Godišnjice: Prijedor, 6. 8. 2007

Dani, 9.8.2007
Za preživjele logoraše, Omarska će uvijek biti logor. Bez obzira što se danas zove Mittal rudnici Prijedor, u vlasništvu čovjeka kojega je Forbes stavio u sami vrh ljestvice najbogatijih na svijetu – na peto mjesto. Bez obzira što je od početka raspuštanja Omarske prošlo tačno 15 godina. Bez obzira što je većina preživjelih danas nastanjena u trećim zemljama i što njihova djeca tečno govore holandski ili engleski, a često slabo maternji. Bez obzira što su obnovljene povratničke kuće u Kozarcu kraj Prijedora, uglavnom nastanjene samo za vrijeme godišnjih odmora, još ljepše nego što su bile prije rata. Uvijek, i na svakom mjestu, kad sklope oči i sjete se užasnog i vrelog ljeta 1992, sjetit će se ubistava, izmučenih i izgladnjelih tijela, batinanja i svih drugih oblika bestijalnosti koje su u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju zločincima padale napamet i koje su bile prirodna pojava.

Navikao sam da budem gnjida “Å estog augusta, na dan kad je raspušten logor, prvi put sam nakon dužeg vremena čuo da mi se neko obratio kao čovjeku. Ušao je stražar – šef smjene, šta li je – na vrata i rekao: ‘Dobar dan, ljudi!’ Ljudi! To sam skroz bio zaboravio. Kako mi je samo zaparalo uši! Već sam bio navikao da sam gnjida, da sam niko i ništa”, sjeća se jedan od logoraša, staklasto zureći u ulaz u kantinu kroz koji, u kolonama, prolaze bivši drugovi logoraši. U kantini su pod konac poredani stolovi i stolice, prozori su besprijekorno čisti, ulašteni pod reflektira mimohod preživjelih. Uznemirujuća u svojoj sterilnosti, kantina čuva tajnu o ljudima koji su u njoj jeli jedan obrok dnevno u rigorozne tri minute, predviđene za ručak.

“Na ručak smo trčali pored ovih saksija”, nadovezuje se Teufik Bešić. “Ko ne trči – ubiše ga.” Teufik je preživio Omarsku, ali njegov sin Refik nije. Odveden je juna 1992, zajedno sa Omerom Mahmuljinom i Sulejmanom Čirkinom. Nikada se niko od njih nije vratio. “Kad smo konačno DNA analizom identificirali tijelo, shvatio sam da je njegovo tijelo nekoliko puta rastrzano buldožerom i premještano u drugu masovnu grobnicu”, ispričao je Teufik.

Stojimo na pisti, zapravo betoniranom dvorištu ispred mračne crvene zgrade, zlokobno pravilnog izgleda. Na pisti su ljudi i noćivali. Iza nas je Bijela kuća, mjesto, bolje reći baraka u koju su logoraši odvođeni “na ispitivanje” sa koga se rijetko ko vratio živ. Logorašice i logoraši koji su dovođeni da čiste Bijelu kuću svjedočili su kako su zidovi bili umazani krvlju i kako su sa zidova strugali komadiće mozgova i razbijenih lobanja.

Asim Okić, koji je Omarsku posjetio prvi put nakon 15 godina, u Bijeloj kući je prenoćio samo jednu noć, ali će je se cijelog života sjećati: “U ovoj se prostoriji najviše ubijalo. Tu su po jedan mjesec držali ljude, one koji su kasnije bili ubijeni i čija su imena stalno bivala prozivana. Ja sam prenoćio samo jednu noć i pukom igrom slučaja sam izišao bez batinanja. A inače sam bio zatvoren u sobi broj 26, odozgo smo gledali šta se dešavalo – to životinje ne bi radile. Navečer su prozivali ljude, a ujutru smo ih viđali naslagane na gomili pred Bijelom kućom.”

