Kozarac.ba

Å ta je nama presuda Martiću?

ledenik piše:

Milan Martić je od sudija Tribunala u Hagu dobio 35 godina zatvora za svoje zločine. Kažnjen je za zločine koje je počinio kao lider hrvatskih Srba od 1991. do 1995, u pokušaju da sistematski ubijajući i progoneći nesrpsko stanovništo sa teritorije samoproglašene “Republike Srpske Krajine” oiviči granice buduće države svih Srba.

Martić je bio vođa, jedan od glavnih likova u stravičnoj predstavi u kojoj smo i sami statirali. Brkati policajac rođen u selu Žagrović, prvo “prašinar” u Šibeniku, potom inspektor i na kraju komandir policije u Kninu, Martić je izgledao kao pravi Srbenda iz Kočićevih i Čopićevih priča. Krupan, prost i glasan, razdrljene košulje, pravi material za narodnog heroja. Ali, umjesto u partizane, odlučio se javiti četnicima.

Zašto nam je bitan Martić i još bitnija njegova presuda? Prije svega, zato što je sa njim sve počelo. Ili da preformulišem: zato što nam je on objavio da je počelo.

Sjećam se k’o da je juče bilo: ljeto 1990, ja opijen srećom i ludošću svojih sedamnaest godina, uronjen u lijepo prijedorsko ljeto mirisno od blagih večeri na Keju i radosno od bistrine Sane na Žegeru i dugih popodneva ispunjenih smijehom Ramine slastičarne – i posve nesvjestan svega što se oko mene dogadja “u širem kontekstu raspada Jugoslavije.” Jedne večeri zatekao sam se u kući, sam, mati je na poslu bila, nekako između kupanja na Sani i izlaska u grad, kad je zazvonio telefon. Javim se, mislim neko od raje, treba da se dogovorimo gdje ćemo, šta ćemo večeras. S druge strane tetka iz Njemačke. Plače, guši se.

– “Sine, jeste li dobro? Puca li se??”

Ja ne kontam. Šta “puca li se”?!?! Šta joj to sad znači??

– “Sine, pa kod vas se zaratilo!”

Ja opet ne kontam, ali sad mi već nije do smijeha. Ostavim slušalicu i požurim do prozora, bacim pogled napolje u naivnoj pomisli da ću ugledati tenkove Trećeg rajha kako grominjaju njivom s druge strane Puharske, između kuća moje nane i strica. Ništa, topla noć, zrikavci, iz komšiluka nejasno dopire nečiji razgovor ispod grožđa. Nema tenkova, nema zapaljenih kuća, željeznih šljemova razvijenih u strijelce na horizontu, ni puška da pukne u daljini. Vratim se do telefona, tetka s druge strane histerično objašnjava kako su Srbi u Kninu podigle barikade od balvana, da njemački mediji javljaju o neminovnom sukobu, nekakav Martić prijeti ratom i razaranjem.

– “Sve će da gori!”, viče moja dobra tetka kroz grcaje.

Spustim slušalicu, slegnem ramenima i istrčim napolje, u veselu noć. Raja se valjala od smijeha kad sam im pričao o svojoj ludoj tetki iz Njemačke. Kroz maglu se sjećam da sam tih dana na dnevniku, u prolazu, vidio nekakvog brkajliju kako maše prstom i prijeti “Tuđmanovim ustašama”.

Svi znamo šta je uslijedilo. Bilo je i tenkova, i zapaljenih kuća, i preklanih vratova, zbjegova, vrištanja granata koje slamaju kičme sarajevskim neboderima, logora, patnje, poniženja, straha, bilo je zla kao u paklu. I brkajlija je bilo. Prijetili su zapjenjeno u kameru, razdrljenih košulja pričali o ugroženosti i Kosovskom boju i logorašima koji izgledaju kao kosturi zato što ne jedu svinjetinu; naginjali su iz flaša sa rakijom na zgarištima tuđih kuća i zadahom svoga tijela ulijevali strah u kosti dvanaestogodišnjim djevojčicama dok su drhturile sklupčane po ćoškovima soba u Karamanovoj kući i Vilinoj Vlasi. Milan Martić se isticao među njima.

