Kozarac.ba

Eho veceri posvecene doktoru Esadu Sadikovicu

U SRCU I SJECANJU, ZAUVIJEK

Piše:Nedim Kadiric:

Kad su me u petak, 03. augusta 2007 vrijedni aktivisti “Izvora” zapitali da li bih mogao u ponedjeljak 06. 08. 2007, na Dan obiljezavanja logora “Omarska” voditi vecer posvecenu rahmetli doktoru Esadu Sadikovicu, zastao mi je dah. Kao prvo, kod mene su “zaradili” nebrojene simpatije, zato sto su se kao prvi u nasem gradu sjetili odati duznu pocast prijedorskoj legendi, a istovremeno pred mene stavili tezak zadatak-kako upriliciti ovakav skup, a da se ne padne u neukusnu patetiku i izlizani klise kad je u pitanju podsjecanje na zrtve rata i genocida.

“Ljudi iz “Izvora” su se ponijeli izuzetno kulturno i dostojanstveno, prepustajuci meni apsolutni izbor gostiju i sagovornika. Od toga dana ovo udruzenje je meni izuzetno priraslo na srce.

Elem, imao sam samo dva dana da odaberem i konzultiram moguce goste, a vec sutradan ujutru Edin je u ruci vec imao predivni plakat sa doktorovim likom iz mladih dana, te izuzetno kvalitetan poster u prirodnoj velicini! Nevjerovatno, koja brzina i odgovornost.

Vispreni Mursel je u pola sata ubijedio direktora Pozorista da je ovakav skup moguce samo u tom hramu kulture organizirati, a moj sok je bio jos veci kad mu je licno potvrdio da ce on sam platiti iznajmljivanje sale pozorista.

Srdacnost i susretljivost kojom su me obasuli moguci gosti u pripremi ovog skupa, otjerali su mi bilo kakvu tjeskobu i od tog trenutka sam znao kako treba izgledati vecer posvecena nezaboravnom doktoru: KAO ODA ZIVOTU I DJELU, A NE KAO PLAC ZA IZGUBLJENOM VELICINOM. I zaista, moji su me sugradjani razumjeli. Do sada sam moderirao bezbroj manifestacija raznih vrsta i oblika, ali sam te noci dozivio svoj licni vrhunac.

Kao da sam slutio nasta ce noc liciti, zajedno sa vrijednim damama iz “Izvora” nastojao sam na ulazu u salu Pozorista svakog licno pozdraviti i razumjeti napacena prijedorska lica. Ispred mene se kretala velika kolona otmjene gospode, uljudnog ponasanja i prkosnog stava. MOJ GRAD je ponovo primio u njedra svoju fino odgojenu djecu, rasutu diljem planete, protjerane od strane carapana koji u o ovaj hram kulture nikad stupili nisu. Sala je bila premala da primi sve one koji su zeljeli odati duznu pocast i sjecanje na nezaboravnog doktora. Sjedilo se i po stepenicama i po hodnicima, a ja sam, dok su casni govornici navirali svoja sjecanja na dane provedene sa rahmetli Esom, cijelo vrijeme gledao u ozarena lica mojih sugradjana.

Nije trebalo reci nista za uvod, samo je trebalo cuti Seada Delkica-Papeca kako uz zvuke gitare budi sjecanja na grad i doktora kojih vise nema. Prolomio se nevjerovatan aplauz i od tog trenutka svi smo bili ESO. Redali su se govornici jedan za drugim: Esin daidza Enver Kovacevic-Skore nizao je bisere nevjerovatnog humora i vica kojim je Eso bio nadaren.

Nevidjena inteligencija i zdrava bosanska japija nacinili su ovog humanistu kraljem gega, zeze, ulicnog lera i slicno. Skore nam je zorno prikazao kako je Eso umjeo sa svakim, i sa ulicnim cistacem kao i sa narodnim herojima i guzonjama. Posebno je u publici salve smijeha izazvalo sjecanje na njegov boravak u Papui-Novoj Gvineji, gdje je Eso radio vise od dvije godine kao ekspert Ujedinjenih nacija.

U slicnom tonu interpretirali su sjecanja i Esad Sehic-Esko, jos jedan bard prijedorskog humora, Muharem Murselovic, kao i najbolji doktorov predratni prijatelj Predo Marjanovic. Naravno, Eso ne bi bio ono sto jeste, da se i u medicini nije iskazao kao vrhunski strucnjak. Postao je jedan od najmladjih primarijusa u bivsoj Jugoslaviji, a o njegovoj strucnosti sa izuzetnom dozom duznog postovanja govorili su njegove kolege, ljekari Ibrahim Beglerbegovic i Mirsad Seferovic. Bezbroj puta recenice izgovorene o doktoru Esi prekidane su snaznim aplauzima srca.

Prijedorcani su na divan nacin pokazali koliko im je doktor Esad Sadikovic bio prirastao za srce i kad vec u onakvo traljavo i polupismeno organizovanoj dzenazi nismo imali prilike dostojanstveno ispratiti zemne ostatke naseg doktora, ova vecer je dosla kao mehlem na ranu. U liku Esada Sadikovica Prijedorcani su prepoznali svu tragiku svoga kulturnog i urbanog stradanja. No, nisu plakali, jer suza znaci oprastanje, a mi se ood svoga doktora ne oprastamo. U nasa srca zabetonirali smo sjecanje, a nasoj djeci cemo pricati sa kakvim smo savremenikom zivjeli.

Vrijedni i odgovorni Muharem Murselovic je obecao pokrenuti inicijativu da se neka institucija ili ulica obiljezi imenom Esada Sadikovica. Naravno, da ce to biti izuzetno tesko progurati pored onih koji su gledali kako na hiljade njihovih sugradjana stradava u dva mjeseca 1992 i kako 55 000 ljudi odlazi sa svojih ognjista. Doktor Eso bi ih svojim imenom vjecno podsjecao na dane necovjestva, a sa tim je i katilima, vjerovatno, tesko zivjeti. Sretni smo u jednom-sada imamo mezar naseg doktora, kojeg mozemo uvijek obici. Na nama je da svake godine na prigodan nacin odamo postu svim zrtvama bezumlja na podrucju prijedorske postine, sa posebnim osvrtom na rahmetli Esu kao paradigmi stradanja svih intelektualaca ovoga kraja.

I nakon zavrsene veceri osjecao sam se izuzetno ponosno i prijatno, a takvim sam vidio i moju prijedorsku raju koja je po izlasku iz pozorista, jos jednom pokazala svoj visok civilizacijski nivo i neponovljiv sarm. Duboko vjerujem da ce jednog dana planetarna pravda na ovim prostorima nagoditi da se ovim LJUDINAMA povrati dignitet i duzno dostojanstvo, ne znam kako, ali slutim oluju i krik pravednika. Vec ga cujem u sebi, a probudila ga je predivna noc u prijedorskom pozoristu posvecena nasem Doktoru.

Gospodo, iz “Izvora”, vi mozda niste ni svjesni koliko ste sevapa tu noc uhvatili! Aferim i neizmjerno HVALA!!

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.