svabo
Chris Keulemans:
„Vi jeste pokušali ubiti cijeli jedan narod, ali upamtite, niste ubili naše pamćenje. Ono je od današnjeg dana jače od svakog zla koje ste nam učinili i pratit će vas dok postoji trag o vašem postojanju. Naše pamćenje vašeg zločina je naše pravo i naš zavjet.“
Almedina Dautbašić, Srebrenica 31. marta 2003.
Lijep je proljetni dan u Republici Srpskoj. Pijevci pjevaju. Kasim, niski čovjek blagog pogleda pokazuje nam grobnicu gdje su prije osam godina iskopani ostaci 172 bezimena tijela.
Kasim stanuje u vili u poređenju sa ostalim okolnim kućicama u selu Kevljani.
Prošlog mjeseca, priča nam u povjerenju, uhapšen je zbog kamiončića punog kanabisa. Makadamom na motorčiću upravo tad nam prilazi poštar. Zaustavlja motor i polako vadi iz torbe poštu za Kasima. Dva čovjeka razmijeniše koju riječ i poštar opet nastavi svoj put.
Kasim ga pomno prati pogledom: „On! I on je bio jedan od čuvara u Omarskoj… kad sam ja tamo bio zatvoren.“
„ I sada normalno pričate jedan sa drugim?“
„Ma, pravimo se kao da se ništa nije desilo. Mogu ga ja sad povući s motora, ali onda će me opet zatvoriti, … na petnaest godina. U ratu nije bilo zakona. Sada ga ima.“
Odvodi nas i na livadu samo nekoliko stotina metara dalje. Ovdje je 2004. pronađena masovna grobnica u kojojje ležalo 456 ljudi. Pred kraj bosanskog rata, Srbi su iskopavali leševe svojih žrtava iz rudnika i šuma gdje su ih bili pokopali, i onda ih rasipali, često u komadima, po čitavoj okolini. „Grobnica“ je jedino što piše bijelim slovima.
U proljeće 1992. ovdje je počeloetničko čišćenje. To je danas srpski entitet u Bosni i Hercegovini.Bošnjaci (bosanski Muslimani) i bosanski Hrvati su protjerani iz svojihkuća i zatvoreni u logore Omarska, Trnopolje i Keraterm.
5.augusta 1992. Ed Vulliamy, novinar britanskog „Guardian“-a itelevizijska ekipa ITN-a, uspjeli su prodrijeti na ta mjesta. Slike bodljikave žice i do kosti mršavih muškaraca tih dana obišle su svijet. Već nekoliko sedmica kasnije logori su raspušteni.
Oko sedam hiljada ljudi bilo je zatvoreno. Danas, 15 godina kasnije, preživjeli vode tešku borbu sa lokalnim vođama i najvećom proizvođačem željeza na svijetu. Borbu za otvorenje memorijalnog centra u logoru Omarska.
Kasim nas vodi tajnim putem, prečicom, do džinovskog kompleksa „Novih Rudnika Ljubija“, do zahrđalog, smeđeg monstruma iz socijalističkih vremena. Meni, uprkos svih e-maila i telefonskih poziva, nije uspjelo da dobijem pristup i da posjetim teren. Zamjenik direktora, Predrag Šorga mi je samo saopštio da je previše rizično zbog trenutnog renoviranja.
Kasim ne prilazi kompleksu bliže od sto metara. Ne smije dalje: „Ako nas vide, odmah će zvati policiju.“
Fotograf Zijah Gafić i njegov otac, bivši komadant policije u bosanskoj Armiji, dovoze se do bare koja okružuje teren. Zijah izlazi iz auta i fotografiše bijelu kuću na rubu kompleksa.
Tamo su prebijali i tukli zatvorenike. I rijetko je iko izlazio živ. Leševe bi odnosili izvan zgrade i poslije utovarali u kamion. U isti kamion u kojem se prevozila i hrana za zatvorenike. Jedan obrok na dan po čovjeku. Kad su zadnji zatvorenici dobili zadatak da očiste bijelu kuću, zidovi su bili premazani krvlju. I u autu, iz kojeg s Kasimom i Elvisom prevodiocem, gledam u bijelu kuću, osjeti se znoj. Oni u sebi tiho psuju nabezobzirnog fotografa zbog ovih nekoliko naizgled beskrajno dugih minuta. A Zijah se i dalje mota oko površine vode tražeći odgovarajuću perspektivu. Na kraju opet ulazi u auto i oba vozila jure nazad prekopruge, nazad prema mirnim livadama.
