svabo
Proteklih dana nije bilo lako biti u koži Beriza Belkića. Trebalo je široj javnosti objasniti da prijedlog izmjena Poslovnika o radu oba doma državnog Parlamenta, koji je dogovorio Kolegij Predstavničkog doma ”“ Milorad Živković, Niko Lozančić i Belkić ”“ nije protivan mjerama visokog predstavnika, Miroslava Lajčaka lično.
Također, trebalo je demantirati ono što je mnogima bilo očigledno, da će u slučaju usvajanja prijedloga trojke iz Kolegija, Milorad Dodik izvojevati bitnu političku pobjedu u ratu protiv suštinskih reformskih zahvata, čiji je arhitekta Miroslav Lajčak. Belkiću je palo u zadatak da jedan truli kompromis (kojim bi se zadržalo postojeće stanje) uglanca kao od zlata jabuku.
Ipak, nije se desilo ono najgore. Nakon što je i SDP, najljući protivnik Stranke za BiH, vrisnuo kako je u pitanju vrhunska nedosljednost stranke koja je izbore dobila na stopostotnoj platformi transformacije države iz etnonacionalne u građansku (bez realne mogućnosti i alata za takvo što), a sličan stav rezolutno izrazila i SDA, oči javnosti su bile uprte u Beriza Belkića, odÂnosno Harisa Silajdžića: hoće li stisnuti i dići ruke za prijedlog koji ne mijenja ništa?
Ruku spasa ponudio je visoki predstavnik, čiji je stav, prema Belkićevim riječima, uvjetovao i ponašanje njegove partije. A kako je Lajčak rekao svoje konačno NE pokušajima ismijavanja njegovih odluka pod krinkom dogovora, onaj “kompromisni “ prijedlog juÂče je, s Belkićevim zaokretom, smÂješten tamo gdje mu je otÂpočetka i bilo mjesto: u fioku neprincipijelnih, na brzinu sklepanih dogovora, odmah do već zaboravljenog policijskog protokola Dodik – Silajdžić.
Nema nikakve sumnje da će Dodik, čim se digne iz klečećeg stava iz kojeg je Lajčaka molio da ne nameće svoje mjere, osuti bujicu paljbe usmjerene, kao i dosad, ka strankama iz Federacije, ali još žešće ka bijelom zdanju kraj sarajevskog Vrbanja mosta, optužujući sve odreda kako ruiniraju bilo kakvu budućnost države. Jasno je da je to obična zamjena teza, ali Dodik, izgleda, ne umije ozbiljnije.
Da sve bude još gore, na antilajčakovski tas zalegli su i pojedini strani mediji, čija novinarska pera, propitujući mogućnost eskalacije sukoba u našoj zemlji, s demokratskih visina kritikuju protektorsku rolu šestog visokog predstavnika. Očigledno je da su neki novinari sa Zapada ili prespavali čas recentne historije dejtonskog nahočeta ili, duboko fokusirani na neka druga krizna žarišta svijeta, nemaju vremena za analiziranje ove naše efemerije.
Žestoko kritikovati međunarodnu zajednicu zbog uloge u našoj državi, sport je koji smo usavršili tokom ratnih godina. Tu nam nema premca. Kritikovati, međutim, njenu današnju ispostavu, LaÂjčaka, zbog ”nedemokratičnosti i neuvažavanja izabranih predstavnika”, može samo onaj ko nikad nije čuo ni vidio Sadika Bahtića, Ivu Miru Jovića, Branka Dodića i slične demokratske opsjenare.
Svjetski mediji namirisali su da dubina krize ima potencijal nove krvi na Balkanu, pa ih tako opijene ne intrigira ključno pitanje ”“ zašto je taj Lajčak nametnuo te odluke? Pošto je i naša javnost sklona brzoj amneziji, usljed galopirajuće Dodikove retorike, nije zgoreg utvrditi gradivo.
Dakle, nakon godine i pol nemogućnosti političkog dogovora i kompromisa oko bilo čega izuzev raspodjele fotelja u ministarstvima i profitabilnim kompanijama (reforma policije i ustava tek su najpoznatije fule), Lajčak je učinio ono zbog čega i postoji ”“ nametnuo odluku koja državu treba da učini bar za dlaku funkcionalnijom. To mu je u opisu mandata, jer ovo je država međunarodne zajednice, taman koliko i srpska, hrvatska i bošnjačka.
Dodikovim pristalicama nije do te države, Hrvatima u oba HDZ-a tu i tamo… A Bošnjacima?
Bošnjaci se drže Lajčaka, jer je on, zapravo, jedini faktor koji u ovom trenutku može kvalitetno zastupati njihove interese, odbraniti državu od srpsko-hrvatske secesije i povesti je u svjetliju budućnost evropskih integracija. Ako se Belkić pred Dodikom dvoumi, Lajčak sigurno neće.
Piše: Faruk Borić
(Oslobodjenje)
Add comment