Kozarac.ba

POSLIJE DZENAZE

Redžić piše:

Ma nisam ja dos’o nikakvo tobe, ali sam skontao da bi bilo dobro da se malo odmorite od mene i mojih tirada, a vidim i pricvrljilo je pa ljudima i nije bas do interneta. Oni sretniji i dovitljiviji sad se kupaju po kozarackim bazenima ili u Jadranu, a mene je snasla  “ bozija kazna” da moram raditi cijelo ljeto.

I ne bih  vjerovatno jos prekidao vasu opustenost da me ne potrese spisak  od 147 sehida  koji nedavno procitah i kojima je klanjana dzenaza prosle hefte. Sve sto sam radio prije rata bilo je takve prirode da sam puno i cesto dolazio u kontakt sa puno osoba pa sam tako citajuci ovaj tuzni spisak dosao do saznanja da znam puno tih dragih ljudi i kako  bih procitao koje ime pred oci  su mi dolazile slike tih ljudi.

Kao da smo se juce rastali i sto je zanimljivo svi su bili nasmijani i puni zivota.

Ziko Crnalic, Omer Ekinovic, Hitko Kulenovic, Eso Sadikovic su imena koja zna velika vecina predratnih Prijedorcana i vjerovatno ih pamte samo po dobrom jer su uistinu takvi i bili. I o njima je tesko reci nesto sto se vec ne zna i nije receno.

Mene je narocito potreslo kad sam na spisku procitao imena: Duracak Dzemal, Duracak Faruk i Sabanovic Dedo.

Oceve ove djece, od kojih je samo Dedo namirio dvadeset, a Dzemal nije napunio ni sedamnaest, dobro znam jer smo skupa radili.  I  o ovim ljudima nosim najpozitivnije impresije.  Za pretpostaviti je da su im i djeca slicna. A uostalom sta je lose mogao nekome uciniti  neko ko jos nema ni  sedamnaest godina.

 Znao sam puno predratnih Duracaka i o svima nosim samo pozitivna ubjedjenja, ali Rifet je ipak nesto posebno.Nije bilo tog posla koji on nije bio u stanju uraditi. I sve je radio sa voljom. Vjerovatno je i to uticalo da smo primili njegovog najstarijeg sina Damira, prvo kao sezonca, a onda, na isistiranje njegovih kolega , u stalni radni odnos. Ponosio se Rifet sa svojim “ sokolima”, a sudeci po Damiru imao je i cime.

Prije nego sam odveden u logor cuo sam da su napali i Duracke, ali do detalja se nije moglo doci.

Po oslobadjanju i dolasku u Karlovac  tu sam sreo Rifeta. Rifet je uvijek bio ozbiljan i imao tuzan pogled, ali ovaj put je bio utucen. Rekao mi je da su ih jedne noci iznenada i bez ikakvog povoda napali njihove komsije, uglavnom Pecalji i Basici u cijem su okruzenju Duracci zivjeli. 

Napad je bio koliko neocekivan toliko i zestok i djeca su se izgubila. Napad su izvrsili potomci istih onih ljudi koje su Duracci skupa sa Muranovicima , Matricima i Causevicima skrivali po svojim kucama, podrumima i stalama u Drugom svjetskom ratu izlazuci tako svoje i zivote svojih familija velikoj opasnosti.

Sjecam se da sam jednom prilikom slusao Radu Basica, heroja iz Drugog svjetskog rata  koji je govorio o ovome na javnom skupu.

Sjecam se da Rade Ritan, iz Garevaca, koji je volio popiti nije nikad, koliko god bio pijan, prosao pored nekog od nas da nas ne pozdravi oslovljavajuci nas sa “ Ibra’imov unuk” isticuci da su ga “ nasi Causevici skrivali i dali mu ime A’met”, oblaceci ga u odjecu kakvu su u to doba nosila muslimanska djeca.

Ne znam detalje kako je nestao Dedo Muharema Sabanovica, ali znam da se Hare vratio iz Njemacke medju prvima i u ogromnu neizvjesnost ne bi li bilo sta saznao o svome jedincu Dedi. Dugo sam radio sa Harom i ne pamtim da je bilo kome ucinio i  najsitniju nepravdu.

Ima li ista gore, teze i zalosnije od gubitka djeteta.  Vecina nas, a i Rifet i Hare siguran sam spadaju u tu vrstu ljudi posvecuju djeci svu svoju paznju, ugadjaju im na svoj racun i nastoje ih podici tako da im sluze za ponos.

A onda se u jednom trenutku dogodi to sto se dogodilo.I roditelji se smatraju sretnim ako uspiju pronaci posmrtne ostatke svoje djece.

Istoga dana kad sam citao ovaj tuzni spisak cuo sam da se Dusko Tadic, “nas” zlocinac vraca sa odsluzene kazne i moja muka i moj bijes je eskalirao.  Dusko, koji je natjerao jednog psihiskog bolesnika da zubima trga testise Jasku Hrnicu, “odsluzio” je za svoje mnogobrojne zlocine i cak sam cuo da mu kozaracki Srbi spremaju docek kako heroju.

Nazvao sam par brojeva u Kozarcu , ne vjerujuci u to, i nisam dobio potvrdu te informacije. Bilo kako bilo Dusko ce na slobodu nakon desetak godina “robijanja” po komfornim evropskim zatvorima  u kojima je lakse podnijeti nekoliko godina nego jedan jedini dan u Omarskoj ili Keratermu. Dusko se vraca, a Jasko i stotine i hiljade Jaska i Dedi i Dzemala nikada nece. Dusko je za svoje zlocine “odlezao”, a svi oni koje je Dusko i ostali Dusani “ocistio” nece se vratiti nikada i mnogima se jos ni danas ne zna za kosti.

Ne znam zasto, ali nakon svega ovoga upitao sam svoje sjecaju li se Jaska i iznenadio se kad su i Jasmina, koja je tad bila djete i Munevera, koja bas ne zna puno o Kozarcu i kozarcanima, gotovo istovremeno odgovorile: Je li to onaj zgodni, visoki mladi covjek koji se uvijek oblacio po posljednjoj modi i izgledao kao da je sisao sa modne piste.

A Jaska i ja pamtim kao takvoga i u kakvo god drustvo usao morao je biti primjecen. Plijenio je jednostavnoscu i neposrednoscu.

Ovo sam poceo pisati prije nekoliko dana i, napunjen tugom, bijesom i bolom, odlucio da malo ohladim  ne bih li nasao bilo sta optimisticno sto bi me povratilo u normalno stanje.

Optimizma na zalost nema i koliko god se, meni dragi i pravdoljubivi nas Mali Div, ne slagao sa mnom, ja sve vise postajem ubjedjen da smo platili ceh najvise  zbog pripadnosti Islamu, kojeg se Zapad paranoicno boji.

I pored ogromnog bola kojeg pokusavam shvatiti i Rifet i Hare se mogu smatrati “sretnicima” jer su bar dostojno ukopali svoje najmilije. A sta je sa hiljadama onih koji to jos cekaju.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.