‘Bezvezne slike’, promrlja Zijah, nakon što smo Kasima odvezli nazad. Jedna bara, jedna bijela zgrada, tek oličene fabričke zgrade. A opet…. Niko ne sumnja da je ova posjeta bila potrebna. Morali smo vidjeti to mjesto. I zabilježiti.
Zašto je to važno?
Zato što se ovdje zaustavlja postojanje.
U gradićima i po livadama oko Omarske sjećanja se sudaraju s poricanjem, priče sa šutnjom. Oni koji poriču hoće da idu dalje, oni koji se sjećaju traže nešto da zastanu i upamte. Mnogi Srbi koji su bili u vojsci ili policiji 1992. godine još žive ovdje. Njima ne treba vraćanje u prošlost.
Dok Republika Srpska postoji, oni su relativno sigurni. Ali im treba da se poboljša ekonomija i snizi nezaposlenost. To je njihov prioritet.
Novi premijer, Milorad Dodik radi na tome i Republika Srpska je u usponu.
Ostajati u prošlosti je gubljenje vremena. Ovo je paradoks zemlje u kojoj zločinci i žrtve žive isprepleteni jedni s drugima.
Šutjeti i zamrznuti prošlost – tako se najbrže može krenuti dalje. Stalno pričati o prošlosti – zaustavlja vrijeme.
Ali dok god se to ne smije, dok se ne budu saslušale te priče, budućnost neće prići ni korak bliže.
Posljednjih godina sve više Bošnjaka i Hrvata koji su preživjeli logore, vraćaju se iz inostranstva.
U obližnjem Kozarcu, prije rata živjelo je preko dvadeset hiljada ljudi.Srbi su opkolili, napali i zapalili gradić i protjerali stanovništvo umaju 1992.
„Sad“, kaže opštinski poslanik Teufik Kulašić,"ovdje opet živi sedam hiljada ljudi. I od 14 džamija, koje su sve bile uništene, 13 smo opet izgradili."
Glavna ulica ovog drevnog gradića opet živi. Disco Spider i noću i danju kupa se u plavom svjetlu. Pored renovirane škole je potpuno novo košarkaško igralište. U kafiću Picadilly viski ima dobar ukus i kuće su izgrađene u stilu kakve su i bile. Tu je i internet cafe, a Kozarac ima i svoj internet portal.
Preko kozaračke internet stranice koju uredjuje povratnik ErvinBlažević, Kozarčani, od 1992. razbacani po cijeloj kugli, od Kieva, Amsterdama Berna i Londona, preko Sjeverne Amerike do Australije bude se i zaspivaju uz ‘Jutarnji trač’ iz svoje čaršije.
Kozarac se za samo 8 godina podigao iz pepela. Ali na mjestima, gdje je njihov život zauvijek promijenjen ljeta 1992., njegovi stanovnici nemaju šta da traže.
Na parkiralištu kod Keraterma, nekadašnje fabrike pločica u industrijskom naselju na rubu regionalnog glavnog grada Prijedora, između vozila nalazi se i jedna ploča. Na njoj piše da su ovdje ljudi izgubili živote.
Nema brojeva, nema imena, nema porijekla. Čini se da fabrika autolaka Max Meyer, od kako je dobila novog vlasnika, baš ne napreduje. Iza utihlog terena fabrike ispod probeharalog drveća na lancu leži pas čuvar.
Bijeli zidovi prijašnjeg doma kulture Trnopolje su čađavi. U visokim prozorima nema stakala, a iznad stare bine još uvijek crvenim slovima pise: Živjela Komunistička Partija i drug Tito.
U ovoj su zgradi i na livadama iza nje Srbi držali hiljade ljudi. “Noću”, priča nam jedna žena koja je preživjela, “stražari su hodali okolo i udarali ljude ili pucali na one koji su tu spavali. Ili bi ušli u ženski dio i pobrojali imena mladih djevojaka. Morale su da idu s njima. Neke bi se vratile,silovane i mučene, neke ne.’’
Samo je prednja strana zgrade popravljena. Sekretar skupštine, Željko Karajić, je do prije dva mjeseca ovdje drzao kafić. Na grubo tesanim stolovima još uvijek stoje prazne flaše. Ispred zgrade je crni orao sa pravoslavnim krstom uspomen na poginule srpske vojnike tokom rata.