Sabahudin čulić, danas sedamdesetogodišnjak, također se svega sjeća: “Ja sam bio u Bijeloj kući sedamnaest dana. Ljude su prislanjali uz prozor sa vanjske strane i strijeljali ih. Tada su mi naređivali da zatvorim prozor. Kad bi završili, jedan od njih bi mi kucnuo na staklo da ponovo otvorim. Tada sam vidio leševe.” Sabahudin je po zatvaranju logora prebačen u Manjaču gdje je ostao do 15. oktobra 1992. “Kad smo krenuli iz logora, u sobama u Bijeloj kući bili su naslagani ljudski leševi u visini od jednog metra”, kaže.

Pijanist Edin Bosnić, jedan od najboljih jazz muzičara Bosne i Hercegovine, inače rođeni Prijedorčanin, došao je da obiđe logor u kome je njegov otac Atif proveo ljeto 1992. “Sjećam se da su megafonima ili preko nekog razglasa pozivali ljude da izađu iz kuća. ‘Izađite, ljudi, da se nešto dogovorimo’, pozivali su. A onda ih odveli u Omarsku. Eto kako su se dogovorili”, priča Edin Bosnić, koji je pravim čudom izbjegao odvođenje u logor.

Eho Auschwitza Neprimjereno je, možda, praviti poređenja sa logorima koje su nacisti organizirali u vrijeme Trećeg Reicha. Ipak, Omarska je po mnogo čemu slična. S izuzetkom što Auschwitz-Berkenau nije kupio bogati kopač ruda ili multinacionalni industrijalac. Taj je logor ostao u stanju u kome su ga logoraši napustili. Da svojim ruševnim izgledom podsjeća na zlo koje se tu desilo. Da se svake godine preko 700.000 ljudi prošeta ispod ciničnog natpisa Arbeit Macht Frei (rad oslobađa) na ulazu u Auschwitz 1. Da se osigura pamćenje. Da se osigura da “nikad više” ne bude samo puka fraza.

U Omarskoj, na obilježavanjima godišnjica, nema političkih govora, nema visokih predstavnika međunarodne zajednice, nema domaćih političara, nema visokih vjerskih dostojanstvenika. Nema ni himne, nema ni playbacka kvaziduhovnih pjesama. Samo Fatiha i minuta šutnje. Neko od logoraša se obrati okupljenima, u nekoliko rečenica podsjeti na masovno gubilište i mučilište, nakon čega se svi razilaze. Prije dvije godine, istog šestog augusta, nije bilo ni razglasa. Sjećam se Nusrete Sivac, jedne od 37 žena koje su prošle Omarsku, kako je jednostavno privukla drveni tronožac da se sa njega obrati prisutnima.

Na ovogodišnjoj komemoraciji je bilo razglasa, a prisutnima se obratio Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša Prijedor ‘92. “Vjerovatno se nikada neće saznati ko su bile pojedinačne ubice, ali nam je zato dobro poznato po čijoj su naredbi ljudi zatvarani i ubijani u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju”, rekao je, podsjetivši kratko na izvještaj koji je potpisao ratni zločinac Simo Drljača, prema kome su “u istražni centar Omarska privedena 3.334 lica, od kojih 28 lica ispod 18, a 68 lica preko 60 godina”, te kako je “od tog broja, bilo 3.297 muškaraca i 37 žena”. Simo Drljača, pred Tribunalom u Haagu optužen za genocid, poginuo je prilikom hapšenja i tako izmakao suđenju. Duratović je poručio da logoraši ne traže osvetu, nego pravdu.

A pravda bi, nakon kažnjavanja zločinaca, bila i da se Omarska pretvori u memorijalni centar. Izgradnja spomen-memorijala na mjestu od takve historijske važnosti danas ovisi o nekolicini bivših logoraša i nevladinih organizacija. Uprava Mitalla je prije dvije godine obećala da će dozvoliti da se jedan dio kompleksa rudnika Mittal pretvori u rečeni memorijal, ali se od tada ništa nije pomaklo s mrtve tačke. Ove godine su se najprije oglasili sa najavom da Omarsku neće otvoriti za posjete, ali su se, u strahu od skandala, u posljednjem trenutku predomislili.