Martić je bio vođa. Od policajca dobacio je do ministra policije, ministra odbrane i, na kraju, predsjednika RSK. Upravljao je tom fantomskom tvorevinom, odlučivao o životu i smrti, kontrolisao vojsku i policiju. Pod direktnom komandom Slobodana Miloševića bio je član zajedničkog zločinačkog poduhvata, prema pravnom žargonu, čiji je cilj bilo stvaranje srpske države koja bi se protezala od Kosova do Zadra, čija bi teritorija uključivala trećinu Hrvatske i 70% Bosne i Hercegovine. Upravo je djelovanje pomenutog zločinačkog poduhvata i srž ovog članka, ali i problema sa kojim se nosi Bosna i Hercegovina, Srbija i čitav region. Vratiću se njemu, ali prvo da završim sa Martićem.

U maju 1995, nakon što je u operaciji “Bljesak” Hrvatska vojska zauzela zapadnu Slavoniju, Milan Martić je u napadu bijesa i nemoći naredio raketiranje Zagreba. Tada je već Tužilaštvo Tribunala privodilo kraju istragu protiv njega i ovaj suludi čin je došao kao tačka na i. Optužnica je podignuta u julu. Narednih sedam godina Martić je uživao u utočištu koje mu je pružila Srbija, ali je 2002. ipak morao da se preda. Brkati vođa sveden je na monetu za potkusurivanje kojom je Koštunica kupovao svoj evropski ugled.

Nakon suđenja kojim je predsjedavao južnoafrički sudija Bakone Moloto, izvrstan pravnik sa dubokim osjećajem za pravdu i prava žrtava, izoštrenim u godinama borbe protiv aparthejda, Martić je osuđen na 35 godina robije. Na osnovu dokaza priloženih tokom suđenja, sudije su utvrdile da je «Milan Martić namjeravao prisilno izmjestiti hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo iz SAO Krajine i RSK i da je aktivno sudjelovao u sprovođenju u djelo zajedničke svrhe udruženog zločinačkog poduhvata da se stvori ujedinjena srpska država tim prisilnim uklanjanjem hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.» Uz detaljno obrazlaganje detalja masovnih ubistava i pokolja civila u Baćinu, Krečanima, Škabrnji, Cerovljanima, Hrvatskoj Dubici i drugim selima, sudsko vijeće je uzelo u obzir efekt počinjenih zločina na žrtve i njihove obitelji i konstatovalo da je gotovo cjelokupno hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo bilo protjerano iz tog područja. Mnogim žrtvama je imovina opljačkana i spaljena. Sudije su podsjetile na strašne ozljede i tešku patnju nanesenu civilima kao posljedica bezočnih napada na Zagreb koje je Milan Martić naredio. U skladu sa sada već dobro poznatom matricom, najveći broj zločina za koje je Martić proglašen krivim počinjen je nad starijim ljudima, osobama držanim u zatočeništvu i civilima.

Martić je dobio 35 godina. Naravno, slijedi žalba, ali teško da iko može dovesti u pitanje dokaze na osnovu kojih mu je izrečena kazna. I tako smo, nakon 16 godina, završili priču o brkatom policajcu iz Žagrovića čije su prijetnje označile početak cunamija zla koji nas sje sve zadesio i čiji nas talasi još zapljuskuju.

Talasi o kojima govorim su ono što nam se danas događa. Dodikovo uriniranje po državi Bosni i Hercegovini, Silajdžićeve bezočne manipulacije srebreničkim žrtvama, nemušti zahtjevi za ukidanje Republike Srpske (sada svedeni na policiju RS-a) i izdvajanje Srebrenice iz nje kao impotentnog pokušaja poništavanja genocida, prestravljeno urlanje iz Banja Luke da će sve proći a RS ostati – sve su to posljedice nemoći našeg društva da se suoči sa prošlošću, da otvoreno razgovaramo o onom što nam se desilo, da kaznimo i izopštimo zločince, pokušamo da zbrinemo žrtve i ovako izranjavani, suočeni sa masovnom epidemijom PTSP-a, besperspektivnošću i siromaštvom, probamo napraviti nešto od svojih i života naše djece.

