Lektorica

nido2 piše:

“Napiši jednu ljubavnu,
Nek nešto novo bude
Samo nek’ nema suza
Na to smo navikli ljude…”, zvonila mu je u ušima cijelog dana, pjesmica Kemala Montena, dok je razmišljao o kratkoj poruci svoje lektorice, Dragice, koju je dobio dan ranije, e – mailom.

Bok!
 
Samo kratko jer je već kasno – kaj u kojoj od tvojih priča ostane netko živ na kraju?
Jooooj,da se nisi nasrdio,zezam te!
Malo me uhvatio crni humor.
A i kasno je već pa mi mozak radi s vrlo malo snage.
 
Ajde,laku noć!
     
Lako je dokučiti, što je to zajedničko Keminoj pjesmi i lektoričinom pismu. Zajednička im je, dakako, bila poruka, kako bi se autor trebao malko zamisliti nad svojim motivima. Nije bio siguran da ga je ta poruka  razljutila, ali da mu je dala misliti, to jest.

Na Dragicu je naletio sasvim slučajno i već na prvu loptu, ocijenio ju je, kako je jedino i mogao, kao čisti dar s neba. Nije je nikad vidio, pa bi svako fizičko opisivanje bilo poprilična konstrukcija, no na mentalnom planu je bio siguran da se radi o, najblaže rečeno, srodnoj duši i osobi kojoj će moći dati  prčkati po njegovim pričama. Kome je god poznat mehanizam sujete umjetničke duše, shvatit će, već od prve,  o kakvoj vrsti povjerenja ovdje radi.

Žena nije bila samo pismena, već  i šarmantna i duhovita, kako daje naslutiti i gornje pismo. Ostavljala je dojam osobe koja ga poznaje godinama i njezine primjedbe su uvijek bile odmjerene i davale su mu misliti i brzo se navikao da ih ne odbacuje olako.

To je svakim novim mailom podizalo njihovo međusobno povjerenje i umjetnik je bio sve sigurniji  da će Dragica biti dostojna ubaciti koji zaboravljeni zarez i upozoriti na kakvu zgodnu inverziju i predložiti, čak i korekciju jezične konstrukcije, tamo, gdje mu se omaklo.

Dopalo mu se i što ne zazire od čaršijskog izričaja, koji je znao uvaliti, tek toliko da mu Bosna zamiriše dok piše, i što pokazuje potrebnu širinu, makar je bila  zagrebačka studentica i godinama je predavala u nekoj školi u Krapini, a što se lektoriranja tiče, toga se tek dotakla, onako honorarno, za neko Ministarstvo, u Boga pitaj, kakvoj prigodi.

Njegovu čaršiju, vjerojatno, ne bi znala pronaći ni na karti, ali je poslu pristupala toliko profesionalno, da joj se nikad nije omaklo  komentirati neku riječ iz čaršijskog slanga, ali se kirurškom metodom bavila onim univerzalnim i općeprihvaćenim leksikom, zvanim standardni jezik.

Shvatila je ono, što je važno za shvatiti, a to je da autor ne može, a i ne smije, bježati od svog genetskog naslijeđa, kao što ne smije bježati niti od svoje osobnosti, pa i zagrebačkog dijela svog imagea. Shvatila je taj dualitet, koji nije mogao pojasniti ni onima, koji su ga bolje poznavali, shvatila je nuždu iz koje je stvorio  taj hibridni zagrebačko-čaršijski vokabular, shvatila je sav rizik, kojemu je izložen plešući po tako tankoj niti, unatoč svom niskom konvencionalnom obrazovanju, zbog čega je izglednost da bude žrtvom lešinarske kritike bila posve izvjesna, a ipak nije dirala u to, nije ni raspravljala o tome, i to mu je reklo sve.

“Žena je pismena i vrati joj tako da nikad ne požali što ti je posudila komadić svoje erudicije.”

Pisac, u njemu, prepoznao je svoju mentalnu rođaku, i s punim povjerenjem joj je poslao neke svoje priče, koje je ona sve pažljivije pretresala, a kako ga je i sama počinjala cijeniti, njezine primjedbe su sve više uvažavale melodiku i tečnost teksta, koje je htio postići, a sve više se i sama brinula da zbog prevelike gramatičke čistoće, priče ne postanu sterilne i beskrvne. 

Dobro je uočila njegovu intenciju da besprijekornost nekog teksta ne mora nužno ovisiti o gramatičkim uzusima i da su neke “ greške” plod stanovitog fakinskog stava i duplog dna, a ne nepismenosti. Nije joj dugo trebalo da počne hvaliti raspon njegovog leksika i njegovo slojevito promišljanje svake riječi u tekstu, a da se pritom trudi da sam tekst nikad ne izgleda preveć pretenciozno i nametljivo.

