Kozarac.ba

Šuster

nido2 piše:

Posveceno mom dobrom prijatelju

Na kraju jednog čaršijskog sokaka, po svemu nalik bilo kojem drugom, iza velike krošnje starog oraha, poput pečurke, skrivala se kućica umirovljenog šustera Adema.

Sama kuća, pamtila je i bolje dane,  no kad bi pogled slučajnog prolaznika skrenuo prema trošnoj građevini, koja se naslanjala na njezin stražnji zid, vjerojatno mu je prva misao bila da će je, već slabi proljetni povjetarac otpuhati, zajedno sa slabim krovištem, prekrivenim polupanim, pozelenjenim crijepovima, kakvi se nisu proizvodili još od vremena Marije Terezije.

Adem je u toj trošnoj građevini  nakrivljenih zidova provodio svoje staračke dane kuckajući po kalupima cipela koje su davno izišle iz mode i kakve niko u Čaršiji već dugo nije nosio. Miris duhanskog dima, izmješan s omamljujućim mirisom ljepila, ispunjavao je prostoriju zatrpanu komadićima kože, kalupima i starim cipelama, koje su čekale na popravak.

 

Njegov duh, poput onog Aladinovog iz boce, bio je već godinama zatvoren u toj neuglednoj prostoriji i činilo se da je prekinuo svaku vezu s vanjskim svijetom i da ništa što se vani događalo nema nikakve veze s njegovom svakodnevicom. Rijetka komunikacija s mušterijama samo je pojačavala dojam o Ademovoj potpunoj odvojenosti od svijeta izvan te tijesne prostorije. Zamrljana kožna pregača sakrivala je mršavo sklerotično tijelo, a izborano lice obavijeno prozirnim plavičactim dimom cigarete, obješene na rub usana, nije govorilo ništa o mislima koje su opsjedale  starca.

Iako je vanjska slika te sumorne scenografije davala privid da je u toj tački prostora vrijeme davno stalo,  da se ništa ne događa i da je starac u stanju neke čudne hibernacije i da neće reagirati ni na kakve vanjske podražaje, film koji je vrtjela njegova podsvijest odvijao se bez prekida i on ga nije mogao zaustaviti, sve i da je htio.

Mozak ima tu nevjerojatnu osobinu da nas brzinom svjetlosti vrati u bilo koji  dio našeg života, samo ako je on pohranjen u njegovoj memoriji. Slike proslosti, slike mladosti, bile su nasumice razbacane putem i pokretale su se čim bi treperavo svjetlo njegove putujuće duše  bacilo zraku na njih.

Na jednoj od tih slika ugleda sebe za kafanskim stolom. Bio je okružen prijateljima, nazdravljali su i povremeno se uključivali na zvuke neke pjesme, koja je dolazila iz pozadine.

Dizali su ruke u zrak želeći doseći sav intenzitet emocija, koje su ih obuzimale u tom času. Da, tjelesni efekti bi trebali dočarati svu žestinu nekih emocija, ali to mogu samo nagovijestiti. Tjelesno je uvijek tako konačno i limitirano, u odnosu na duhovno, no daje nagovještaj, pa ga ne bi trebalo isključivati.

Pričali su o ljubavi, a o čemu bi drugome mladost pričala. Jedni su žestoko zastupali tezu da bi trebalo na svaki način zadržati onu prvu, najintenzivniju, i da je to jedino što život čini svetim i izdiže ga iznad svih očekivanja. Drugi, čija je prva ljubav već bila iza njih, naravno i nisu mogli zastupati takvu jednu ideju, već su tvrdili da  čovjek nije sposoban održavati takav intenzitet vezanosti za drugu osobu i da bi jednostavno izgorio u pokušajima da održi ovisnost o toj drugoj osobi na tako visokoj razini.

