svabo
Sve češće ljudi spominju rat. I krizu. Preciznu definiciju bilo čega što se ovdje dogodilo i precizan odgovor na to hoće li biti rata teško je dati, iako je jedno jasno: glavni generator i agens rata je bila JNA, a ona je sada, fala bogu, pokojna. Tako da veliku klaonicu nećemo gledati.
Ono čega bi moglo biti su lokalni “incidenti” koje međunarodnjaci mogu vrlo brzo srediti. Ono čega se treba bojati je da će pasti glava ili u zrak otići kuća kakvom povratniku, koji je od svoje sirotinje i donacije blizu Prijedora ili Vlasenice obnovio ognjište i na njemu provodi nimalo izvjesne i prijatne dane. Ono što je izvjesno jeste da se svako vrijeme na Balkanu može označiti kao vrijeme “između dva rata”, a da je kriza opće mjesto naših života. Snijegom prekrivenim brdima opet se valja mržnja, lako ju je vidjeti i osjetiti. Ali, ona se svugdje može posijati, i to nije ovdašnji ekskluzivitet.
Recimo, u Belgiji, u kojoj tamošnji visoki dužnosnici otvoreno govore o mržnji dva naroda, Flamanaca i Valonaca, gdje je premijer – upitan od novinara zna li pjevati himnu svoje zemlje – kao iz topa odvalio francusku Marseljezu!
Ih sad, mislite vi, kao da je teško zamisliti da i kod nas predsjednik Vijeća ministara u toj situaciji zapjeva Bože pravde ili Lijepu našu. Ali, u tome i jeste fol.
U čemu, pitate se. Pa, u tome da se nama stalno govori da nismo za Evropu i da smo ovakvi i onakvi (oko čega uopće nema spora, i gori smo nego što o nama misle) – ali mi ne živimo u prijestolnici Evropske unije i nismo uopće pretjerano i neopravdano ponosni da smo nešto stvorili. Najveći cinizam uvijek donosi život sam: raspadne li se Belgija, zemlja u kojoj je svoje sjedište svila Evropska unija, stvar će, definitivno, svima postati jasna. Car je gol, ali mi, sluge koje se mrznemo u redu pred palačom, to nemamo pravo reći. I tačka.
U Å vajcarskoj, recimo, na svim nivoima, čim malo zagrebete doći ćete do spoznaje da tamošnji Nijemci i Francuzi jedni druge ama baš nikako ne vole. Iz Kanade, jedan mi je prijatelj u vrijeme rata poslao jasnu poruku: Ovdje se Englez i Francuz iz iste ulice mrze više nego onaj što na Čaršiji ima radnju i onaj koji ga odozgo gađa.
Jedan od glavnih problema današnjeg svijeta je što mu multietničke zajednice predstavljaju teret, a što su različitosti u njemu, zapravo, postale suvišne. Trbuh velikog kapitalizma, zapravo, ne zanimaju države; za punjenje njegovih apetita one trebaju biti još manje, da bi ih se moglo kontrolisati. Njega zanima samo mali pojedinac koji troši novac koji nema za stvari koje mu, u suštini, ne trebaju, da se sjetimo Franza Kafke. I tu počinje proizvodnja neprijatelja, koji je druge nacije, jezika, boje kože. Jer, na njemu valja zaraditi.
Rata, dakle, neće biti. Jer, onaj ko bi mogao ratovati ne može time dovoljno zaraditi, a onaj ko je zaÂradio pokušava to očajnički saÂčuvati političkom krizom čiji su razlog i momenat početka, valjda, svi zaboravili. Biće nam ovako kako nam je sad. Jadno, u suštini, ali valja i jadnom živjeti.
Ni rat ni mir, stanje između dva rata, te tri hladne riječi u koje staju milioni sudbina. To da ni drugdje nije bolje, ili je samo naizgled bolje, nije utjeha. Ali je tako.
I još nešto: da se stvar ne bi pogrešno shvatila kao antiglobalističko brbljanje (to treba ostaviti samoproglašenim genijima sponzoriranim od nevladinih organizacija) valja podsjetiti da će na kraju od raspada multietničkih zajednica najviše izgubiti oni koji su najviše uložili u njihovo propadanje. Baš kao što je jedan mučenik s “ove strane”, poljski nobelovac Czeslaw Milosz, zapisao 1993. u svojoj pjesmi nazvanoj Sarajevo:
“Ništavilo, kao što su ponavljali proroci, rađa samo ništavilo i opet će oni biti kao marva vođena na klanje (…) Pripremaju to uvjeravajući sebe: Mi smo barem bezbjedni, a ono što će ih srušiti, međutim, dozrijeva u njima samima.”
Piše: Ahmed Burić
(Oslobodjenje)
Add comment