Kozarac.ba

SULJO

Redžić piše:

Jedna od prepoznatljivosti predratnog Kozarca bila je i njegova zubna ambulanta. Smjestena u prizemlju zgrade Stare bolnice u Krkicima, na vrlo malom prostoru, zahvaljujuci svom osoblju daleko je prevazilazila svoj znacaj.

Pored Kozarcana, koji nisu imali potrebe ici dalje i traziti usluge na drugim mjestima, dolazili su pacijenti i sa mnogo sireg podrucja. I odlazili uglavnom zadovoljni.

Vladala je tu prisna, gotovo porodicna atmosfera jos od vremena Tibora, koji je u Kozarac doselio sa podrucja Laktasa, ozenio se i tu proveo veci dio svog zivota. Uklopio se Tibor vrlo lahko i brzo u Carsiju, zahvaljujuci njegovoj otvorenosti i cinjenici da je Carsija uvijek rado i otvorena srca primala muhadzire.

S Tiborom je dugo u tandemu radio Fahro koji je nastavio i poslije Tiborovog odlaska

Bila je tu i vjecna Dada, koja je nesto mladja od mene, ali mislim, iako sam svjestan da je to nemoguce, da sam je zatekao tamo kad sam prvi put usao u ambulantu i kad god sam usao ona je bila tu, sa istim osmijehom. Da je ne znam bilo bi me lahko uvjeriti da se tu rodila.

Malo je pacijenata izislo odatle, a da nije popilo kahvu. Poneko bi zubarima donio flasu pica i to se odmah koristilo kao “zajednicka imovina”.Stajalo je to u jednom pretincu i odatle se castilo i osoblje i pacijenti.

Kulminaciju prisnosti i porodicne atmosfere unio je svojim dolaskom doktor Suljo.

Iako mu se znalo i porijeklo i prezime, svi su ga oslovljavali jednostavno sa Suljo.

Cudno je kako su se odnosi u relacijama izmijenili tokom mog zivota.

Kuca Suljinog dida, prvog hadzije sa podrucja prijedorske komune , rahmetli Omer efendije, udaljena je od nase neznatno vise od jednog kilometra, a ja sam Sulju prvi put vidio tek kad je zavrsio studije i poceo raditi u ambulanti. Cuo sam, doduse, za njega puno ranije , a prvi put jos kao dijete, dan nakon sto su moji roditelji bili na sijelu kod Hadzije.

Sjecam se kao danas da je moja mama sutradan to prokomentirala:

– Boze dragi, zlatne djece u Zibe. Kad smo sjeli u sobu su usli Suljo i sestra mu, pozdravili se sa nama, upitali za zdravlje i bez rijeci se povukli. Suljo je otisao uciti, a sestra je pomagala Zibi u kuhinji. Da je bog d”™o da su moji takvi.

A njezini smo bili mi grupa Indijanaca, iz divljih plemena, koji su na “glavama jahali”.

Kasnije kad sam Sulju dobro upoznao i kad smo se pocesto sretali vrlo cesto sam se sjecao ovih maminih rijeci.

Suljo je bio tih i nenametljiv, ali je uvijek, cak i kad je cutao i sam samcat sjedio, davao do znanja da je tu i da vlada situacijom. Iz njega je izbijala neka snaga kojom je plijenio ljude, a koje on nije bio ni svjestan. Bio je toliko skroman da je cak i svoju prirodnu osobinu, svoju nadprosjecnu visinu skrivao tako sto je hodao pogureno, ne zeleci da strci ni u kom pogledu. Odavao je smirenost svakim svojim gestom i to je djelovalo smirujuce na pacijente, koji su rado dolazili kod njega.

Cesto smo se sretali kod mog Nedzada u Brezi , u popodnevnim satima, gdje je volio navratiti na kahvu. Kahva i cigare bila su njegova strast, a ispijanje kafe majstorluk i ceremonija koju sam ranije vidjao kod starih zena.

Jedna od odrednica necijeg karaktera je svakako i to koliko je ta osoba u stanju uspostaviti kontakt sa ljudima razlicitih profila, a Suljo je i tu bio nenadmasan. Znao je svakome prici i sa svakim popricati prilagodjavajuci se njegovom mentalnom sklopu i ni jednim jedinim gestom ne davajuci do znanja da se radi o razlicitim intelektualnim nivoima.

Ljudi osjete to i vole takve ljude i Sulju je svako volio. Ljudi ne vole barijere i prepotenciju, Suljo ni jedno ni drugo nije sirio oko sebe. Djelovao je kao eliksir na ljude. Cudno, ali tako je djelovao i na cetnike, koji ga, i pored sve njihove brutalnosti i nezamislive okrutnosti, nisu pokupili u logore, iako mu se supruga Velida aktivno ukljucila u politicki zivot i odvedena u logor iz kojeg nikad nije izasla.

Kad je Kozarac spaljen, a stanovnistvo protjerano Suljo se jedno vrijeme zadrzao u Prijedoru, pocesto izlazeci u grad i ne skrivajuci se toliko. Skrhan, odvojen od familije, ne znajuci za sudbinu supruge, vidjan je vrlo cesto u Prijedorskoj Carsiji sa strucom kruha ispod pazuha koju je jeo hodajuci po gradu.

Danas sam sve ubjedjeniji da je i to dio cetnicke strategije ponizavanja na svaki nacin da se covjek od takvog ugleda i takve loze pokusa psihicki dotuci.

Suljo je poslije nekako dosao do Zagreba, gdje se cesto vidjao sa mojom bracom pa sam tako preko njih saznao da je tesko obolio.

Jednom su mi javili da je u Seattle-u kod sina Vede i uspio sam uspostaviti kontakt s njim.

Iako je vec bio dobro narusena zdravlja nicim to nije pokazivao,. Naprotiv, njegov glas je i dalje odavao istu smirenost i samo njemu svojstvenu blagost. Bio je to onaj isti, stari, dobrocudni, skromni Suljo cije su rijeci djelovale kao mehlem. Pokusao sam ga nagovoriti da “skokne” malo kod nas, ali rekao je da je dosao na kratko i da se uskoro vraca. Nije cak rekao ni “mozda drugi put” jer je vjerovatno slutio kraj.

Nedugo poslije toga Suljo je preselio na ahiret, isto onako tiho kao sto je i zivio ne zahmeteci nikoga. Vjerovatno je predosjecao svoj kraj pa je dosao da se jos jednom vidi sa sinom i njegovom familijom.

U mome sjecanju zauzimace posebno mjesto, a u mojim molitvama prioritet. Neka mu je veliki, ogromni rahmet.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.