svabo
Satko pise:
Svi smo bar jednom culi ili citali bajku ‘Carevo novo ruho’.
Pricu Danca, Hansa Kristijana Andersena iz 1837. godine o dvojici krojaca koji su, u neka davna vremena, nadmudrili cara i za velike pare ‘skrojili’ mu najljepse odijelo od najboljih vlakana i najfinije svile. Toliko lijepo da ga obicne oci nisu mogle ni vidjeti…
Prilikom krojenja car bi ‘navlacio’ to odijelo i probavao ga okrecuci se pred ogledalom, a u ogledalu vidio bi u stvari sebe goz golane. Dvorani bi se u cudu gledali, ali ni jedan se nije usudio reci: ‘ja ne vidim te tkanine’, zar ovaj nas car nije go?’
Lopovski krojaci hvalili bi vlastita ‘djela’ i pokazivali tom svijetu ono sto zele da vide. Rekli bi cak, da je onaj koji te predivne tkanine ne vidi, poglup i gluplji od drugih.
Niko od careve pratnje nije htio ispasti budala i slijep kod ociju. Krojaci su onda istu pricu prosuli i medju narodom van palace, tako da, kad je car prvi put izisao van, jos uvijek niko nije ‘mogao da vidi’ da na njegovom debelom trbuhu nema ni sjajne raznobojne svile ni prelijepog barsuna.
Tek kad se jedan djecak, naivan i prost u svojoj mladoj neiskvarenosti, usudio viknuti: “Car je go!”, masa se pocela buditi i jadnog cara ismijavati.
Dotle su ‘krojaci’ vec bili nestali s onim do cega im je bilo i stalo, carevog novca.
Sad ce se neki mozda pitati: “Kakve veze ima Andersen sa istorijom, jer ovo je Sadetin neodrzani cas istorije, a ne lektira prvog osnovne? “
Sadeta rahmetli bi, da predaje, odgovorila: “Da ne duzim, vidi nastavak, pa ces saznati, a ako ti se ne svidja pocetak, izidji van i zapali cigaru u parku, necu te upisati medju odsutne…”
Nakon a i tokom ‘rata’ u Bosni i Hercegovini, prva od stvari koje se normalan covjek zapita je: “Otkud tolika mrznja prema ljudima, sposobnost za ubistvo i mucenje, a cesto i nasladjivanje nad ljudskom patnjom i bolom?”
Posto sebe jos uvijek svrstavam u normalne ljude, ova pitanja su u zadnjih petnaest godina cesto prosla i mojom glavom trazeci odgovore, kako u svakodnevnom zivotu, tako i u knjigama, pricama i filmovima.
Valjda je to ljudski, zeljeti razumjeti drugog, a sigurno i tog zlog. Zato da ne budes ili ne postanes isti kao i on, jer zlocin prema covjeku, insanu, iskreno osudjujes.
Jer znas, koliko god razreda skole imao i koje god vjere bio, da je ubistvo nevinog zlo i grijeh pred Bogom i pred narodom.
I zato da i njega, toga zalutalog, naucis da moze i treba drugacije.
Tako, dodje mi pred oci i slika koju sam, kao i mnogi, vidio na tv-u u vlastitoj kuci, negdje znaci s pocetka ‘rata’ u Sarajevu, prije nego sto je taj isti tv ukraden od strane jednog od tih ‘zlih’ a kuca, i s njom 15-ak lijepih godina zivota mojih roditelja, pa i mene, naposljetku zapaljena.
Slika Sarajlije koji prica pred tv-kamerama dok se oko njega jos puca, da bi s covjekom koji mu je snajperom gadjao i pogodio kcerkicu, volio sjesti i popiti kahvu, pa ga pitati zasto je to uradio.
I kao sto sit gladnog ne razumije, kao sto slijep ne zna sta je duga, a gluh ne osjeca ushicenje uz zvuke sevdalinke, tako ni mozak ‘normalnog’, koliko god htio, ne moze potpuno prodrijeti u razloge, bolje receno srednjovjekovne nagone modernog koljaca ili snajperiste sa Spicaste stijene.
Napisah ono ‘normalnog’ pod navodnim znacima, jer se kod ‘normalno’ uvijek treba zapitati: Sta je to normalno?
Nekad je bilo normalno imati robove, danas nije. Nekad je bilo normalno imati kmetove (o kmetovima malo kasnije), danas nije. Nekad je bilo normalno ubiti iz osvete, danas nije (i o tome malo kasnije). Ko to odredjuje sta je normalno za sest milijardi dusa na dunjaluku, raznih vjera, nacija, starosne dobi, kultura i tradicija?
