Sarajevo je s pomiješanim osjećanjima obilježilo 6. april, datum koji je u dva navrata, u razmaku od gotovo pola stoljeća, ušao u njegove anale. Ponos je pomućen činjenicom da ovo nije država za koju su se njeni patrioti borili. Kako godine prolaze, stvarnost je sve udaljenija od njihovih ideala, a lična i kolektivna razočarenja sve veća.
Sarajevo je u povijesti sinonim za Prvi svjetski rat. I kao što je Principov atentat na Ferdinanda definitivno uništio svaku šansu Austro-Ugarske da od tamnice naroda postane nukleus ujedinjene Evrope, tako su sarajevske barikade, nepunih osamdeset godina kasnije, zauvijek skršile šansu da Bosna i Hercegovina postane izlog etničkog i vjerskog suživota za čitav svijet. Bosna se više ne može ujediniti na onome što su bili njeni najdragocjeniji principi. Takve Bosne, nažalost, više neće biti. A to je ono na čemu je velikosrpska politika oduvijek radila.
Ali, nešto drugo je poraznije i od iznevjerenih ideala. Sve sarajevske TV kuće emitovale su specijalne priloge posvećene opsadi grada. Međutim, za RTV Republike Srpske ona kao da nikad nije ni postojala.
Stvari su postavljene naglavačke, pa je 6. april "obilježen" tako što je u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci premijerno prikazan dokumentarni film "Sarajevo – istina zatrpana ćutanjem". Prema riječima njegovog autora Dejana Kosića, film govori o stradanju Srba u Sarajevu u toku rata u BiH, "a 6. april je ciljano izabran za promociju". U filmu se navodi da je u Sarajevu stradalo 5.515 građana srpske nacionalnosti, ali je Kosić na konferenciji za novinare dodao više od hiljadu novih imena?! Živ je Gebels!
Film je sutradan, u večernjem programu, emitovan na RTV Republike Srpske. Vidjeli smo jedan užasno loše napravljen dokumentarac, sklepan od bog-te-pitaj odakle pokupljenih i međusobno nepovezanih inserata, neuvjerljiv i bez ikakve suvisle poruke.
Ratni zločinac Radovan Karadžić je u toj priči dobar momak, a Alija Izetbegović, naravno, loš. Alija je isključivi krivac za rat, a Radovan je prikazan kao pacifista, "jer se zalagao da Sarajevo bude otvoren grad".
U Karadžićevoj verziji "otvorenog grada", svima koji su željeli da napuste Sarajevo to je trebalo i dopustiti, valjda u skladu sa strategijom "humanog preseljenja" stanovništva.
Sve u svemu, film je i s profesionalnog i s moralnog stanovišta obično smeće, a činjenica da ga je finansirala vlada Milorada Dodika više nikoga ne iznenađuje.
Suočeni s tom gebelsovskom blasfemijom u formi dokumentarca, snimljenog nakon tolikih presuda Haškog tribunala, ostaje nam jedino da zaključimo da Srbima nema pomoći.
"Sarajevo – istina zatrpana ćutanjem" dobar je naslov, ali samo ukoliko se odnosi na uporno prešućivanje zločinačke politike ratnih vođa bosanskih Srba, koja je u praksi skončala u etničkom čišćenju, masovnim zločinima nad Bošnjacima i Hrvatima, smrtonosnoj opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici.
Današnji nacionalistički korifeji, kojima je Karadžić ostavio u nasljeđe svoju fašističku tvorevinu, istinu o tome zatrpavaju šutnjom. Ali koliko god se oni trudili da vlastitoj laži produže život, rok njene upotrebe ipak je ograničen.
"Iako je istina nemoćna i uvijek poražena u direktnom sudaru s postojećim silama, ona posjeduje moć sama za sebe: bilo šta da izmisle oni koji su na vlasti, oni nisu u stanju da otkriju ili stvore za život sposobnu zamjenu za istinu", pisala je Hana Arent.
Piše: Gojko Berić
(Oslobodjenje)
Add comment