Početna tačka moraju biti činjenice o kojima nema spora. A one, između ostalog govore sljedeće – ovdje citiram presude Tribunala, činjenice utvrđene van svake razumne sumnje donesene na osnovu miliona dokumenata, hiljada svjedočenja i materijalnih dokaza:

– Politički cilj ujedinjavanja srpskih područja u Hrvatskoj i BiH sa Srbijom radi stvaranja jedinstvenog srpskog teritorija provodio se pomoću raširenih i sistematskih oružanih napada na nesrpska područja te pomoću radnji kojima se vršilo nasilje i zastrašivanje. Provođenje političkog cilja, a to je stvaranje jedinstvenog srpskog teritorija, u tim je okolnostima zahtijevalo da se hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo prisilno odstrani. (Martić)

– Dana 19. decembra 1991., Glavni odbor SDS-a je objavio dokument naslovljen "Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima". To uputstvo predviđalo je provođenje specifičnih aktivnosti u svim opštinama u kojima žive Srbi i u osnovi je iscrtalo mapu za preuzimanje vlasti od strane bosanskih Srba u opštinama u kojima su oni činili većinsko stanovništvo (Varijanta A), kao i u onima u kojima su bili u manjini (Varijanta B).

– Dana 9. januara 1992., novoformirana Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini proglasila je Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Ona je bila sastavljena od takozvanih srpskih autonomnih regija i oblasti, među kojima je bila i Autonomna Regija Krajina. Tokom 16. sjednice Skupštine Srpske Republike BiH, koja je održana 12. maja 1992., u vrijeme kada je oružani sukob već počeo, Radovan Karadžić je izrazio šest strateških ciljeva srpskog naroda Bosne i Hercegovine. Prvi i najsudbonosniji od tih ciljeva bio je "razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice, državno razdvajanje". U osnovi, ti su strateški ciljevi predstavljali plan za osvajanje i održavanje kontrole nad teritorijama, uspostavljanje države bosanskih Srba, odbranu definiranih granica i razdvajanje nacionalnih grupa u BiH pomoću prisilnog i trajnog odstranjivanja većine nesrpskog stanovništva sa teritorije proglašene države bosanskih Srba. General-potpukovnik Ratko Mladić, komandant novoformirane Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu: VRS) prihvatio je da VRS mora biti instrument za provođenje tih političkih strateških ciljeva i konkretno ih pretočio u operativne prioritete VRS-a. (Brđanin)

– Opšti cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je da se etnički prekomponuju teritorije koje je odredilo rukovodstvo bosanskih Srba drastičnim smanjenjem procenta bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata putem protjerivanja. Dok je u ranim fazama udruženog zločinačkog poduhvata opšti cilj mogao biti ograničen na zločine deportacije i prisilnog premještanja, dokazi pokazuju da su inkriminisana sredstva tog poduhvata vrlo brzo proširena uključivanjem drugih zločina progona, kao i ubistva i istrebljenja.

Žrtvama su nanesene ogromne patnje, a posljedice koje su zločini imali po cjelokupnu muslimansku i hrvatsku zajednicu u Bosni i Hercegovini su ogromne. Zločini su vršeni tokom dužeg vremenskog perioda, često brutalnim metodama, s mržnjom ili zapanjujućim nedostatkom brige. Rukovodstvo bosanskih Srba željelo je da se muslimansko i hrvatsko stanovništvo u velikom broju iseli sa teritorija bosanskih Srba i prihvatao je da se mora platiti teška cijena u patnjama, smrti i razaranjima koji su bili potrebni za ostvarivanje srpske dominacije i održive državnosti. Zločini počinjeni nad muslimanskim stanovništvom na područjima koja su trebala da čine srpsku državu u Bosni i Hercegovini (Krajišnik)

