Kozarac.ba

Teški dani

Srbija ovih dana čini sve što misli da bi joj moglo biti od koristi u operaciji "poništavanja" nezavisnosti Kosova.

Hitnim povlačenjem svojih ambasadora iz zemalja koje su priznale novu državu na Balkanu, Beograd je otvorio paket sa oznakom državne tajne, spisak mjera kojima kani kažnjavati novostečene "neprijatelje".

Nacija živi u znaku rušilačkih demonstracija, i spiritualnih parola i zakletvi.

Gnjev prosječnog Srbina mogao bi se sažeti u dvije-tri rečenice: "Kakva, bre, nezavisnost. Ja to ne priznajem. Mislim da će narod uzeti stvar u svoje ruke i da će Kosovo uvek biti naše."

Sve je to, naravno, s onu stranu racionalnog, čista besmislica. Ali, šta drugo ostaje Srbinu s onu stranu Drine, osim da slijedi premijera Koštunicu, koji mu poručuje: "Vratićemo Kosovo!"

Poznato je šta mislim o ovom istorijskom raspletu balkanske krize: pravedna je to kazna za velikosrpski nacionalizam. Na kraju, više niko nije htio da živi sa Srbima u istoj državi. Slobodan Milošević je u toku jedne decenije poveo četiri rata i sva četiri izgubio. Račun za to morao je biti plaćen. Ko mačem siječe, od mača gine.

Možda će Kosovo, kao što tvrde zli proroci, zadugo biti jadna država, kojoj će Srbija na sve načine zagorčavati život. Suština je u nečem drugom: više od 25 godina traje borba kosovskih Albanaca za slobodu. Uoči bombardovanja Srbije u martu 1999, Milošević saopštava američkom generalu Vesliju Klarku: "Pobiću sve Albance." Nije stigao da obavi taj genocidni posao, jer ga je u tome spriječio NATO.

Kad jedan narod stekne dugo očekivanu slobodu, red je poželjeti mu da se njome znalački služi. Onako kako je to, ne bez dileme, priželjkivao veliki pjesnik Branko Miljković: "Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj."

Sloboda kosovskih Albanaca polaže ispit na preostaloj srpskoj manjini. Premijer Hašim Tači je, kao znak dobre volje poklonio jednoj srpskoj familiji traktor. Ali, simbolika tog traktora ne mijenja činjenicu da je Kosovo etnički očišćeno, a drevna nacionalna i kulturna zajednica koju su činili Srbi praktično uništena zaslugom Miloševićevog režima.

Iako očekivan, ovakav ishod kosovskog pitanja demantovao je sve koji su tvrdili da ono nema nikakve veze sa Bosnom i Hercegovinom. Čak i kad to iz čisto pragmatičnih razloga čini Miroslav Lajčak, on djeluje neuvjerljivo.

Uostalom, dovoljno je pročitati katastrofične naslove komentara koje ovih dana objavljuju vodeći svjetski listovi i agencije, pa shvatiti da nojevsko zabijanje glave u pijesak nije nimalo preporučljivo. Sudeći prema tim komentarima, Kosovo je tempirana bomba sa upaljenim fitiljem koja bi mogla potresti cijeli region. Ako se u tome i pretjeruje zarad dizanja tiraža, to još ne znači da je zabrinutost lišena svakog osnova.

Sigurno je jedno: ko god misli da bi Bosna i Hercegovina trebalo da prizna nezavisnost Kosova, politički je diletant. Ima više razloga zbog kojih bi takva velikodušnost išla u korist naše vlastite štete, čak i kad bi o tome nekim čudom bio postignut politički konsenzus na nivou države, što je naprosto nemoguće.

Nevidljiva ruka je već učinila svoje: raspiruju se emocije među Srbima u Republici Srpskoj, tačno po scenariju Dodikovih secesionističkih prijetnji.

Treba računati s tim da Beograd zadugo neće ostaviti Bosnu i Hercegovinu na miru i da će Republika Srpska biti dugotrajno i na različite načine aktivna u njegovim utopijskim pokušajima da "vraćati Kosovo".

Smišljena je providna strategija: Dodik nameće Kosovo kao ključno pitanje za Srbe u Republici Srpskoj. Prve neposredne posljedice njegovog štetočinskog rada su očigledne: posve je jasno da su razgovori o ustavnim promjenama u ovom trenutku bespredmetni i da reforma policije nema nikakvih izgleda.

Stvaranju političke pometnje doprinosi i očito tempirana Radmanovićeva izjava da 80 odsto bosanskohercegovačkih Hrvata želi prisajedinjenje Hrvatskoj. Prošlo je nekoliko dana od te izjave, a hrvatski lideri Dragan Čović i Božo Ljubić o tome mudro šute. A oni valjda najbolje znaju kakvo je stvarno raspoloženje hrvatskog naroda prema ideji za koju se vjerovalo da počiva na Mirogoju zajedno sa Tuđmanom i Šuškom.

Ali da ništa nije slučajno, svjedoči i komentator Večernjeg lista, izdanja za BiH, koji smatra da konačan raspad Jugoslavije nije, kao što se misli, završen na Kosovu, već da je "puno veća mogućnost da se to dogodi u Bosni i Hercegovini".

Nakon ovakvih i sličnih prognoza, postavlja se pitanje je li međunarodna zajednica jedini garant opstanka ove zemlje?

Nemoguće je pobjeći od potvrdnog odgovora. A to znači da dolaze novi teški dani, iako ni ni sa ovim sadašnjim ne uspijevamo izaći na kraj.

 Piše: Gojko Berić   (Oslobodjenje)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.