Kolumna: Komšijsko rovarenje

Piše:Vlastimir Mijović:

Oko termina koji je upotrijebio, taoci, ne slažem se sa Željkom Komšićem, ali je svojim nedjeljnim istupom pred novinarima pogodio pravo u metu. Nismo mi taoci naših susjeda, mi smo zapravo njihova ”“ meta. Bili, jesmo i bićemo sve dok ne dobiju po prstima ili dok nas, pak, obore na pod.

Za dvanaest poratnih godina još se nije ostvarila Izetbegovićeva naivna želja (slaba Srbija na istoku, demokratska Hrvatska na zapadu) u čijem ispunjenju je on vidio mjesto za mirnu Bosnu (i Hercegovinu).

Srbija je, doduše, i dalje slaba, Hrvatska je u odnosu na Tuđmanova vremena znatno demokratičnija, ali je BiH i dalje jako klimava, umnogome blagodareći upravo svojim susjedima.

Nije, dakle, stvar ni u istočnoj slabosti ni u zapadnoj demokratičnosti. Stvar je u povijesnim političkim apetitima naših susjeda, koji se nikako ne smanjuju. A i što bi (oni s pravom rezonuju) kad je njihova žrtva, to jest BiH, ranjena i izmorena, na rubu sposobnosti za samoodbranu.

Možemo mi milion puta ponavljati da nas susjedi žele raskomadati, kao što i oni mogu još češće govoriti da im to nije ni na kraj pameti, i tako se neprestano baviti ćoravim poslom. Mi opasnosti dobro uočavamo, jer ih samo politički slijepac ne bi vidio, a oni pokazuju, ako ništa, bar malo stida jer verbalno negiraju nešto čega bi svako trebao da se srami: rovarenja po komšiluku.

No, niti je stvar u njima, niti je stvar u nama. Stvar je u – sudiji!

Arbitar je, dakako, međunarodna zajednica, odnosno svjetski centri moći koji i na našim prostorima presuđuju ko je, a ko nije u pravu. Zapravo, stvar je u tome da se rečeni arbitri drže te svoje presude. A ne drže se.

Da pojasnim.

Dejtonskim mirovnim sporazumom velike sile su nedvosmisleno označile Srbiju i Hrvatsku kao bitne agense pokušaja razbijanja Bosne i Hercegovine. Pritom su ih obavezale da budućim dobročinjenjem poprave bar malo onog što su pokvarile, te ih u tom smislu učinile suodgovornim za provođenje Mirovnog sporazuma i jačanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne, suverene, jedinstvene i nedjeljive države.

I na tome, na protokolarnim slovima, ostalo je, nažalost, sve dosad. Srbija i Hrvatska dale su – čast pojedincima u tim državama – minimalan doprinos pacifikaciji odnosa u našoj zemlji. Svoj dio posla na jačanju naše državnosti, pak, nikad nisu ni pomislili da započnu. A i što bi, kad s Bosnom i Hercegovinom desetljećima imaju druge planove. Å to bi, kad ih niko ne tjera da se drže date riječi, odnosno potpisa na Mirovnom sporazumu?

Opet se vraćamo sudiji, jer je njegovo da u tom slučaju stupi u akciju, kad se pravila igre naruše, kao što su očigledno narušena ona koja su uspostavljena u Dejtonu. A sudija se ne oglašava, štaviše – fućka u drugu pištaljku, neprestano nas upozorava da su u trci ka Evropi Beograd i Zagreb podobro ispred Sarajeva!

Zašto? Zar zato što Evropa cijeni države koje izigravaju među­narodno prihvaćene obaveze, kakve su Srbija i Hrvatska, glede BiH, prihvatile u Dejtonu? Zar zato što se na slamčicu od njih izvlači takozvana kooperativnost u potrazi za ratnim zločincima? Zar zato što, posebno Srbija, koriste svaku priliku da dosole probleme koje Bosna i Hercegovina ima sa separatizmom Republike Srpske koja je, mjereno realnim parametrima, više vezana za Beograd nego za Sarajevo? 

Nije, dakle, dragi Željko, naš problem ni što smo taoci ni što smo meta. Svejedno je kako ćemo se samooznačiti. Nisu nam ni susjedi glavni problem; takvi su kakvi su i ne smijemo imati iluzija da će, koliko je do njih, biti drugačije.

Naš je problem okruženje, zapravo politika globalnih centara moći, koji se prave da ne vide ono što im se samo kazuje. Tu je naš problem, u njihovoj nedosljed­nosti i nespremnosti da prinude Srbiju i Hrvatsku – a mogu, itekako mogu – da odrade svoj dio dejtonskog posla. U tom slučaju i Bosna i Hercegovina bi se unutrašnjom energijom mnogo brže i lakše posložila i stabilizovala.

E, da je kako nije…

 

(Oslobodjenje)