– Nastojeći eliminirati dio bosanskih Muslimana, snage bosanskih Srba su počinile genocid. Oni su odredili za uništenje četrdeset hiljada Muslimana stanovnika Srebrenice, koji su kao grupa predstavljali bosanske Muslimane uopšte. Oni su svim zarobljenim muškarcima Muslimanima, i vojnicima i civilima, starim i mladim, oduzeli njihove lične stvari i dokumente te ih smišljeno i metodično ubijali isključivo na osnovu njihove pripadnosti. Snage bosanskih Srba su bile svjesne, kada su se upustile u svoj genocidni poduhvat, da će bosanskim Muslimanima zlo koje su im nanijele donijeti trajne nevolje. Žalbeno vijeće s potpunim uvjerenjem izjavljuje da pravda osuđuje, odgovarajućim formulacijama, ogromnu i trajnu štetu koja je nanesena i pokolj u Srebrenici naziva njegovim pravim imenom: genocid. Odgovorni će nositi ovu stigmu, i ona će služiti kao upozorenje za budućnost svima onima koji pomisle da počine takvo gnusno djelo. (Krstić)

Dakle, neosporno je da je postojao plan srpskog rukovodstva da se sistematičnom kampanjom zločina sa područja u Hrvatskoj i sa teritorije današnje Republike Srpske trajno uklone Bošnjaci i Hrvati. Neosporno je da su za provođenje ovog cilja korišteni najokrutniji zločini uključujući istrebljenje, progone, masovna silovanja, deportacije i na kraju – genocid. Neosporno je da su svi, ali baš svi najuticajni politički i vojni lideri Srba iz Srbije, Hrvatske i Bosnei Hercegovine učestvovali u ovom zločinačkom poduhvatu. Da nabrojim samo neke za koje je to utvrdio Tribunal: Slobodan Milošević, Milan Martić, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Radoslav Brđanin, Milomir Stakić, Radislav Krstić, Vojislav Šešelj, Franko "Frenki" Simatović, Jovica Stanišić, kapetan Dragan Vasiljković, Željko Ražnjatović Arkan i ini drugi.

Zbog ovih činjenica se mora dati do znanja i političkim liderima RS-a i strancima koji o svemu odlučuju da je jedini put naprijed za našu državu i njene narode integracija Republike Srpske u Bosnu i Hercegovinu. Da će svako zanemarivanje gorenavedenih činjenica dovesti do radikalizacije stanja u ovoj zemlji sa nesagledivim posljedicama. Da Bošnjaci ne žele u Evropsku Uniju koja zanemaruje činjenice o nastanku RS-a i njegovim posljedicama.

Ovo mora biti jasno i političkim lešinarima poput Silajdžića, koji smatraju da su izdvajanjem Srebrenice iz RS-a riješili pitanje posljedica zločinačkog poduhvata istrebljenja nesrpskog stanovništva sa pola teritorije Bosne i Hercegovine.

Srbima u Bosni i Hercegovini mora biti jasno da je priča o neupitnosti Republike Srpske ratna retorika. Ne može nešto nastalo genocidom biti neupitno. Međutim, i Bošnjacima mora biti jasno da nije sporna politička ideja o pravu Srba na samoopredjeljenje, već način na koji je ona u krvi sprovedena. Republika Srpska je na papiru nastala odlukom srpskih deputata, a u stvarnosti krvlju nesrba koji su živjeli na teritoriji zamišljene srpske države. Njeno postojanje jesu legitimisali Alija Izetbegović i Haris Silajdžić i ona jeste stvarna, realna činjenica sa kojom živimo. Međutim, njena budućnost jeste i može biti jedino u snažnoj Bosni i Hercegovini, u kojoj će posljedice zločina počinjenih u pokušaju da se osigura «etničko razdvajanje» biti predmetom državnog socijalnog, obrazovnog i zdravstvenog programa.

Svako drugo rješenje znači da će Bosna i Hercegovina morati čekati, koliko god bude potrebno, da se Republikom Srpskom i njenim političkim legitimitetom pozabavi na isti način na koji se Hrvatska bavila Republikom Srpskom Krajinom. Njihove kreatore je već snašla ili će snaći ista sudbina.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.