Ratni čelnici Općine Prijedor su listom odgovorni za sve strahote koje su zadesile Bošnjake, Hrvate i nelojalne Srbe, no, današnja administracije i dalje ne pokazuje dobru volju ili želju da učini prvi korak prema preživjelim logorašima i prema nepobitnim činjenicama. Načelnik Marko Pavić je ovih dana na godišnjem odmoru. Bivši visoki predstavnik OHR-a Christian Schwarz-Schilling bio je primoran da nametne Zakon o Memorijalnom centru u Potočarima. Hoće li i njegov nasljednik Miroslav Lajčak učiniti isto za Prijedor, pitaju se logoraši.

“Pozivam gradonačelnika Prijedora Marka Pavića da se distancira od politike svog prethodnika iz 1992. Milomira Stakića, koji je za progon i pokolj građana Prijedora osuđen na 40 godina zatvora, te da podrži ovu inicijativu. Pozivam i gospodina Dodika i vlasti iz Sarajeva da se uključe u ovu inicijativu i implementaciju odluke koju je uprava Mittal Steela donijela prvog decembra 2005. u Banjoj Luci i prema kojoj bi zloglasna Bijela kuća postala Memorijalni centar koji bi ova firma finansirala”, rekao je za Dane Satko Mujagić, jedan od logoraša koji je banjalučkim novinarima devetog augusta 1992. rekao: “Ovo nije logor. Dobro nam je ovdje.” U tome trenutku, Satko – koji nije nizak muškarac – nije imao ni 50 kilograma.

Danas je jedan od organizatora inicijative za otvaranje memorijalnog centra trajno nastanjen u Holandiji. Kaže: “Mittal Steel se ne može kriti iza indolentnosti bosanskih političara i treba da održi datu riječ. Mittal je kupio pogon u Omarskoj koji je 1992. bio bosanski Auschwitz. Ta činjenica se mora poštovati i mora se ispuniti dato obećanje. Firma takvog renomea se ne bi smjela igrati osjećajima hiljada članova porodica žrtava Omarske, koji od 20. februara 2006. čekaju da Mittal Steel nastavi započeti posao.”

Logor Omarska i spomen na mučenja i ubistva iz ljeta 1992. važan je ne samo za Bošnjake i Hrvate već i za Srbe. A Lakshmi Mittal, kupac logora, morao bi biti svjestan da će, ukoliko ne ispuni obećanje zadato logorašima, historija na ulazu u Omarsku morati zabilježiti, slično kao i u Auschwitzu: Mittal macht frei! Jer, Omarska jest eho Auschwitza.

In memoriam
Posljednji pozdrav omiljenom doktoru

Nakon zatvaranja logora, ostala je grupa od 176 logoraša kojoj je pojačana hrana i koja je pokazivana novinarima koji su kasnije dolazili. Petog augusta navečer, u noći kad su svi znali da se logor raspušta, odveli su dr. Esu Sadikovića. Ekshumiran je iz masovne grobnice na Hrastovoj glavici, zajedno sa još 125 drugova iz Keraterma i Omarske. Preživjeli se sjećaju imena čovjeka koji je logoraše odveo u smrt: “Čovjek koji je odvezao logoraše u smrt Radovan Vokić mirno živi u Prijedoru i drži butik u blizini gradske džamije”, rekao je Edin Ramulić iz prijedorskog udruženja Izvor. Na mjestu zločina postavljena je ploča kojom se obilježava početak izgradnje spomen-obilježja Hrastova glavica.

Eso Sadiković je bio jedna od najmarkantnijih ličnosti prijeratnog Prijedora. Vispren intelektualac kojem je pisanje duhovitih reagiranja huškačkom Kozarskom vjesniku na kraju došlo glave. Kada su, napokon, došli po njega, okrenuo se sapatnicima logorašima i šeretski im dobacio: “Odoh ja. Jeb’ te se svi.” U prijedorskom Narodnom pozorištu je u ponedjeljak navečer održana komemoracija za dr. Sadikovića.