Počeo joj je imponirati taj mali bezimeni šetač, na čijoj strani nije stajalo ništa, a na onoj suprotnoj je bilo sve, bila joj je simpatična njegova uvjerenost da svijet koji opisuje, doista postoji i da će te slike kad-tad naći svoj put do publike. Jedino se tako može objasniti njezin “strah” da se umjetnik ne rasrdi. No, umjetnik je, svejedno, osjetio lagani ubod na mjestu u mozgu, gdje je pohranjena stvaralačka sujeta.
 
“ Mogla je švrljati po mom rukopisu, koliko je htjela i nitko joj riječ ne bi rekao, ali ne, ona se bavila motivom!!!

Pa, to ti je kao da pitaš portretista, zašto stalno slika  ljudska lica ili animalista što će mu sve te  životinje na slikama!!! Eh, baš bih volio da je mogla lektorirati starog Bukowskog, pa da vidim što bi mu to rekla! Osim što je bio nepismen, koliko i neobrijan, pisao je samo i jedino o seksu, a prekide je radio jedino dok je pio ili se kladio na konjskim utrkama. Sigurno bi ga onako uljuđeno i bojažljivo pitala:” Gospodine, Bukowski, zar u životu nema drugih stvari, osim žena, konja i mlakog wiskeya!?”

“Bit će da ima”, sigurno bi joj odgovorio stari pokvarenjak “ ali ja ne znam, koje bi to stvari mogle biti!”

Sigurno bi joj i Piccaso, na pitanje zašto su mu ljudski udovi tako čudno razbacani po slici i tako geometrični, odgovorio  da je tako strukturirano sve u njegovoj glavi i da ima neodoljivu potrebu, tako to razbacati i po platnu.

Možda bi Kafku upitala, kako je mogao biti zadovoljan tako iracionalnim svijetom, koji izgleda stvarnim, toliko da ulijeva strah, ali je tako jasno da  u tom obliku nigdje ne postoji, a on bi joj sigurno odgovorio da se  i sam bojao tog svijeta i da je zato i tražio da ga Max Brod uništi poslije njegove smrti, možda bi Joycea pitala kako mu nije dosadilo na sedamsto stranica opisivati jedan izlazak u dablinsku čaršiju i kako je mogao mjesto postanka svjetske civilizacije, geografski smješteno izmedju sjeveroistočne obale Afrike i Tigrisa, opisati tako pejorativno… Bože dragi, ako se civilizacija tamo i rodila, ako fizicki i nalikuje dvjema ženskim nogama, koje opkoračuju Crveno more, ako Sinaj i  ima baš takav oblik, nije to morao opisati kao staru, sasušenu….

Je li tim umjetnicima išta sveto, zar se ne bi mogli bar malko prilagoditi tom svom jadnom čitateljstvu i zašto baš inzistiraju na sviojoj fiksaciji, po svaku cijenu!? Tako malo kompromisa bi trebalo i svi bi bili sretni. Prigovori bi bili ugušeni i prije, nego li bi se i pojavili.

U prvom naletu svojih uzdrmanih misli, umjetnik se pitao, je li i lektorica tako gledala na stvari. Ma što da je  ona mislila piščeva podsvijest mu je sugerirala da se nebi trebao ljutiti poput mlade i da bi, ipak, trebao porazmisliti o  tim svojim mrtvacima i sivilu, koje fakat dominira njegovim pričama.

Pitao se je li baš posve iskren sa svim tim sivilom i patetikom i koje su boje poruke, koje odašilja svojoj publici, nije li, zapravo pesimist i fatalist.

Bezbroj mogućnosti prolazilo mu je ispred očiju, ali je slutio, što je uzrok sve te tuge i smrti u njegovim pričama. Tugovanje je za njega bilo dio pijeteta prema vremenu koje je nepovratno prošlo, prema osobama koje su odlazeći s ovog svijeta ostavile mutne slike, koje su samo suze mogle razbistriti.

Dobre stvari su za njega bile tako konačne i prolazne, udaljavale su se poput galaktika, matematičkom progresijom i svijet je nužno postajao sve gorim mjestom za život. Sve dobre ideje su već davno iskompromitirane i mogu se naći još samo u  dječjoj literaturi, a i ona sve češće postaje mjestom poticanja najjeftinijeg konzumizma, pa i liječenja neiživljenih frustracija autora, željnih brzog efekta i dobre zarade. Smijeh na njegovom licu, iz tih sedamdesetih, kad je život bio tamo naprijed, ostao je zaledjen, iluzije su ostale u balonima, koji su već davno nastali gore u stratosferi. Johny već dugo ne hoda Zrinjevcem, a lijepe žene ne prolaze kroz grad(sada su to sponzoruše).

Rastrgan između stvaralačke sujete i osjećaja da i publika, ipak, ima pravo davati primjedbe, ma koliko se one neutemeljenim činile, pisac je i tog ponedjeljka pratio lasersku tačku na metalnoj ploči, koju je stroj zavarivao. Misli su mu bile zarobljene u procjepu i nije mogao naći odgovor, kojim će pobiti lektoričinu primjedbu, a da i vuk bude sit i ovce na broju. Pregorjela mu je žarulja na reflektoru i smanjena vidljivost ga je činila još nervoznijim.