“Što nam je onda činiti!?” pitao je neko za stolom, a već iz intonacije se vidjelo da mu se teško složiti s činjenicom da ono najljepše što nam se dogodilo u životu, trebamo već na prvom sljedećem koraku odbaciti i racionalizirati svoju budućnost, tako da iz nje nestane svaki rizik, pa i onaj, da ne možemo živjeti bez nečije ljubavi.

“ Treba se ženiti s razumom, a ne srcem! Ljubav prođe brzo, a treba jesti, treba dizati djecu, treba graditi i stjecati, a tu ti je previše ljubavi, ko’ kamen na cesti!”

“ A, što ti to sve vrijedi bez ljubavi!?” pitao je neko za stolom, možda i Adem, sam.

“ E, pa, kako onda objašnjavaš da se razmjerno mali broj ljudi, gotovo niko, ne oženi sa svojom prvom ljubavi. Zna priroda što radi! Prva ljubav je previše iracionalna i ne uvažava stvarne životne situacije i čovjek bi teško preživio samo od nje!”

“Doista je iracionalna!” zaključi Adem, gledajući drugu sliku na kojoj je ležao potrbuške na tepihu, oslonjen na laktove, a ona je ležala nasuprot njega, nalakćena na jednu ruku, a u drugoj je držala trak konca, na čijem kraju je bio obješen prsten. Konac s prstenom je držala iznad staklene čaše na podu, govoreći kroz smijeh, koji mu je i sad godinama poslije, zagrijao srce:

“ Zavrti prsten, a ja ću ga staviti u čašu! Ako ni jednom ne dodirne rub, naša će ljubav biti vječna!”

Nije se mogao dosjetiti, da li je prsten dodirnuo zidove čaše, ali njihova ljubav se razbila zbog neke glupe, mladalačke banalnosti ili možda zbog ponosa, sama, više se nije mogao sjetiti.

Na sljedećoj slici je već hodao sa Fatimom. Bio je oženjen čovjek i  tom braku se ništa nije moglo prigovoriti. Fata je bila izvanredno lijepa, dobro odgojena, pristojna, iz dobre kuće, pravi čaršijski biser!

Jarani su komentirali:” Sretniji neg’ pametniji!!!”, a on nije bio siguran, žele li mu samo smanjiti bol za njegovom prvom ljubavi ili vide ono što on ne vidi.

Kako bilo da bilo, pokušao je prihvatiti stvarnost onakvu, kakva mu je dodijeljena i raditi na tome da je usavrši i nadogradi, što je smatrao zadaćom svakog oženjenog muškarca,  tim više što je i njemu samome bilo jasno da za to ima puno bolje temelje, nego mnogi drugi.

Njegova žena se pokazala izvanrednom, u svakom pogledu i nije imala velikih prohtjeva, no upozorila ga je obzirno, da bi mogao malo manje izlaziti s društvom, jer nije više balavac i  ne dolikuje mu se vucarati s momcima i sl.

Protivio se tome, ali je polako uviđao da je žena u pravu, pa se sve rjeđe pojavljivao u starom društvu. Podsvijest mu je govorila da će za tu malu žrtvu, vjerojatno dobiti više pažnje i ljubavi na drugoj strani, a to je ono zbog čega se valjda ljudi i žene.

Usmjerio je svoju pažnju na popodnevni odmor uz novine, slušao je redovito vijesti, nalazio je uvijek neku zanimaciju u avliji, kad bi se vraćao sa svog stalnog posla u “Kozarki”.

Redovito su posjećivali njezinu familiju i Adem je brzo zaključio da se njegova Fata nije mrštila na njegove pošalice, koje je tamo pričao, svi su bili obzirni prema njemu i  svaki put je sve više uviđao kako i nije tako loše biti oženjen čovjek. Nemalo se iznenadio, kad je u jednoj prilici rekao da ne može ići, zbog neke neodložne stvari, a Fata je mrtva hladna rekla:

“Ne moraš ti ići, idem ja sama! Ionako si im samo obaveza, kad god dođeš! Moraju igrati oko tebe, ko’ da si neki ministar, a ne obični šuster!”

