svabo
Dvanaest godina nakon Mirovnog sporazuma o Bosni i Hercegovini pod upitnikom je mir u ovoj svakoliko unesrećenoj zemlji, na udaru je i danas integritet bh. države. Nakon što nije parafiran Sporazum o stabilizaciji i pridruživanja sa Evropskom unijom zbog nedogovora o reformi policije – šesti visoki predstavnik međuÂnarodne zajednice u BiH objavio je namjeru da stanje u zemlji konsoliduje, ojača državu i središnju vlast učini djelotvornijom primjenom neprovedenih odredbi Dejtonskog sporazuma – dvanaest godina kasnije?!
Te dvije činjenice same po sebi govore o (ne)uspješnosti međunarodne mirovne misije u BiH koja je imala dejtonski nalog da osigura mir i kontinuitet, suverenitet i teritorijalni integritet bh. države, međunarodno priznate i od OUN izdate u proljeće 1992. UNPROFOR, IFOR, SFOR i danas EUFOR nisu umirili ratoborni šovinistički hegemonizam.
Optuženici za najteže ratne zločine su van domašaja pravde, zahvaljujući i tim međunarodnim vojnim snagama i njihovim političkim nalogodavcima. Radovan Karadžić i Ratko Mladić se slave kao heroji koji oličavaju i potvrđuju ”pravo” na najveća zla ”“ do genocida.
To je tako jer je Dejtonski sporazum ostavio velikosrpski poligon u BiH u vidu Republike Srpske, što hrabri i druge hegemonizme.
Već samo ostavljanje naziva ”Srpska” poticalo je uvjerenje u ispravnost učinjenog zla u ime svesrpstva, s tragičnim posljedicama i po Srbe. To pothranjuje i danas nadu da će kad-tad RS biti država, suprotstavljajući sve vrijeme bh. Srbe svojoj domovini i izvornosti.
Države susjedi su svoje potpise na Mirovni sporazum shvatile i kao priznanje za svoju ratnu politiku prema našoj državi.
Suštinska obaveza država susjeda po tom međunarodnom ugovoru je da ne dovode u pitanje, već da jamče suverenitet i cjelovitost BiH.
Beograd i Zagreb su to pretočili u pravo da se miješaju u unutarnja pitanja bh. države i koriste je za svoje potrebe, sve do obnavljanja ratnih namjera. Posljednjih mjeseci BiH je za Hrvatsku samo njena 11. izborna jedinica, što se ne manifestuje samo povodom izbora. Srbija pojačano radi na destabilizaciji BiH, sa Rusijom u zaleđu, nastojeći oživiti ulogu RS kakvu je imala uoči rata.
Mehanizam vladanja, uprkos postdejtonskoj nadgradnji, središnju državnu ovlast ostavlja nemoćnom prema entitetsko-nacionalnom pravu veta. Ovakva ustavna kompozicija reprodukuje međuetničke konflikte, neposredno favorizuje politički i svaki drugi monopol nacionalno-klerikalnih oligarhija i stranaka koje ih zastupaju. Tomu dodajmo sve ono što prati i ovdašnju tranziciju – privatizacijska pljačka, korupcija kao način funkcionisanja vlasti i privrede, socijalna neosjetljivost spram egzistencijalno ugroženih, nekompetentnost i nedogovornost – a što umnožava i uvezuje elemente destabilizacije BiH.
Premijeru RS Miloradu Dodiku treba zahvaliti što dokazuje da je politika jednonacionalne iskljuÂčivosti – s namjerom da određuje i sudbinu drugih naroda na istom prostoru – osnovni problem (post)dejtonske BiH, a što je u biti poziv na nova ratovanja.
Dodiku treba zahvaliti što je pokazao, suprotno svojoj osnovnoj namjeri, da je ovakav ustavni poredak neodrživ, jer mu omogućava da nekažnjeno negira državu u kojoj je vlast, da je ismijava pokazujući joj da ne može funkcionisati mimo njegove volje. Dodik dnevno gura prst u oko međunarodnim autoritetima, što je pravi test za provjeru i njihove uvjerljivosti.
Bosna i Hercegovina je u dejtonskom polumraku. Zašto? Dvanaest godina je bilo više nego dovoljno međunarodnim namjesnicima da ustanove ko i zašto čini ”mrak”, i da bh. državu učiÂne stabilnim i neupitnim kandidatom za EU i NATO. Najmanje toliko vremena imali su i domaći patriot-političari da dokažu svoju bosanskohercegovačku i demokratsku državotvornost.
Zašto nisu?
Piše: Zija Dizdarević
(Oslobodjenje)
Add comment