“ Ima li novih priča, legendo!?” prenuo ga je glas Damira, električara, koji je došao zamijeniti svjetiljku reflektora.

“ A, evo, upravo se mučim s jednom…”

Damir je pripadao novoj generaciji. Dijete asfalta, reper, genij za elektroniku i tehničke novotarije. Kad god ga je ugledao, pisac se iznova pitao o svojoj prijemčljivosti za novo i o izoštrenosti svojih senzora na neistražene podražaje. Umjetnička smrt nastupa onog časa kad kad je pojedinac nesposoban prihvatiti strujanja, koja nastoje etablirati nove ideje i nove poglede na svijet.

Pisac se u svojoj borbi da ne postane anakron i da ga vrijeme ne pregazi, uspio ufurati u teatar apsurada, apsolvirao je Kafku, pa čak i Kierkengraada, skužio je i konceptualiste i nihiliste i anarhiste i antikriste i pankere i sotoniste, no kad je naletio na repere, znao je da će ga baš oni pokopati i znao je da taj film neće moći svariti i da je to najbolji znak da i je njegova inventivnost istrošena i da će krepati tu negdje uz cestu, kojom prolazi rep. Ako to i jest umjetnost, a po svemu bi morala biti, on je postao nesposoban prihvatiti je i provariti, što može značiti samo jedno: kraj, ne možeš se utrkivati sa sjenama. Teško je odgovarati, kad ne shvataš pitanja.

“ Kakva te to priča muči, kompa!?” upita Damir, skidajući poklopac reflektora.

“ Ma, ne bi shvatio!” potpuno uvjeren, reče pisac.

“ Pa, iskušaj me, frajeru!” smijući se reče Damir.

“ Dakle, evo ti, pa se uvjeri! Moja lektorica misli da imam previše mrtvih u pričama i da bih to trebao malko reducirati! Bila je fina, al’ vidim da me zapravo špota, nisam blesav!”

“ I što ćeš napraviti!?”  osjeti se stanovita radoznalost u Damirovom glasu.

“ A, što bih mogao napraviti!? Počeo sam joj pisati odgovor u obliku priče, to je jedino što znam i gdje sam manje nesiguran, nego na svim drugim mjestima, pod kapom nebeskom!” reče pisac iz čovjeka u podrapanom radnom odijelu.

“ Super!!! I što si joj napisao, buraz!? Baš si me fino navuko na to! Sav sam uho!”

“Napisao sam koješta, ali sad ne znam to završiti i nisam siguran što to želim poručiti njoj i ostalim mojim napaćenim adorantima!”

“ Pa, to je barem lako!!!” smijući se izgovori Damir ono čemu se najmanje nadao.

“ Ma, nemoj, veliš lako!? A što to trebam napraviti, o sljedbeniče Eminemove sekte!? potcjenjivački se obruši pisac. Agresija u pravilu pokriva nesigurnost, upozoravala ga je podsvijest.

“ Upucaj babu!!! Eto, to je rješenje tvojih problema! Veselo će Damir upirući mu probirštift u dugme na radnom odijelu.

“ Koga da upucam, jesi li ti normalan!” zgranuo se pisac.

“ Pa, tu lektoricu, jednostavno je kokni!” grohotom se smijući, ponovi Damir.

“ Pa, koji je tebi vrag!? I Raskoljnjikjov je imao bolje motive od mene! Zašto bih to učinio!? Pa, samo bih priznao da je u pravu!!!” dizao je pisac glas

“ Ne, ne, ako je kokneš, ti si u pravu! Pa, to ti je čista rep situacija!  Upucaj babu i s njom obriši pod!!! Pa, ti si profić! I sama ti je rekla da su ti priče prepune mrtvih, pa budi konzistentan, sredi i nju. Tako se reperi rješavaju kritičara, pucaju na njih ili ih, u najboljem slučaju, gađaju pivskom flašom! Ti možeš biti finiji, ubij je samo u priči i tko ti što može!? Budi frajer na jedini način, koji ti je dostupan! Hej, da sam ja pisac, samo bih ubijao, poput onog ljubičastog iz “Sex pistols’” u  onom genijalnom spotu, što ga nije preživio ni snimatelj!”

“ Hvala ti, o Damire, mislim da sam konačno shvatio rep! Kako sam samo mogao i pomisliti da ste gomila napušenih narkomana, kojima je psovanje stilska figura, a extasy žvakaća guma. Mislim da je svijet s vama reperima, dobio nešto posve novo i dosad neviđeno! Po prvi put imamo umjetnike, koji na pravi način znaju izići na kraj s lošom kritikom!

“ To, kompa!!! Welcome to club!!!” reče Damir, a svjetlo reflektora obasja debelu metalnu ploču