“ Pa, da,” pomislio je Adem” možda baš i jesam nepažljiv i neuviđavan!? Ljudi se sigurno osjećaju obaveznim, kad ja dođem i moraju se više truditi! Kako sam mogao tako previdjeti tu činjenicu!?”

Kako bilo da bilo, Adem je urijedio svoje odlaske ženinoj familiji, a činilo mu se da je ona sama, išla još češće, no nije joj to htio napominjati, jer nije vidio ničeg, što bi bilo loše u tim posjetima.

Dobili su i djecu i Fatima je sve češće, potpuno opravdano prigovarala kako je njegova plaća iz “Šusterske” premala za sve potrebe. Prestao je piti, izlaziti, kupovati novine, odijela i još podosta svakodnevnih sitnica, no novca je uvijek manjkalo, a Fatima je, nakon što bi joj dao plaću, nastavljala sa svojom pričom:” E, hvala dragom Allahu da sam ja ovakva kućanica i da znam paziti na svaki dinar. Da nisam, hodali bi mi i goli i bosi! Baš sam se usrećila s tobom!”

Adem je znao da je u pravu, pa joj nije ništa odgovarao i zahvaljivao je Bogu na tako sposobnoj ženi. Malo ga je smetalo da to priča i pred djecom i pred komšijama, no shvaćao je da joj je bilo teško i računao je da će njegovo razumijevanje i strpljenje donijeti ploda i da će se na Fatino lice vratiti onaj osmjeh iz mladosti, kojeg se jedva više i prisjećao.

Prigovarao je sebi čak i za onaj plamićak ljubavi, koji mu je gorio prikriven stotinama prekrivača, a koji je osjećao za svoju prvu ljubav. Grizla ga je savjest, jer to nije mogao podijeliti sa svojom ženom, a nešto mu je govorilo da je ženidbom izgubio pravo na sve lijepe uspomene, koje se ne tiču i nje.

Počeo je odlaziti redovito u džamiju i obnovio je neka stara poznanstva i mogao se porazgovarati s drugim ljudima, što mu je pomoglo da shvati da i drugi imaju slične probleme i da je to normalno.

Veliki Allah je nagradio njegove posjete džamiji tako što je povećao njegov sabur i razblažio mu pogled na životne teškoće. Odjednom je sve opet imalo smisla i ništa se nije činilo nerješivim.

U neuglednoj ostavi za alat je napravio malu radionicu, kolege su mu posudile nešto alata i počeo je popravljati cipele komšijama, za skromnu naknadu. To ga ispunjavalo, a mogao je i zaraditi, barem za cigarete. Iz njemu potpuno nerazumljivih razloga, Fatima nije voljela tu njegovu radionicu, baš kao što je stalno nalazila mahane njegovoj familiji i prijateljima.

“ I nisi za drugo! Jadna djeca s takvim ocem! Zabije se u tu rupu i dipli te cigarete! Strašno, šta li sam ja Bogu zgriješila, a mogla sam birati!?”

Kad je dočekao penziju, proširio je posao u svojoj radionici, pa je radio i male serije jeftine obuće, koja je prodavana na placevima, diljem čaršijske okoline.

Ljudi su navraćali kod Adema na čašicu razgovora i on je uživao u staračkom miru, okružen svojim trošnim alatima, čađavom furnom i izolirbantom zalijepljenim tranzistorom na napuklom prozoru. Volio bi da su ga djeca češće obilazila, ali njih je Fatima u svakoj prilici upozoravala da će završiti poput njega, ako ne završe školu ili ako im glava bude preveć u oblacima.