Vrata rudnika u Omarskoj, gdje su bili zatvoreni ugledni Bošnjaci i Hrvati iz Prijedorske regije, samo su dvaput godišnje otvorena za preživjele i njihove porodice. Na dan kada je logor raspušten, 6. augusta, oni ovdje se skupljaju.
I Ed Vulliamy je bio tu 2004. Sada, kad je rudnik pušten u pogon izgleda kao da će se njegova noćna mora ostvariti: ’da će Omarska kao očevidan dokaz prošlosti nestati; de će sobe u kojima su žene silovane biti uredi; da će kantina gdje su muškarci čekali u redu za tanjir bljutave supe radnicima pružati brz obrok; da će betonsko dvorište gdje su muškarce klali biti parkiralište za blistave Skode; da će hangar gdje su zatvorenici jedni uz druge čučali opet biti ostava; da će crvena i bijela kuća, gdje su ljude sjekli i do smrti mučili biti srušene ili uprotrijebljene kao ostave za alat.”
Sud Bosne i Hercegovine se nalazi nekoliko kilometara od centra Sarajeva. U sudnici iza katedre sjedi sudija umornog izgleda. Usredini prostorije ispred njegovog stola je maketa logora Omarska. U publici sjedi šestero ljudi, od kojih troje stranaca. Prije suđenja advokati u crnim odorama ćaskaju sa svojim klijentima, žvačući zvaku: Prijedorska četvorka.
Momčilo Gruban, nadimak Ckalja,četrdesetogodišnjak dugog nosa i sa konstantno uzdignutom obrvom, pregleda nas da vidi da li i danas ima lijepih žena. Istraživačice BIRN-a, biroa koji svakodnevno izvještava o suđenju, ne znaju sta bi snjegovim stalnim flertom. Gruban, bravar po struci, u Omarskoj je bio vođa treće smjene. Logoraši koji su morali u toalet za vrijeme njegove službe rizikovali su batine ili smrt na licu mjesta, samo zato sto bi stražari tražili krivca za smrad iz wc-a.
Dušan Fuštar je imao isti posao u Keretermu. On je najstariji od četvorice: ćelavi čovjek sa brkovima i kosim očima, podsjeća na zubara iz filma Maratonac. On i njegovi ljudi su zatvorenike bili bejzbol palicama, željeznim kablovimai sjekli bajonetama.
Duško Knežević jedini od četvorice, još uvijek izgleda kao zločinac. Celav i nabijen, u svijetlo sivom odijelu,koje mu je preusko oko ramena, sa očima koje sugerišu da zna s djecom. Smije se pokorno svakoj šali Fuštarovog advokata, koji ispod odore nosi farmerke i kožnu jaknu.
Prije rata bio je kelner, a u Omarskoj nije imao nikakvu funkciju. U ratu je bio slobodan da udje gdje hoće i radi sta hoće. Slomio je koljena zatvorenika sa nekoliko udaraca bejzbol palice. Upotrijebio je štap s metalnim vrhom da izudara oca i sina, nakon čega ih je prisilio da polizu svoju krv sa pločica. Dan kasnije su obojica podlegli ranama.
To su samo nekoliko u nizu krvoločnih djela koje australijski tužilac utvrdjuje tokom svjedočenja. Iza svog biroa, lijevo u sudnici, svjedoci po prvi put gledaju u očisvojih krvnika. Cetvorica optuženih jedva i slušaju sve navedeno, ostavljajući svojim advokatima da ponekad polako ustanu i prigovore pokojem pitanju ako smatraju da su previše sugestivna. U pauzi advokati zapale cigaretu ispred zgrade, cinično se smijuljeći na proljetnom suncu, otkopčanih odora.
Jedini preostali je Željko Mejakić. Prije rata bio je policajac, a u ratu je postao komadant logora Omarska. Nizak je i crvenkaste kose. Njegovo oštro lice i način na koji sjedi za vrijeme svjedočenja – ostali se često izvaljuju u stolici -još uvijek mu daju neki autoritet. Kad su strani novinari napokon otkrili logor, u avgustu 1992, stajao bi često pored zatvorenika koje su novinari ispitivali.
