neprijatelja rastuzuje, s brace skida teret, pokazuje im se snazan prije nego što ga pocnu sazaljevati, a to je najveca postojanost i potpunost, koja ne dopušta (izbezumljeno) udaranje po licu, kidanje odjece, proklinjanje zle sudbine i nezadovoljstvo onim što je odredeno.

Lijek je i to da covjek zna kakvo zadovoljstvo i radost donose strpljenje i ocekivanje nagrade kod Allaha zbog nedaca koje su ga zadesile. U tome mu je dovoljna Kuca zahvalnosti (Bejtu-l-hamd) koja se gradi u Dennetu za one koji su zahvalni svome Gospodaru i koji, kad ih zadesi neki musibet, kazu:

Inna lillah ve inna ilejhi radi'un – Mi smo Allahovi i Njemu cemo se vratiti!

Zato, neka pogleda covjek i razmisli koja od nevolja je veca: ovosvjetska nevolja ili nevolja zbog neulaska u Kucu zahvalnosti u Vjecnome Dzeennetu.

U Tirmizijevoj zbirci navodi se hadis Allahovog Poslanika koji glasi:

„Ljudi ce na Sudnjem danu zaliti što na prolaznom svijetu nisu bili u što vecim nedacama (iskušenjima) kad vide kakav sevap imaju oni koji su imali kušnje.“

Neko iz prijašnjih generacija je rekao: „Da nije nevolja na ovom svijetu, na Sudnjem danu bismo se pojavili bez icega.“  Lijek moze biti i to da covjek svoje srce osvjezi smislom molbe Allahu da mu naknadi nekim nadomjeskom, a nadomjestak je moguc svemu osim Allahu, jer njemu nadomjeska nema, kao što je receno:

Sve što se izgubi necim nadomjestiti mozeš, Jedino (vjeru u) Allaha kad izgubiš, nadomjestiti ne mozeš.