svabo
Srbija ovih dana čini sve što misli da bi joj moglo biti od koristi u operaciji "poništavanja" nezavisnosti Kosova.
Hitnim povlačenjem svojih ambasadora iz zemalja koje su priznale novu državu na Balkanu, Beograd je otvorio paket sa oznakom državne tajne, spisak mjera kojima kani kažnjavati novostečene "neprijatelje".
Nacija živi u znaku rušilačkih demonstracija, i spiritualnih parola i zakletvi.
Gnjev prosječnog Srbina mogao bi se sažeti u dvije-tri rečenice: "Kakva, bre, nezavisnost. Ja to ne priznajem. Mislim da će narod uzeti stvar u svoje ruke i da će Kosovo uvek biti naše."
Sve je to, naravno, s onu stranu racionalnog, čista besmislica. Ali, šta drugo ostaje Srbinu s onu stranu Drine, osim da slijedi premijera Koštunicu, koji mu poručuje: "Vratićemo Kosovo!"
Poznato je šta mislim o ovom istorijskom raspletu balkanske krize: pravedna je to kazna za velikosrpski nacionalizam. Na kraju, više niko nije htio da živi sa Srbima u istoj državi. Slobodan Milošević je u toku jedne decenije poveo četiri rata i sva četiri izgubio. Račun za to morao je biti plaćen. Ko mačem siječe, od mača gine.
Možda će Kosovo, kao što tvrde zli proroci, zadugo biti jadna država, kojoj će Srbija na sve načine zagorčavati život. Suština je u nečem drugom: više od 25 godina traje borba kosovskih Albanaca za slobodu. Uoči bombardovanja Srbije u martu 1999, Milošević saopštava američkom generalu Vesliju Klarku: "Pobiću sve Albance." Nije stigao da obavi taj genocidni posao, jer ga je u tome spriječio NATO.
Kad jedan narod stekne dugo očekivanu slobodu, red je poželjeti mu da se njome znalački služi. Onako kako je to, ne bez dileme, priželjkivao veliki pjesnik Branko Miljković: "Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj."
Sloboda kosovskih Albanaca polaže ispit na preostaloj srpskoj manjini. Premijer Hašim Tači je, kao znak dobre volje poklonio jednoj srpskoj familiji traktor. Ali, simbolika tog traktora ne mijenja činjenicu da je Kosovo etnički očišćeno, a drevna nacionalna i kulturna zajednica koju su činili Srbi praktično uništena zaslugom Miloševićevog režima.
Iako očekivan, ovakav ishod kosovskog pitanja demantovao je sve koji su tvrdili da ono nema nikakve veze sa Bosnom i Hercegovinom. Čak i kad to iz čisto pragmatičnih razloga čini Miroslav Lajčak, on djeluje neuvjerljivo.
Uostalom, dovoljno je pročitati katastrofične naslove komentara koje ovih dana objavljuju vodeći svjetski listovi i agencije, pa shvatiti da nojevsko zabijanje glave u pijesak nije nimalo preporučljivo. Sudeći prema tim komentarima, Kosovo je tempirana bomba sa upaljenim fitiljem koja bi mogla potresti cijeli region. Ako se u tome i pretjeruje zarad dizanja tiraža, to još ne znači da je zabrinutost lišena svakog osnova.
Sigurno je jedno: ko god misli da bi Bosna i Hercegovina trebalo da prizna nezavisnost Kosova, politički je diletant. Ima više razloga zbog kojih bi takva velikodušnost išla u korist naše vlastite štete, čak i kad bi o tome nekim čudom bio postignut politički konsenzus na nivou države, što je naprosto nemoguće.
Nevidljiva ruka je već učinila svoje: raspiruju se emocije među Srbima u Republici Srpskoj, tačno po scenariju Dodikovih secesionističkih prijetnji.
Treba računati s tim da Beograd zadugo neće ostaviti Bosnu i Hercegovinu na miru i da će Republika Srpska biti dugotrajno i na različite načine aktivna u njegovim utopijskim pokušajima da "vraćati Kosovo".
Smišljena je providna strategija: Dodik nameće Kosovo kao ključno pitanje za Srbe u Republici Srpskoj. Prve neposredne posljedice njegovog štetočinskog rada su očigledne: posve je jasno da su razgovori o ustavnim promjenama u ovom trenutku bespredmetni i da reforma policije nema nikakvih izgleda.
Stvaranju političke pometnje doprinosi i očito tempirana Radmanovićeva izjava da 80 odsto bosanskohercegovačkih Hrvata želi prisajedinjenje Hrvatskoj. Prošlo je nekoliko dana od te izjave, a hrvatski lideri Dragan Čović i Božo Ljubić o tome mudro šute. A oni valjda najbolje znaju kakvo je stvarno raspoloženje hrvatskog naroda prema ideji za koju se vjerovalo da počiva na Mirogoju zajedno sa Tuđmanom i Šuškom.
Ali da ništa nije slučajno, svjedoči i komentator Večernjeg lista, izdanja za BiH, koji smatra da konačan raspad Jugoslavije nije, kao što se misli, završen na Kosovu, već da je "puno veća mogućnost da se to dogodi u Bosni i Hercegovini".
Nakon ovakvih i sličnih prognoza, postavlja se pitanje je li međunarodna zajednica jedini garant opstanka ove zemlje?
Nemoguće je pobjeći od potvrdnog odgovora. A to znači da dolaze novi teški dani, iako ni ni sa ovim sadašnjim ne uspijevamo izaći na kraj.
Piše: Gojko Berić (Oslobodjenje)
Add comment