‘’Poslije raspuštanja logora, ostala je jedna grupa od oko sto i sedamdeset ljudi. Naredjeno nam je da novinarima pričamo o okolnostima u logoru Omarska kakve su ‘sad’ bile, priča Satko Mujagić. ‘
’Još 12. jula ljude su žive bacali nazapaljene gume. Jedan čovjek je natjeran da odgrize testise drugog zatvorenika. Od 6. augusta, kada je u javnost izišla vijest da postoje logori, odjednom smo dobivali dva obroka na dan i krevete da na njima spavamo.
I ja sam lagao novinarima da Omarska nije logor.“Kako si onda tako mršav,’’ pitao me jedan. Prije rata imao sam 77kila, a za tri mjeseca izgubio sam najmanje trideset i jedva sam stajao na nogama.
Sa osmijehom gorko završava: ‘Odgovorio sam da sam uvijek bio tako mršav.’
Mujagić je bio jedan od petorice muškaraca koji su morali očistiti bijelu kuću.
Odrastao je u Kozarcu i početkom rata pozvan u vojnu službu. Ratovao je sa JNA na frontu u Hrvatskoj odakle je dezertirao. U maju 1992, nakon napada i‘čišćenja’ Kozarca, je zajedno sa ocem zatvoren u logor Omarska. U augustu je prebačen na Manjaču u tamošnji vojni logor. Napokon je preko UNHCR-a dospio u Holandiju.
Magistrirao je pravo i trenutno radiu Službi za Imigraciju (IND), za koju evaluiše nivo graničnih sluzbi zemalja Evropske Unije.
Priča brzo i bez naglaska holandski jezik i odaje utisak da ne dozvoljava da ga prošlost sustigne.
Doživio je tri etnička čišćenja: ‘prvo, ne željeno, kao okupator u Jugoslovenskoj armiji u Hrvatskoj, onda kao žrtva i logoraš u Omarskoji na kraju kao “spasilac” sa IND-om kada smo 1999., za vrijeme rata na Kosovu prebacili preko hiljadu protjeranih kosovskih Albanaca iz šatorau Makedoniji za Holandiju.’
Prvi put se opet vratio u Kozarac 1998., na dženazu svog rodjaka, koji je pronađen u masovnoj grobnici.
“Plakao sam tad nad ruševinama naše kuće.” Danas iz Holandije, sa organizacijom Optimisti 2004 koju je osnovao sa Ervinom Blaževićem, nabavlja donacije za klupe, sportske terene, fudbalski klub i siročad u Kozarcu.
“Opština Prijedor tretira Kozarac kao zla maćeha, mi moramo sami sebi pomoći.” On je i jedan od pokretača inicijative za Memorialni centar uOmarskoj.
“Ako se centar ne otvori i Omarska ne obilježi’’ svi gubimo, kaze Emsuda Mujagić, njegova strina, vesela, plava žena koja je u Kozarcu otvorila “Kuću Mira” za žene čiji su muževi nestali ili poginuli u ratu.
“Onda sve što se ovdje dešavalo nestaje u maglu. Sada nas puštaju samo dva puta godišnje, na dan kad je Kozarac napadnut, dvadeset i četvrtog maja i na dan raspuštanja logora, šestog augusta. Drugim danima u pravilu nemamo pristup.”
U kafiću prekoputa ‘Kuće mira’ sjedi Edin Ramulić (37) sa spremnim paprima. Izvor,organizacija koju je on u 1996. osnovao izdaje uskoro treću edicijuknjige nestalih i ubijenih opštine Prijedor.
“Iz prijedorske regije je do sada registrovano 3524 nestalih. Hiljadu i dvjesto ljudi još nisu pronađeni.” Ramulić priča rado, sa živim pogledom u očima.
“Omarskaje zabačena. Ako baš ne moraš, tamo i ne ideš. Stanovništvo je stoposto srpsko. Sto se mene tiče ne bi trebali ni taknuti čitav teren:bijelu kuću, pistu i restoran. U normalnom društvu mjesto gdje je počinjen genocid bi ostavili takvim kakvo jeste. I pravo na posjetu bi odavno već bilo sređeno. Ali ovo nije normalan svijet.”
Prije nego što se kampanja za Memoralni Centar u Omarskoj nastavi, Satko, Emsuda i Edin prvo čekaju registraciju Udruženja logoraša Prijedora. Mirsad Duratović (33), čovjek tihog glasa, rano posijedio i svijetlozelenih očiju je predsjednik udruženja.
Bilo mu je 17 godina kada je bio zatočen u Omarskoj. Njegov mlađi brat iz Omarske nije izišao ziv. Izgubio je još 16 rodjaka.
