svabo
Teško je pouzdano reći o čemu su prošloga vikenda u slobodarskom Trebinju, uz miris kandila i p(r)osvećenje(?) vladike Grigorija, razgovarali Miroslav Lajčak i Milorad Dodik.
Nije čak razjašnjeno ni to otkud sastanak baš na tom mjestu i u tom zbilja neočekivanom sastavu… Očigledno je, međutim, kako su dojmovi svjetovnih učesnika trebinjskoga summita dijametralno različiti, a što je, dakako, uoči ovotjednog zasjedanja Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC) – vrlo značajno.
Eresovski je vožd, naime, unaprijed razočaran najavom kako će lideri vladajućih bh. stranaka u Bruxellesu dobiti (samo) po tri-četiri minuta da mudroslove, iz čega Dodik, prilično rezignirano, izvodi zaključak kako je odluka o ostanku OHR-a već donesena (A, zna se da bi želio da visokog predstavnika ured odleti već sa proljetnim danima i prepusti se zaboravu lako zaboravljivih građana BiH). Čime su, eto, iznevjerena njegova očekivanja, baš u trenutku kada je, nakon beogradskog nastupa, ušao u mitingašku formu nastupivši između Koštunice i Kosturice, dakle u najjačem sastavu srbijanskog velikonacionalističkog dream teama. S druge strane, visokom je predstavniku i prije odlaska u glavni grad EU jasno kako se danas i sutra neće dogoditi ništa – povijesno.
Premijeru manjeg entiteta ne bi, kao što stalno gunđa, trebala smetati aktualna uloga međunarodne zajednice. A on je vidi kao – profesorsku.
Zapravo, baš zbog njegova čitanja Daytonskog sporazuma, još mu je nužan tumač. Istina, proteklih je dana, dok se u Banjoj Luci spremao secesionistički dokument, primijećena stanovita Dodikova samozatajnost. Ali, jasno je da je taj papir prošao njegovu brižnu redakturu. Kao, uostalom, i sve drugo u RS. Takozvana profesorska uloga međunarodne zajednice, koju personalizira njezin visoki predstavnik, zapisana je, pak, u dokumentu što je prije dvanaest i pol godina – još u ratnom ozračju – nazivan povijesnim; OHR je, naime, civilni supervizor provođenja toga mirovnog sporazuma.
Podsjetimo, te (povijesne) ‘95. i još nekoliko godina potom Daytonski se sporazum u paklenom trokutu Pale – Banja Luka – Trebinje proklinjao, da bi posljednjih godina dostigao popularnost Načertanija Ilije Garašanina.
Ipak, i danas premijer RS-a i njegova mnogobrojna sljedba Dayton tumače kako im (kad) odgovara (Sjetimo se, pri tom, kakvo je stanje vladalo prvih poslijeratnih godina, primjerice, tumačenja države kao unije polunezavisnih republika, čemu je doprinijela entitetska onomastika).
Kada je, dakle, riječ o neupitnosti entiteta – naročito jednog – onda je Daytonski sporazum temelj za sve razgovore o reformi Ustava. Po tom dokumentu neupitan je, također, teritorijalni integritet i suverenitet države Bosne i Hercegovine, ali te stranice se tamo daleko preskaču.
Dodici, naime, Republiku Srpsku ustrajno, i sve snažnije, nastoje nametnuti kao partnera državi. Slijedom čega se posljednjih dana bave vanjskom politikom i snatre o secesiji – uz, zasad, samo razmjerno blagu reakciju onih što imaju mandat poništiti takve, zaista u svakom formalnopravnom smislu – neustavne dokumente. A i, sjetimo se samo Hrvatske samouprave, i druge konkretne ovlasti, slijedom kojih je svojevremeno i Kula bila solidno popunjena.
No, vremena su se malo promijenila, i neustavno praznoslovlje predstavlja legitimniji politički čin od jelavićevskog herceg-samoupravnog izleta – danas se i krupnije političke konstrukcije propuštaju kroz ohaerovsko rešeto, pa nikom ništa.
Vjerojatno je zbog eresovskog selektivnog čitanja papira iz Ohia dobro to što će Dodik u Bruxellesu sutra govoriti nekoliko minuta. To, međutim, nikako ne znači da mu europski dužnosnici ne trebaju održati višestruko dužu bukvicu. U okviru koje mu treba protumačiti kako svojim inzistiranjem na odlasku OHR u ovom trenutku, u biti, samo otkriva položaj. Zapravo, politički koncept zbog kojega je Bosni i Hercegovini i dalje potreban patronat. Trenutačno vjerojatno i snažniji od onoga kojega prakticira Miroslav Lajčak.
Dodikova primirenost proteklih dana trebala bi biti njegov permanentni politički program, a izleti u Beograd tek nedosanjani san o važnosti koju može imati u nekom većem političkom središtu nego što je Banja Luka 2008.
Piše: Josip Vričko (Oslobodjenje)
Add comment