Sudbina je htjela da u Hrastovoj glavici budu identificirana i tijela Ibrage Kalendera i Razima Džafića, koje je partizanska OZNA 1946. bacila u jamu, a ovaj zločin otkriven je tek nakon 52 godine, i to tokom traganja za žrtvama iz Omarske. U Svetom pismu se kaže: “Ništa nije skriveno što se neće otkriti, ni tajno što se neće doznati.”

Ed Vulliamy, novinar koji je otkrio Omarsku
Ja sam za slobodnu Bosnu, do Drine!

– Svi kažu da je vrijeme najbolji lijek za ovakve stvari, ali ja ne mislim tako. Naravno, sve bi bilo puno lakše kad bi ovi ljudi dobili bilo kakvu vrstu satisfakcije u vidu izvinjenja ili makar naznake da je počiniocima žao zbog toga što su uradili, kao i kad bi napokon postigli dogovor s Mittalom. Mislim da je apsolutno strašna činjenica da žrtve koje su preživjele i vratile se ovamo moraju živjeti u ovakvu okruženju. Ne bih želio da me se pogrešno shvati, u Republici Srpskoj ima puno Srba kojima se također ne sviđa današnji ustroj države BiH i koji mnogo truda ulažu da bi se neke stvari ispravile, no, kad se pogleda šira slika, vidi se samo ružna poruka: za povratnike dobrodošlice – nema, nema ničega i nikom nije žao ni zbog čega.

O Mittalu nemam riječi! Zaboga, pa, to je peti najbogatiji čovjek na planetu! Koliko bi ga stajalo da se izgradi memorijal u smislu vremena, truda, novaca, ljudskosti…?! Teško je za povjerovati da danas neko može za mizerne novce (100.000 funti je za njih obična sića) kupiti negdašnji koncentracioni logor i ama baš ništa ne učiniti po tom pitanju dok ga ne prozove Guardian! U Republici Srpskoj, koju ja, usput rečeno, apsolutno ne priznajem, mora doći do sravnavanja računa da bi se stvorili uvjeti za pomirbu do koje će doći kad se priznaju zločini, zatraži oprost i izgradi globalna svijest o minulim događajima, da živi znaju da je svima žao zbog njihovih mrtvih.

Danas, kad pogledam ove ljude, izgledaju mi umrtvljenije nego neposredno nakon rata, ne mogu ni zamisliti kako izgleda živjeti u ovom limbu, u ovoj travestiji od tvorevine. Niko ovdje nije lud, samo se prave ludi. Zvanična je priča da niko nije ništa uradio, ali je uradio zato što je morao!?! Kad odete u Birkenau, sve izgleda kao da su nacisti jučer otamo otišli i mislim da bi se ista stvar trebala uraditi ovdje u Omarskoj. Ali, kapitalizam je to što jeste, ja sam ostao zaprepašten kad sam ušao u jednu od prostorija u kojoj su se odvijala nepojmljiva zvjerstva i sadističke egzekucije i vidio radne stolove s računarima. Nijedan Bošnjak tu nije zaposlen. Pardon, jeste njih dvanaest, a u Južnoafričkoj Republici postoji riječ za to i glasi – aparthejd. Kad smo došli ovdje 1992. godine, nisu nas pustili da uđemo u Bijelu kuću, ali su nam dozvolili da uđemo u kantinu. Nadam se da oni koji danas tamo sjede znaju iz kojih su razloga tamo sjedili njihovi bivši sugrađani ne tako davne ‘92. godine. Želim da znaju i da pokazuju da im je stalo, ali se bojim da ih apsolutno boli dupe. Ništa na svijetu mi ne bi bilo draže nego da me, u ovom slučaju, osjećaj vara.

Memorijalni centar nije problem samo vlasti Republike Srpske i Mittala, nego bi se cijela BiH trebala uključiti – zašto dosad nije, trebalo je pitati gospodina Izetbegovića. Treba imati na umu da je, prije nego se “desio” Willie Brandt, Njemačka dosegla određeni nivo demokratičnosti, a danas služi za primjer kako se jedna moderna i zdrava država treba nositi sa zločinačkom prošlošću. Omarska treba biti Republici Srpskoj ono što su mnogobrojni memorijalni centri Njemačkoj – mjesto na koje dođeš da se iskupiš na jedan ljudski način koji ništa ne košta.