“Imao sam ovdje lijepu mladost. Zato sam se vratio iz Njemačke. Neću imati mira dok se svi mrtvi ne nađu. Naše udruženje želi da se prava logoraša regulišu. Podnijeli smo zahtjev za registraciju i čekamo odobrenje (‘Udruženje logoraša Prijedor 92’ je u međuvremenu registrovano).
Na pitanje ima li pravo na socijalnu pomoć kao bivši logoraš sjetno se nasmijao: ‘Da živim u Federaciji možda bih i imao to pravo. Ali ovdje u Republici Srpskoj nemam. U razgovoru smo sa premijerom Dodikom o kompenzaciji za bivše logoraše.
Samo jedan čovjek u Banja Luci je uspio da dobije neku odštetu: dobiva 5 eura mjesečno. Ne radi se o novcu nego o priznanju.’
Bosnai Hercegovina je zvanično jedna zemlja. Ali u praksi vlade u Sarajevu i Banja Luci, slabo sarađuju, uprkos dugih godina međunarodne prisutnosti.
Posebno što se tiče istorije rata. Od raznih ljudi saznajem da vlada u Sarajevu ne podržava Bošnjake u Republici Srpskoj, zato što bi to onda značilo da trebaju pomoći i srpskim žrtvama u Federaciji.
Svaki znak sjećanja ili priznanja žrtvama druge strane izgleda i priznanje vlastite krivice dok spomenici pričaju ratnu priču. Jednu stranu priče. Ta priča je vidljiva jer sediže uvis. Ona druga je još pokopana. Svaka spomen ploča koja se postavi, ili upravo ne postavi, govori nešto o toj rovovskoj borbi zasjećanje. Dvije tekovine iz vremena kad se ova zemlja zvala Jugoslavijadaju objema stranama – onim što se sjećaju i onim što poriču -argumente koje vade iz rukava čim se ispostavi da bi se nešto moglo i promijeniti. Ta zemlja je nekad bila prekrivena spomenicima. Svuda su se nalazila sjećanja na zajedničku borbu protiv fašizma. Ali ti spomenici su bili i remek djela umjetnosti balansiranja: nisu smjeli zapostavljati ni jednu etničku skupinu u odnosu na druge. Titovo bratstvo i jedinstvo bili su sveti. I zato oni što se danas sjećaju ne posustaju dok se mjesta zločina ne obilježe, dok ne postave spomen ploču ili bijelu kuću. I zato oni što poriču, pogotovo tamo gdje su uvećini, ne žele spomenike koji ce pobijati njihovu priču. I tako,Prijedor i njegova okolina su puni spomenika. Generali i vojnici koji su pali za ‘slobodnu Srpsku’ obilježeni su u betonu i crnom mramoru ugradu gdje su 1992. Bošnjaci i Hrvati otjerani u logore a njihova imovina opljačkana i uništena. Ratni gradonačelnik Stakić i nekoliko njegovih istomišljenika su već osuđeni u Den Hagu, ali u Prijedoru nema osjećaja krivice. Ispred upravne zgrade rudnika stoji bista psihijatra Raškovića, jednog od osnivača nacionalističke SDS. Žrtve etničkog čišćenja iz 1992. moraju se zadovoljiti bezimenom pločom pored parkirališta u Keratermu i drvenom tablom zabodenom u travi u Kevljanima. Ko će promijeniti ovu nepravdu? Vrijeme je za razgovor sadanašnjim gradonačelnikom.
Marko Pavić nosi obje tekovine iz bivše drzave. Spomenike koji su podignuti, on je otkrio. ‘Mi se brinemo za svoje veterane, kao što se vlasti u Sarajevu brinu o svojim šehidima.
Ali spomenik u Omarskoj? Za to je isuviše rano. Jato ne podržavam. Zašto za mrtve muslimane i Hrvate ovdje a ne za srpske žrtve u Federaciji?’
On je i prototip treće tradicije:direktori, gradonačelnici, minsitri na Balkanu su skoro uvijek ovakva vrsta odbojnih, tvrdokornih pedesetogodišnjaka.
Ako se radi o ekonomskom napretku Prijedora i ispunjavanju raznih kriterija iz EU-a, Pavić govori sa izvjesnom, skoro naučenom, strašću. Čim ga upitah zašto je postavljen pravoslavni krst za poginule Srbe u logoru za Bošnjake i Hrvate, ukočio se.
