Godišnjice: Prijedor, 6. 8. 2007

Navikao sam da budem gnjida “Å estog augusta, na dan kad je raspušten logor, prvi put sam nakon dužeg vremena čuo da mi se neko obratio kao čovjeku. Ušao je stražar – šef smjene, šta li je – na vrata i rekao: ‘Dobar dan, ljudi!’ Ljudi! To sam skroz bio zaboravio. Kako mi je samo zaparalo uši! Već sam bio navikao da sam gnjida, da sam niko i ništa”, sjeća se jedan od logoraša, staklasto zureći u ulaz u kantinu kroz koji, u kolonama, prolaze bivši drugovi logoraši. U kantini su pod konac poredani stolovi i stolice, prozori su besprijekorno čisti, ulašteni pod reflektira mimohod preživjelih. Uznemirujuća u svojoj sterilnosti, kantina čuva tajnu o ljudima koji su u njoj jeli jedan obrok dnevno u rigorozne tri minute, predviđene za ručak.

“Na ručak smo trčali pored ovih saksija”, nadovezuje se Teufik Bešić. “Ko ne trči – ubiše ga.” Teufik je preživio Omarsku, ali njegov sin Refik nije. Odveden je juna 1992, zajedno sa Omerom Mahmuljinom i Sulejmanom Čirkinom. Nikada se niko od njih nije vratio. “Kad smo konačno DNA analizom identificirali tijelo, shvatio sam da je njegovo tijelo nekoliko puta rastrzano buldožerom i premještano u drugu masovnu grobnicu”, ispričao je Teufik.

Stojimo na pisti, zapravo betoniranom dvorištu ispred mračne crvene zgrade, zlokobno pravilnog izgleda. Na pisti su ljudi i noćivali. Iza nas je Bijela kuća, mjesto, bolje reći baraka u koju su logoraši odvođeni “na ispitivanje” sa koga se rijetko ko vratio živ. Logorašice i logoraši koji su dovođeni da čiste Bijelu kuću svjedočili su kako su zidovi bili umazani krvlju i kako su sa zidova strugali komadiće mozgova i razbijenih lobanja.

Asim Okić, koji je Omarsku posjetio prvi put nakon 15 godina, u Bijeloj kući je prenoćio samo jednu noć, ali će je se cijelog života sjećati: “U ovoj se prostoriji najviše ubijalo. Tu su po jedan mjesec držali ljude, one koji su kasnije bili ubijeni i čija su imena stalno bivala prozivana. Ja sam prenoćio samo jednu noć i pukom igrom slučaja sam izišao bez batinanja. A inače sam bio zatvoren u sobi broj 26, odozgo smo gledali šta se dešavalo – to životinje ne bi radile. Navečer su prozivali ljude, a ujutru smo ih viđali naslagane na gomili pred Bijelom kućom.”

Sabahudin čulić, danas sedamdesetogodišnjak, također se svega sjeća: “Ja sam bio u Bijeloj kući sedamnaest dana. Ljude su prislanjali uz prozor sa vanjske strane i strijeljali ih. Tada su mi naređivali da zatvorim prozor. Kad bi završili, jedan od njih bi mi kucnuo na staklo da ponovo otvorim. Tada sam vidio leševe.” Sabahudin je po zatvaranju logora prebačen u Manjaču gdje je ostao do 15. oktobra 1992. “Kad smo krenuli iz logora, u sobama u Bijeloj kući bili su naslagani ljudski leševi u visini od jednog metra”, kaže.

Pijanist Edin Bosnić, jedan od najboljih jazz muzičara Bosne i Hercegovine, inače rođeni Prijedorčanin, došao je da obiđe logor u kome je njegov otac Atif proveo ljeto 1992. “Sjećam se da su megafonima ili preko nekog razglasa pozivali ljude da izađu iz kuća. ‘Izađite, ljudi, da se nešto dogovorimo’, pozivali su. A onda ih odveli u Omarsku. Eto kako su se dogovorili”, priča Edin Bosnić, koji je pravim čudom izbjegao odvođenje u logor.

Eho Auschwitza Neprimjereno je, možda, praviti poređenja sa logorima koje su nacisti organizirali u vrijeme Trećeg Reicha. Ipak, Omarska je po mnogo čemu slična. S izuzetkom što Auschwitz-Berkenau nije kupio bogati kopač ruda ili multinacionalni industrijalac. Taj je logor ostao u stanju u kome su ga logoraši napustili. Da svojim ruševnim izgledom podsjeća na zlo koje se tu desilo. Da se svake godine preko 700.000 ljudi prošeta ispod ciničnog natpisa Arbeit Macht Frei (rad oslobađa) na ulazu u Auschwitz 1. Da se osigura pamćenje. Da se osigura da “nikad više” ne bude samo puka fraza.

