Između ratova

Sve češće ljudi spominju rat. I krizu. Preciznu definiciju bilo čega što se ovdje dogodilo i precizan odgovor na to hoće li biti rata teško je dati, iako je jedno jasno: glavni generator i agens rata je bila JNA, a ona je sada, fala bogu, pokojna. Tako da veliku klaonicu nećemo gledati.

Ono čega bi moglo biti su lokalni “incidenti” koje međunarodnjaci mogu vrlo brzo srediti. Ono čega se treba bojati je da će pasti glava ili u zrak otići kuća kakvom povratniku, koji je od svoje sirotinje i donacije blizu Prijedora ili Vlasenice obnovio ognjište i na njemu provodi nimalo izvjesne i prijatne dane. Ono što je izvjesno jeste da se svako vrijeme na Balkanu može označiti kao vrijeme “između dva rata”, a da je kriza opće mjesto naših života. Snijegom prekrivenim brdima opet se valja mržnja, lako ju je vidjeti i osjetiti. Ali, ona se svugdje može posijati, i to nije ovdašnji ekskluzivitet.

Recimo, u Belgiji, u kojoj tamošnji visoki dužnosnici otvoreno govore o mržnji dva naroda, Flamanaca i Valonaca, gdje je premijer – upitan od novinara zna li pjevati himnu svoje zemlje – kao iz topa odvalio francusku Marseljezu!

Ih sad, mislite vi, kao da je teško zamisliti da i kod nas predsjednik Vijeća ministara u toj situaciji zapjeva Bože pravde ili Lijepu našu. Ali, u tome i jeste fol.

U čemu, pitate se. Pa, u tome da se nama stalno govori da nismo za Evropu i da smo ovakvi i onakvi (oko čega uopće nema spora, i gori smo nego što o nama misle) – ali mi ne živimo u prijestolnici Evropske unije i nismo uopće pretjerano i neopravdano ponosni da smo nešto stvorili. Najveći cinizam uvijek donosi život sam: raspadne li se Belgija, zemlja u kojoj je svoje sjedište svila Evropska unija, stvar će, definitivno, svima postati jasna. Car je gol, ali mi, sluge koje se mrznemo u redu pred palačom, to nemamo pravo reći. I tačka.

U Å vajcarskoj, recimo, na svim nivoima, čim malo zagrebete doći ćete do spoznaje da tamošnji Nijemci i Francuzi jedni druge ama baš nikako ne vole. Iz Kanade, jedan mi je prijatelj u vrijeme rata poslao jasnu poruku: Ovdje se Englez i Francuz iz iste ulice mrze više nego onaj što na Čaršiji ima radnju i onaj koji ga odozgo gađa.

Jedan od glavnih problema današnjeg svijeta je što mu multietničke zajednice predstavljaju teret, a što su različitosti u njemu, zapravo, postale suvišne. Trbuh velikog kapitalizma, zapravo, ne zanimaju države; za punjenje njegovih apetita one trebaju biti još manje, da bi ih se moglo kontrolisati. Njega zanima samo mali pojedinac koji troši novac koji nema za stvari koje mu, u suštini, ne trebaju, da se sjetimo Franza Kafke. I tu počinje proizvodnja neprijatelja, koji je druge nacije, jezika, boje kože. Jer, na njemu valja zaraditi.

Rata, dakle, neće biti. Jer, onaj ko bi mogao ratovati ne može time dovoljno zaraditi, a onaj ko je za­radio pokušava to očajnički sa­čuvati političkom krizom čiji su razlog i momenat početka, valjda, svi zaboravili. Biće nam ovako kako nam je sad. Jadno, u suštini, ali valja i jadnom živjeti.

Ni rat ni mir, stanje između dva rata, te tri hladne riječi u koje staju milioni sudbina. To da ni drugdje nije bolje, ili je samo naizgled bolje, nije utjeha. Ali je tako.

I još nešto: da se stvar ne bi pogrešno shvatila kao antiglobalističko brbljanje (to treba ostaviti samoproglašenim genijima sponzoriranim od nevladinih organizacija) valja podsjetiti da će na kraju od raspada multietničkih zajednica najviše izgubiti oni koji su najviše uložili u njihovo propadanje. Baš kao što je jedan mučenik s “ove strane”, poljski nobelovac Czeslaw Milosz, zapisao 1993. u svojoj pjesmi nazvanoj Sarajevo:

“Ništavilo, kao što su ponavljali proroci, rađa samo ništavilo i opet će oni biti kao marva vođena na klanje (…) Pripremaju to uvjeravajući sebe: Mi smo barem bezbjedni, a ono što će ih srušiti, međutim, dozrijeva u njima samima.”

Piše: Ahmed Burić
(Oslobodjenje)