Njegov hladni bijes s druge strane stola jeveć i prijeteći. ‘Juče sam cijeli dan razmisljao da li da Vas primim. Sad znam da sam donio pogrešnu odluku. Vi nemate pravo da postavite to pitanje. Vi i ja ne znamo šta se desilo u Omarskoj i Trnopolju. Ja tamo nisam bio, a niste ni Vi. Osumnjičeni su trenutno na sudu. Dok god se ne utvrdi ko su bili počinitelji a ko zrtve, ljudi u Omarskoj ne žele memorijalni centar. Tek kad se utvrdi istorija, mjesto se može obilježiti.’
U toku rata Pavić je bio direktor PTT-a u Prijedoru. U jednom raportu iz 1997. istrazivači UN-a su ustanovili daje lokalna pošta korištena za pranje novca tokom i nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru od strane Srba, ali nema dokaza da je on bio u logorima. Ispratio me sa zadatkom: ‘Pitajte druge zasto bi u Omarskoj trebao biti memorijalni centar ako se u Sarajevu ne može dobiti dozvola za spomenik srpskim žrtvama?’
Sljedeće jutro susrećem se sa Muharemom Murselovićem. On je bosanska verzija Jana Pronka (bivši holandski ministar): idalista koji svoj dugi angažman u‘realpolitici’ kamuflira detaljnim izlaganjima, žustrim pokretima islabašnim osmijehom dok otkriva pravu sliku svojih protivnika. Murselović je nakon rata bio predsjednik Skupštine opštine Prijedor, ali se povukao s funkcije kada je Skupština odlučila da grb opštine ostane onaj sa 4c, umjesto predratnog sa suncem iznad Sane. I on je bio zatočen u Omarskoj i Trnopolju. Danas predvodi opozicionu partiju ‘Stranka za BiH’.
Pitam ga zašto bi u Omarskoj trebao biti memorijal, ako se ne podigne i spomenik za srpske žrtve u Sarajevu. Aha!’ živnuo je. ‘Bili ste u posjeti kod Marka Pavića!
To je njegovo stalno protupitanje. On i drugi zločinci iz opštine, ljudi koji su odlučivali ko ce umrijeti a ko će živjeti u Prijedoru žele da izjednače sva masovna ubistva. Da, bilo je ubistava i u Federaciji, ali logora nije bilo, ni po saznanjima UN-a.
Kažu da je u Sarajevu ubijeno deset hiljada Srba, ali gdje je dokaz? Od preko jedanaest hiljada žrtava, ubijenih uglavnom srpskim granatama većina su bili Bošnjaci. Ako Srbi u Sarajevu žele spomenik, neka se obrate meni i jaću im pomoći! Da su Srbi tamo ubijani, ja ne poričem. Ali za spomenik se prvo mora naći mjesto stradanja i identifikovati žrtve. I to se nemože porediti s Omarskom’
Da li će bijela kuća, danas, petnaest godina nakon raspuštanja logora, biti obilježje za preživjele i članove porodica ubijenih? Ta odluka neće se donijeti u Prijedoru ili Sarajevu, od onih što se sjećaju i onih što poriču, vec u Luxemburgu. Tamo se nalazi glavni ured Arcelor Mittal-a, najvećeg svjetskog proizvođača čelika i od oktobra 2004. vlasnika rudnika Omarska. Lakshmi Mittal, najbogatiji stanovnik Engleske i njegov sin Aditya podigli su čitav imperij kupujući i osposobljavajući stare rudnike željeza.
‘Kadsu kupili Omarsku’ kaze Satko Mujagić, ‘nisu shvatali da ulaze u zemlju u kojoj se još vodi diskusija o tome sta je ratni zločin a sta posljedica rata. Medjutim, ne bi smjeli stajati na stranu zločinaca, ko god bio počinilac.’
U januaru 2005. Mujagić je razgovarao sapredstavnicima Mittal-a. ‘Obećali su nam tada da će bijela kuća ostatiu tadašnjem stanju i da će biti omogućen ulaz u logor. A nepunu godinu kasnije 1. decembra 2005. na konferenciji za štampu u Banja Luci Mittal je najavio da će podići memorijalni centar Bijela Kuća koji će firma i financirati.
Međutim od februara 2006. s tim se stalo i Mittalse u zadnje vrijeme ne javlja. Ako se ne može obilježiti Omarska, šta onda može? I u kakvu budućnost jurimo ako nastavimo poricati užase i zločine iz bliske prošlosti?’