U Omarskoj, na obilježavanjima godišnjica, nema političkih govora, nema visokih predstavnika međunarodne zajednice, nema domaćih političara, nema visokih vjerskih dostojanstvenika. Nema ni himne, nema ni playbacka kvaziduhovnih pjesama. Samo Fatiha i minuta šutnje. Neko od logoraša se obrati okupljenima, u nekoliko rečenica podsjeti na masovno gubilište i mučilište, nakon čega se svi razilaze. Prije dvije godine, istog šestog augusta, nije bilo ni razglasa. Sjećam se Nusrete Sivac, jedne od 37 žena koje su prošle Omarsku, kako je jednostavno privukla drveni tronožac da se sa njega obrati prisutnima.

Na ovogodišnjoj komemoraciji je bilo razglasa, a prisutnima se obratio Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša Prijedor ‘92. “Vjerovatno se nikada neće saznati ko su bile pojedinačne ubice, ali nam je zato dobro poznato po čijoj su naredbi ljudi zatvarani i ubijani u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju”, rekao je, podsjetivši kratko na izvještaj koji je potpisao ratni zločinac Simo Drljača, prema kome su “u istražni centar Omarska privedena 3.334 lica, od kojih 28 lica ispod 18, a 68 lica preko 60 godina”, te kako je “od tog broja, bilo 3.297 muškaraca i 37 žena”. Simo Drljača, pred Tribunalom u Haagu optužen za genocid, poginuo je prilikom hapšenja i tako izmakao suđenju. Duratović je poručio da logoraši ne traže osvetu, nego pravdu.

A pravda bi, nakon kažnjavanja zločinaca, bila i da se Omarska pretvori u memorijalni centar. Izgradnja spomen-memorijala na mjestu od takve historijske važnosti danas ovisi o nekolicini bivših logoraša i nevladinih organizacija. Uprava Mitalla je prije dvije godine obećala da će dozvoliti da se jedan dio kompleksa rudnika Mittal pretvori u rečeni memorijal, ali se od tada ništa nije pomaklo s mrtve tačke. Ove godine su se najprije oglasili sa najavom da Omarsku neće otvoriti za posjete, ali su se, u strahu od skandala, u posljednjem trenutku predomislili.

Ratni čelnici Općine Prijedor su listom odgovorni za sve strahote koje su zadesile Bošnjake, Hrvate i nelojalne Srbe, no, današnja administracije i dalje ne pokazuje dobru volju ili želju da učini prvi korak prema preživjelim logorašima i prema nepobitnim činjenicama. Načelnik Marko Pavić je ovih dana na godišnjem odmoru. Bivši visoki predstavnik OHR-a Christian Schwarz-Schilling bio je primoran da nametne Zakon o Memorijalnom centru u Potočarima. Hoće li i njegov nasljednik Miroslav Lajčak učiniti isto za Prijedor, pitaju se logoraši.

“Pozivam gradonačelnika Prijedora Marka Pavića da se distancira od politike svog prethodnika iz 1992. Milomira Stakića, koji je za progon i pokolj građana Prijedora osuđen na 40 godina zatvora, te da podrži ovu inicijativu. Pozivam i gospodina Dodika i vlasti iz Sarajeva da se uključe u ovu inicijativu i implementaciju odluke koju je uprava Mittal Steela donijela prvog decembra 2005. u Banjoj Luci i prema kojoj bi zloglasna Bijela kuća postala Memorijalni centar koji bi ova firma finansirala”, rekao je za Dane Satko Mujagić, jedan od logoraša koji je banjalučkim novinarima devetog augusta 1992. rekao: “Ovo nije logor. Dobro nam je ovdje.” U tome trenutku, Satko – koji nije nizak muškarac – nije imao ni 50 kilograma.

Danas je jedan od organizatora inicijative za otvaranje memorijalnog centra trajno nastanjen u Holandiji. Kaže: “Mittal Steel se ne može kriti iza indolentnosti bosanskih političara i treba da održi datu riječ. Mittal je kupio pogon u Omarskoj koji je 1992. bio bosanski Auschwitz. Ta činjenica se mora poštovati i mora se ispuniti dato obećanje. Firma takvog renomea se ne bi smjela igrati osjećajima hiljada članova porodica žrtava Omarske, koji od 20. februara 2006. čekaju da Mittal Steel nastavi započeti posao.”

Logor Omarska i spomen na mučenja i ubistva iz ljeta 1992. važan je ne samo za Bošnjake i Hrvate već i za Srbe. A Lakshmi Mittal, kupac logora, morao bi biti svjestan da će, ukoliko ne ispuni obećanje zadato logorašima, historija na ulazu u Omarsku morati zabilježiti, slično kao i u Auschwitzu: Mittal macht frei! Jer, Omarska jest eho Auschwitza.