“ Ima i pravo! Cilj opravdava sredstva! Djeci čovjek uvijek treba pružiti više i tražiti da prevaziđu svoje roditelje. Ta, svijet bi se urušio, sam od sebe, kad bi svi, uvijek stajali u mjestu! Djeca su progres, oni su ono što mi nismo mogli biti i ne trebamo tražiti od njih da se previše osvrću . Ne smijemo biti sebični, moja Fata je, po običaju,  u pravu, a to što mi to katkad smeta, valjda je do moje nesavršenosti.  Morao bih se rješiti posesivnosti i sebičnosti i kad su djeca u pitanju. Naša ograničenja i neznanje mogu djecu sputati više od bilo čega…”

Pokušao je upozoriti Fatimu da od djece traži više odgovornosti, za njihovo dobro, no ona ga je upozorila da se drži svog srednjeg vijeka iz kojeg, valjda potječe, pa ne razumije ništa suvremenije od petparačkog šusteraja. Prihvatio je, mada mu se činilo da je sin prerastrošan za nekog, ko ništa ne zarađuje. Kad ga je, u rijetkim prilikama, probao upozoriti na štedljivije ponašanje, on mu je drsko odgovarao:

“ Pa, ti, ionako, nikome ništa ne daješ! Sve što nam je potrebno, dobijemo od matere!” i udaljavao se, a starac je ostajao još osamljeniji, pritisnut silnim poukama, koje je cijelog života pripremao za sina, a nikad mu niti jednu od njih nije uspio izreći do kraja.

Fatima mu je rekla da se ne sekira zbog toga, jer bi ionako samo radio pritisak na djecu, koja su i bez njega previše opterećena. Prihvatio je i to, makar mu se u grudima povećavao osjećaj krivnje, što nije znao naći pravi put prema svojim najdražima. Pritisak i potiskivanje su rasli iz dana u dan i sve teže ih je podnosio.

Jednog jesenjeg jutra, koje je po svemu bilo nalik mnogim njegovim jutrima, otvorio je svoju radnju, pristavio kahvu na rešou i počeo pipati džepove, tražeći cigarete. Nije ih mogao pronaći. Voda je zakuhala i on stavi tri žličice smeđe mirišljive kahve u đezvu i preli je praveći kratke krugove.

Ugodni miris, jako nalik samom mirisu života, ispuni malu, ali toplu prostoriju. Upalio je tranzistor i nakon kratkotrajnog krčanja začu se milozvučno:” Kad ja pođoh na Bembašu, na Bemba- šu na vo-du…!” Srknuo je malo kahve i ona mu se spusti na samu dušu. Tražio je cigarete, ali ih nikako nije mogao naći. Sigurno ih je Fatima negdje sakrila.

“ Po običaju, bila je u pravu…” prolazilo mu je glavom, dok mu je oštra bol protresla srce.

Gubio je dah.

Htio je pozvati nekog, ali prvo pomisli, kako ih ne bi trebao buditi, a u sljedećem momentu se srušio na pod. Vjerojatno je pomislio kako je zauvijek završeno sa njegovim greškama, ali tu zadnju misao ljudi uvijek ponesu sa sobom i nije nam dato znati. Mozemo samo nagadjati.

Starog Adema su pokopali i svi, koji su bili na džennazi mogu posvjedočiti da je bilo puno ljudi. Čovjek bi se iznenadio da nekog, ko se relativno malo kretao za života, isprati toliko ljudi.

Kad je mali Alija banuo u Ademovu avliju da uzme didove cipele, koje su bile na popravku, od džennaze je bilo prošlo već pet dana. Fatima mu je dala cipele pomilovala ga po glavi i požalila se staroj Galicijanki, koja joj je donijela mlijeko:

“ Eh, da onaj moj nije toliko pušio, mogli smo skupa poživjeti još finih godina!”

Čim je dotrčao u svoju avliju, Alija zadihano reče didu:

“ Da rahmetli Adem nije onoliko pušio, mog’o je poživit’ još fin broj godina!”

“ Ma, nemoj…!” izbečio je dido oči na njega”…da nije pušio, umro bi on davno, to ti ja kažem, sveznalico!!!”

“ Fino učiš dijete!” promrmljala je nana, sebi u šamiju, da je dido slučajno ne bi čuo…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.