U međuvremenu rudnik je otvoren i zapošljava oko osam stotina radnika. Za tržište rada ove regije, Mittalje božji dar. Ali noćna mora Ed Vulliamy-a se nazire, kao i skandal za firmu.
Zgrade oko bijele kuće su oličene i ko zna kakvi dokazii tragovi iz 1992. nestaju s renoviranjima zbog kojih je navodno za mene bilo opasno da posjetim teren. Mittal je shvatio rizik i 2005. tražio od organizacije ‘Duša Evrope’ i velečasnog Donalda Reeves-a da pronađe rjesenje. Reeves je iznio plan po kojem bi memorijalni centar istovremeno bio i centar pomirenja, sa Dodikom i predstavnicima opštineu upravnom odboru.
Organizacije prezivjelih.među kojima Izvor,su se ovome usprotivili. I gradonačelnik Pavić je bio radikalno protiv. Od maja 2006. Mittal se više nije sastao sa Mujagićem, Duratovićem i ostalim inicijatorima za memorijalni centar.
‘Mittal želi da ostane po strani,’ kaze Emsuda Mujagić. ‘Krivicu za zamrzavanje plana prebacuju na bivše logoraše i bivše borce. Mi bismo se navodno prvo trebali složiti, ali mi odavno tačno znamo sta hoćemo. U međuvremenu oni podržavaju srpsku upravu.’
I pri selekciji radne snage, čini se da Mittal podržava srpsku stranu. ‘Od osam stotina zaposlenih, samo su tri Bošnjaka,’ kaze Muharem Murselović.
‘Mittalje sastavio listu, kriterije za selekciju novih radnika. Na prva tri mjesta su: kandidati iz Omarske, djeca bivših radnika i djeca poginulih vojnika sa srpske strane. Na devetom mjestu su Bošnjaci i Hrvati.’
Amnesty International je prošle godine objavio poražavajuci raport o načinu poslovanja giganta čelika u Prijedoru. Edin Ramulić tvrdi da su i bivši članovi direkcije ponovo na funkciji. ‘Slobodan Balaban i Ostoja Marjanović, ljudi koji su smislili plan za pokretanje logora u Omarskoji koji su pred rat otpustili sve radnike nesrpske nacionalnosti. Ostoja je naređivao koji ljudi će nestati i dao da se posakrivaju ljudski ostaci. Logično da neće da primi Bošnjake u službu.’
Nedaleko odOmarske nalaze se šumovita brdašca Ljubije i tamošnji rudnik zeljeza. Iovo je sad vlasništvo Mittala i nepristupačno područje.
Ali Kemo poznaje put. Ogromni kauboj sirovog humora i sa više ratnih priča nego cijelo rudarsko naselje, s jednim prijateljem sav rat se krio od srpskih trupa po okolnim šumama. Izgubio je 72 člana porodice. Nije rekao koliko ljudi on nosi na duši.
Dugim koracima probija sepo kopu, stupajući po zemlji, crvenoj od željeza. Zaustavlja se ispred hale sa aluminijskim zidovima i razbijenim prozorima. ‘U onu drobilicu, namijenjenu za odvajanje rude od kamena, bacali su tijela’.
Malo kasnije stojimo na obali vještačkog jezera dok površina vode odbija zadnje zrake zalazećeg sunca. ‘A leže i ovdje…’
Komisija za traženje nestalih procjenjuje da se na ovom području nalaze ostaciod oko sedam stotina osoba. Mittal ove godine planira da i ovdje započne s iskopavanjima i snabdije rudom Željezaru Zenica. Za one štose sjećaju vremena je sve manje.
Na drugoj strani obale, malimpješčanim putem iz šume nailazi auto i staje pored obale. Tri momkaizlaze iz vozila i redaju se po plaži s konzervama piva. Kroz prozor automobila muzika od Deep Purple… Purple previja se preko mirne površine vode.
Smoke on the Water.
‘Za inicijativu zaMemorijalni centar u bivšem logoru Omarska ne internetu se možepotpisati peticija, koju su pokrenuli Lee Bryant i Kemal Pervanić, bivšizatočenik Omarske i autor knjige ‘"The Killing days" (Dani ubijanja);
http://www.headgroups.com/hg/display/om/Online+Petition
S holandskog prevela: Nejra KALKAN
Add comment