svabo
ledenik piše:
Milan Martić je od sudija Tribunala u Hagu dobio 35 godina zatvora za svoje zločine. Kažnjen je za zločine koje je počinio kao lider hrvatskih Srba od 1991. do 1995, u pokušaju da sistematski ubijajući i progoneći nesrpsko stanovništo sa teritorije samoproglašene “Republike Srpske Krajine” oiviči granice buduće države svih Srba.
Martić je bio vođa, jedan od glavnih likova u stravičnoj predstavi u kojoj smo i sami statirali. Brkati policajac rođen u selu Žagrović, prvo “prašinar” u Šibeniku, potom inspektor i na kraju komandir policije u Kninu, Martić je izgledao kao pravi Srbenda iz Kočićevih i Čopićevih priča. Krupan, prost i glasan, razdrljene košulje, pravi material za narodnog heroja. Ali, umjesto u partizane, odlučio se javiti četnicima.
Zašto nam je bitan Martić i još bitnija njegova presuda? Prije svega, zato što je sa njim sve počelo. Ili da preformulišem: zato što nam je on objavio da je počelo.
Sjećam se k’o da je juče bilo: ljeto 1990, ja opijen srećom i ludošću svojih sedamnaest godina, uronjen u lijepo prijedorsko ljeto mirisno od blagih večeri na Keju i radosno od bistrine Sane na Žegeru i dugih popodneva ispunjenih smijehom Ramine slastičarne – i posve nesvjestan svega što se oko mene dogadja “u širem kontekstu raspada Jugoslavije.” Jedne večeri zatekao sam se u kući, sam, mati je na poslu bila, nekako između kupanja na Sani i izlaska u grad, kad je zazvonio telefon. Javim se, mislim neko od raje, treba da se dogovorimo gdje ćemo, šta ćemo večeras. S druge strane tetka iz Njemačke. Plače, guši se.
– “Sine, jeste li dobro? Puca li se??”
Ja ne kontam. Šta “puca li se”?!?! Šta joj to sad znači??
– “Sine, pa kod vas se zaratilo!”
Ja opet ne kontam, ali sad mi već nije do smijeha. Ostavim slušalicu i požurim do prozora, bacim pogled napolje u naivnoj pomisli da ću ugledati tenkove Trećeg rajha kako grominjaju njivom s druge strane Puharske, između kuća moje nane i strica. Ništa, topla noć, zrikavci, iz komšiluka nejasno dopire nečiji razgovor ispod grožđa. Nema tenkova, nema zapaljenih kuća, željeznih šljemova razvijenih u strijelce na horizontu, ni puška da pukne u daljini. Vratim se do telefona, tetka s druge strane histerično objašnjava kako su Srbi u Kninu podigle barikade od balvana, da njemački mediji javljaju o neminovnom sukobu, nekakav Martić prijeti ratom i razaranjem.
– “Sve će da gori!”, viče moja dobra tetka kroz grcaje.
Spustim slušalicu, slegnem ramenima i istrčim napolje, u veselu noć. Raja se valjala od smijeha kad sam im pričao o svojoj ludoj tetki iz Njemačke. Kroz maglu se sjećam da sam tih dana na dnevniku, u prolazu, vidio nekakvog brkajliju kako maše prstom i prijeti “Tuđmanovim ustašama”.
Svi znamo šta je uslijedilo. Bilo je i tenkova, i zapaljenih kuća, i preklanih vratova, zbjegova, vrištanja granata koje slamaju kičme sarajevskim neboderima, logora, patnje, poniženja, straha, bilo je zla kao u paklu. I brkajlija je bilo. Prijetili su zapjenjeno u kameru, razdrljenih košulja pričali o ugroženosti i Kosovskom boju i logorašima koji izgledaju kao kosturi zato što ne jedu svinjetinu; naginjali su iz flaša sa rakijom na zgarištima tuđih kuća i zadahom svoga tijela ulijevali strah u kosti dvanaestogodišnjim djevojčicama dok su drhturile sklupčane po ćoškovima soba u Karamanovoj kući i Vilinoj Vlasi. Milan Martić se isticao među njima.