U BiH je Srebrenica postala stradalnička razglednica i, bez ikakve namjere da nipodaštavam i umanjujem užas koji je zadesio Potočare, malo ne razumijem zahtjev za specijalnim statusom. Po kojoj logici stvari onda specijalni status ne trebaju dobiti, recimo, Prijedor ili Višegrad? Srebrenica je postala neka vrsta ispovjedaonice koja služi da se svijet odriješi grijeha. Nisam viđao Clintona niti Jacka Strawa u Omarskoj, nisam vidio nikoga. Å to duže ovi ljudi ostanu u zapećku, daleko od očiju javnosti, utoliko će im teže padati činjenica da su preživjeli. Ovako samo čekaju. Čekaju da se pomire s Bogom i s ljudima.

Ja se zalažem za slobodnu Bosnu, do Drine. Kad to kažem, ne podrazumijevam tjeranje Srba preko Drine, nego da ovo ponovo bude zemlja u kojoj nikog neće biti briga ko je koje nacije i kom bogu se moli. Ovo se, naravno, jednako odnosi i na Mostar, Čapljinu i Stolac.

Duhovno zdravlje
Minuta mržnje imama Mahića

Amir Mahić, glavni imam Islamske zajednice iz Kozarca, prema vlastitom priznanju, ništa ne bi promijenio u govoru koji je održao koju minutu prije otkrivanja spomen-ploče u Starim Kevljanima, najvećoj masovnoj grobnici u Krajini. Iz jedne jame izvađeno je 146, a iz druge 456 tijela žrtava sa područja Prijedora i okoline. Mahić je vjernicima okupljenim pred džamijom poručio: “Ako već moramo živjeti sa njima, ne moramo se sa njima družiti, niti sa njima piti kahvu!” Nakon toga je ispričao da nikad neće “halaliti (oprostiti; op. E.Ha.) sestri muslimanki koja je, pored toliko drugih, pomogla ženi druge vjere da se porodi”. I to je bilo sve o žrtvama. Poslije namaza novinar Dana je pitao efendiju da li se stidi svog govora mržnje, a efendija je odgovorio: “Ja sam mislio na specifičan slučaj, jer se radilo o ženi jednog od ubica. Nisam imao vremena obrazlagati činjenice. Inače, nikad se ne kajem ni za šta što sam rekao ili učinio.” Amir Mahić, rođen 1982, jedini je govornik iz Starih Kevljana koji nije bio zatočenik Omarske.
Enes Salihović, predsjednik udruženja logoraša Omer Filipović iz Ključa
Tražit ćemo 105 miliona eura od Republike Srpske


Omarsku su posjetili i članovi udruženja logoraša iz Ključa, koje nosi ime Omera Filipovića. Logoraši iz Ključa podnijeli su 920 tužbi protiv Vlade Republike Srpske, za nadoknadu nematerijalne štete koja im je nanesena u logorima. Njihov predsjednik Enes Salihović, bivši logoraš iz Manjače, kazao je za Dane da su odbili da im se sredstva koja potražuju zavode kao javni dug. “Ovdje je riječ o protivpravnom zatvaranju, nanošenju teških tjelesnih povreda, invalidnosti i smrti. To se ne može zavoditi kao javni dug. Iznos koji smo tražili izračunat je na osnovu novca koji su Nijemci isplaćivali Jevrejima nakon Drugog svjetskog rata i na osnovu današnjeg standarda. RS bi nam trebala isplatiti 600 maraka za dan boravka u logoru i posebno za stepen povrede, invaliditeta ili smrti. Potraživat ćemo negdje oko 105 miliona eura. Tužbe smo predali, zavedene su i raspoređene sudijama. Sad čekamo ročišta”, izjavio je Salihović.

BH DANI

Add comment

HOTEL bm

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.