Martić je bio vođa. Od policajca dobacio je do ministra policije, ministra odbrane i, na kraju, predsjednika RSK. Upravljao je tom fantomskom tvorevinom, odlučivao o životu i smrti, kontrolisao vojsku i policiju. Pod direktnom komandom Slobodana Miloševića bio je član zajedničkog zločinačkog poduhvata, prema pravnom žargonu, čiji je cilj bilo stvaranje srpske države koja bi se protezala od Kosova do Zadra, čija bi teritorija uključivala trećinu Hrvatske i 70% Bosne i Hercegovine. Upravo je djelovanje pomenutog zločinačkog poduhvata i srž ovog članka, ali i problema sa kojim se nosi Bosna i Hercegovina, Srbija i čitav region. Vratiću se njemu, ali prvo da završim sa Martićem.
U maju 1995, nakon što je u operaciji “Bljesak” Hrvatska vojska zauzela zapadnu Slavoniju, Milan Martić je u napadu bijesa i nemoći naredio raketiranje Zagreba. Tada je već Tužilaštvo Tribunala privodilo kraju istragu protiv njega i ovaj suludi čin je došao kao tačka na i. Optužnica je podignuta u julu. Narednih sedam godina Martić je uživao u utočištu koje mu je pružila Srbija, ali je 2002. ipak morao da se preda. Brkati vođa sveden je na monetu za potkusurivanje kojom je Koštunica kupovao svoj evropski ugled.
Nakon suđenja kojim je predsjedavao južnoafrički sudija Bakone Moloto, izvrstan pravnik sa dubokim osjećajem za pravdu i prava žrtava, izoštrenim u godinama borbe protiv aparthejda, Martić je osuđen na 35 godina robije. Na osnovu dokaza priloženih tokom suđenja, sudije su utvrdile da je «Milan Martić namjeravao prisilno izmjestiti hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo iz SAO Krajine i RSK i da je aktivno sudjelovao u sprovođenju u djelo zajedničke svrhe udruženog zločinačkog poduhvata da se stvori ujedinjena srpska država tim prisilnim uklanjanjem hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva.» Uz detaljno obrazlaganje detalja masovnih ubistava i pokolja civila u Baćinu, Krečanima, Škabrnji, Cerovljanima, Hrvatskoj Dubici i drugim selima, sudsko vijeće je uzelo u obzir efekt počinjenih zločina na žrtve i njihove obitelji i konstatovalo da je gotovo cjelokupno hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo bilo protjerano iz tog područja. Mnogim žrtvama je imovina opljačkana i spaljena. Sudije su podsjetile na strašne ozljede i tešku patnju nanesenu civilima kao posljedica bezočnih napada na Zagreb koje je Milan Martić naredio. U skladu sa sada već dobro poznatom matricom, najveći broj zločina za koje je Martić proglašen krivim počinjen je nad starijim ljudima, osobama držanim u zatočeništvu i civilima.
Martić je dobio 35 godina. Naravno, slijedi žalba, ali teško da iko može dovesti u pitanje dokaze na osnovu kojih mu je izrečena kazna. I tako smo, nakon 16 godina, završili priču o brkatom policajcu iz Žagrovića čije su prijetnje označile početak cunamija zla koji nas sje sve zadesio i čiji nas talasi još zapljuskuju.
Talasi o kojima govorim su ono što nam se danas događa. Dodikovo uriniranje po državi Bosni i Hercegovini, Silajdžićeve bezočne manipulacije srebreničkim žrtvama, nemušti zahtjevi za ukidanje Republike Srpske (sada svedeni na policiju RS-a) i izdvajanje Srebrenice iz nje kao impotentnog pokušaja poništavanja genocida, prestravljeno urlanje iz Banja Luke da će sve proći a RS ostati – sve su to posljedice nemoći našeg društva da se suoči sa prošlošću, da otvoreno razgovaramo o onom što nam se desilo, da kaznimo i izopštimo zločince, pokušamo da zbrinemo žrtve i ovako izranjavani, suočeni sa masovnom epidemijom PTSP-a, besperspektivnošću i siromaštvom, probamo napraviti nešto od svojih i života naše djece.
Početna tačka moraju biti činjenice o kojima nema spora. A one, između ostalog govore sljedeće – ovdje citiram presude Tribunala, činjenice utvrđene van svake razumne sumnje donesene na osnovu miliona dokumenata, hiljada svjedočenja i materijalnih dokaza:
– Politički cilj ujedinjavanja srpskih područja u Hrvatskoj i BiH sa Srbijom radi stvaranja jedinstvenog srpskog teritorija provodio se pomoću raširenih i sistematskih oružanih napada na nesrpska područja te pomoću radnji kojima se vršilo nasilje i zastrašivanje. Provođenje političkog cilja, a to je stvaranje jedinstvenog srpskog teritorija, u tim je okolnostima zahtijevalo da se hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo prisilno odstrani. (Martić)
– Dana 19. decembra 1991., Glavni odbor SDS-a je objavio dokument naslovljen "Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima". To uputstvo predviđalo je provođenje specifičnih aktivnosti u svim opštinama u kojima žive Srbi i u osnovi je iscrtalo mapu za preuzimanje vlasti od strane bosanskih Srba u opštinama u kojima su oni činili većinsko stanovništvo (Varijanta A), kao i u onima u kojima su bili u manjini (Varijanta B).
– Dana 9. januara 1992., novoformirana Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini proglasila je Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Ona je bila sastavljena od takozvanih srpskih autonomnih regija i oblasti, među kojima je bila i Autonomna Regija Krajina. Tokom 16. sjednice Skupštine Srpske Republike BiH, koja je održana 12. maja 1992., u vrijeme kada je oružani sukob već počeo, Radovan Karadžić je izrazio šest strateških ciljeva srpskog naroda Bosne i Hercegovine. Prvi i najsudbonosniji od tih ciljeva bio je "razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice, državno razdvajanje". U osnovi, ti su strateški ciljevi predstavljali plan za osvajanje i održavanje kontrole nad teritorijama, uspostavljanje države bosanskih Srba, odbranu definiranih granica i razdvajanje nacionalnih grupa u BiH pomoću prisilnog i trajnog odstranjivanja većine nesrpskog stanovništva sa teritorije proglašene države bosanskih Srba. General-potpukovnik Ratko Mladić, komandant novoformirane Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu: VRS) prihvatio je da VRS mora biti instrument za provođenje tih političkih strateških ciljeva i konkretno ih pretočio u operativne prioritete VRS-a. (Brđanin)
– Opšti cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je da se etnički prekomponuju teritorije koje je odredilo rukovodstvo bosanskih Srba drastičnim smanjenjem procenta bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata putem protjerivanja. Dok je u ranim fazama udruženog zločinačkog poduhvata opšti cilj mogao biti ograničen na zločine deportacije i prisilnog premještanja, dokazi pokazuju da su inkriminisana sredstva tog poduhvata vrlo brzo proširena uključivanjem drugih zločina progona, kao i ubistva i istrebljenja.
Žrtvama su nanesene ogromne patnje, a posljedice koje su zločini imali po cjelokupnu muslimansku i hrvatsku zajednicu u Bosni i Hercegovini su ogromne. Zločini su vršeni tokom dužeg vremenskog perioda, često brutalnim metodama, s mržnjom ili zapanjujućim nedostatkom brige. Rukovodstvo bosanskih Srba željelo je da se muslimansko i hrvatsko stanovništvo u velikom broju iseli sa teritorija bosanskih Srba i prihvatao je da se mora platiti teška cijena u patnjama, smrti i razaranjima koji su bili potrebni za ostvarivanje srpske dominacije i održive državnosti. Zločini počinjeni nad muslimanskim stanovništvom na područjima koja su trebala da čine srpsku državu u Bosni i Hercegovini (Krajišnik)
– Nastojeći eliminirati dio bosanskih Muslimana, snage bosanskih Srba su počinile genocid. Oni su odredili za uništenje četrdeset hiljada Muslimana stanovnika Srebrenice, koji su kao grupa predstavljali bosanske Muslimane uopšte. Oni su svim zarobljenim muškarcima Muslimanima, i vojnicima i civilima, starim i mladim, oduzeli njihove lične stvari i dokumente te ih smišljeno i metodično ubijali isključivo na osnovu njihove pripadnosti. Snage bosanskih Srba su bile svjesne, kada su se upustile u svoj genocidni poduhvat, da će bosanskim Muslimanima zlo koje su im nanijele donijeti trajne nevolje. Žalbeno vijeće s potpunim uvjerenjem izjavljuje da pravda osuđuje, odgovarajućim formulacijama, ogromnu i trajnu štetu koja je nanesena i pokolj u Srebrenici naziva njegovim pravim imenom: genocid. Odgovorni će nositi ovu stigmu, i ona će služiti kao upozorenje za budućnost svima onima koji pomisle da počine takvo gnusno djelo. (Krstić)
Dakle, neosporno je da je postojao plan srpskog rukovodstva da se sistematičnom kampanjom zločina sa područja u Hrvatskoj i sa teritorije današnje Republike Srpske trajno uklone Bošnjaci i Hrvati. Neosporno je da su za provođenje ovog cilja korišteni najokrutniji zločini uključujući istrebljenje, progone, masovna silovanja, deportacije i na kraju – genocid. Neosporno je da su svi, ali baš svi najuticajni politički i vojni lideri Srba iz Srbije, Hrvatske i Bosnei Hercegovine učestvovali u ovom zločinačkom poduhvatu. Da nabrojim samo neke za koje je to utvrdio Tribunal: Slobodan Milošević, Milan Martić, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Radoslav Brđanin, Milomir Stakić, Radislav Krstić, Vojislav Šešelj, Franko "Frenki" Simatović, Jovica Stanišić, kapetan Dragan Vasiljković, Željko Ražnjatović Arkan i ini drugi.
Zbog ovih činjenica se mora dati do znanja i političkim liderima RS-a i strancima koji o svemu odlučuju da je jedini put naprijed za našu državu i njene narode integracija Republike Srpske u Bosnu i Hercegovinu. Da će svako zanemarivanje gorenavedenih činjenica dovesti do radikalizacije stanja u ovoj zemlji sa nesagledivim posljedicama. Da Bošnjaci ne žele u Evropsku Uniju koja zanemaruje činjenice o nastanku RS-a i njegovim posljedicama.
Ovo mora biti jasno i političkim lešinarima poput Silajdžića, koji smatraju da su izdvajanjem Srebrenice iz RS-a riješili pitanje posljedica zločinačkog poduhvata istrebljenja nesrpskog stanovništva sa pola teritorije Bosne i Hercegovine.
Srbima u Bosni i Hercegovini mora biti jasno da je priča o neupitnosti Republike Srpske ratna retorika. Ne može nešto nastalo genocidom biti neupitno. Međutim, i Bošnjacima mora biti jasno da nije sporna politička ideja o pravu Srba na samoopredjeljenje, već način na koji je ona u krvi sprovedena. Republika Srpska je na papiru nastala odlukom srpskih deputata, a u stvarnosti krvlju nesrba koji su živjeli na teritoriji zamišljene srpske države. Njeno postojanje jesu legitimisali Alija Izetbegović i Haris Silajdžić i ona jeste stvarna, realna činjenica sa kojom živimo. Međutim, njena budućnost jeste i može biti jedino u snažnoj Bosni i Hercegovini, u kojoj će posljedice zločina počinjenih u pokušaju da se osigura «etničko razdvajanje» biti predmetom državnog socijalnog, obrazovnog i zdravstvenog programa.
Svako drugo rješenje znači da će Bosna i Hercegovina morati čekati, koliko god bude potrebno, da se Republikom Srpskom i njenim političkim legitimitetom pozabavi na isti način na koji se Hrvatska bavila Republikom Srpskom Krajinom. Njihove kreatore je već snašla ili će snaći ista sudbina.
Add comment