I najbanalnija i najlogicnija ‘normalna istina’ kao ‘ne ubij’, u ocima miliona moze biti malo manje normalna. Dokaz su… komsije Srbi!
Ko kaze? I sami Srbi (i Crnogorci). A i da ne kazu i oni, ‘ne ubij’ je ljudski i normalno, a ‘ubij’ je neljudski, za osudu i kaznu, pa kad bi sve i jedan Srbin (i Crnogorac) mislio drugacije.
U dugoj potrazi za normalnim nakon jos jedne, zadnje, krvave bajke na brdovitom Balkanu, iz nesretne zemlje Bosne koju sam i sam dozivio, nekako najvise sam cijenio ljude koji su iznutra uspjeli provaliti tu mrezu oko ‘svetog velikosrpstva’. Suprotstaviti se uzvisenom klanju, silovanju i pljacki ‘za narod i otadzbinu’, a u protest, kao onaj mali iz Andersenove bajke, iz sveg glasa viknuti: “Car je go!”.
Ljude koji su, s te tamo ‘druge’, nebosnjacke, strane (krscanske, jevrejske i svake druge) bosanske i srpske nacije ostali ‘normalni’ i oteli se filozofiji mase i mitskim istinama o nebeskom narodu gajenim stoljecima i zalijevanim beogradskom otrovnom propadandom. Ostajali normalni i po cijenu da postanu odbaceni od vlastitog naroda i udju u istoriju kao najveci izrodi, kao Vuk Brankovic sto izda Srbe na ‘velikom’ Kosovu polju davne 1389., i dreknuli i drecali i danas drecu: ‘Car je go!!’
Ili, da pustimo Andersena, i primaknemo se malo blizoj, a ne manje vaznoj knjizevosti, oni koji su na vrijeme vidjeli da je srpski vodja slijep.
Srbi su se naime nacitali Garasanina (koji je, bas negdje kad je i Andersen pisao bajke za djecu s poukama za odrasle, 1844. godine, nakon Vukove teze da i Hrvati pricaju srpski ‘smislio’ da i Bosna treba biti srpska zemlja), epskih pesama o srpskom junastvu i velikana srpstva Dobrice Cosica (koji bez problema i javno kaze i ovo: ‘Srbi su laz uzdigli na najvisi nivo i lazu inovativno!’A nedavno rece: ‘Odbrana Kosova je odbrana hriscanske civilizacije. To je jedini prostor u Evropi koji ce danas biti islamizovan. Bice kvalitetivna promena karaktera civilizacijskog prostora, sto inace Vankuverski aneks o ljudskim pravima zabranjuje’, zaboravljajuci pritom bez imalo stida jer je i on inovativan, da je za njegovog vakta jedan drugi prostor na Balkanu, koji danas nosi ime RS, u vrijeme dok je on bio predsednik Srbije ‘pokrsten’ i ‘kvalitetivno promenjen’, sto taj isti Vankuverski aneks o ljudskim pravima kojeg se on danas ‘vata, zabranjuje).
Nacitali su se znaci, a citaju i jednog legendarnog Domanovica, ali ga ne ‘razumeju’, kao ni Andersena, bolje receno ne zele, jer ih upucuje da su ‘slepi kod ociju’.
Domanovic je jedan od najboljih srpskih pisaca satira koji je spoznao i ismijao boljku (svog) mitskog naroda i pisuci satiru ‘Vodja’ otvarao oci slijepcima.
Onu istu boljku koju ismijava i Andersen u ‘Carevom novom ruhu’, naime nemogucnost vlastitog rasudjivanja i samokritike u momentu kada je pogled na samog sebe i drhtavu bijelu kozu golog cara najpotrebniji.
U ‘Vodji’, Domanovic izmedju ostalog pise: “- Stanite, kuda ste nagli, braćo! Zar se tako drži zadata reč? Mi moramo napred za ovim mudrim čovekom, jer on zna šta radi! Nije valjda lud da sebe upropasti! Napred za njim! Ovo je najveća, ali možda i poslednja opasnost i prepona. Ko zna da još tu iza jaruge nije kakva divna plodna zemlja koju je bog nama namenio! Napred samo, jer bez žrtava nema ničega! – tako izgovori onaj govornik i koraknu dva koraka napred te ga nestade u jaruzi. Za njim oni najodvažniji, a za ovima jurnuše svi.”
Na kraju price se ispostavlja da je ‘vodja puta’ bio corav, a grupu koju je poveo odveo u smrt i propast, a da cijelim putem bas niko nije ‘htio ili uspio’ da primijeti da je covjek na celu kolone bio potpuno slijep.
Protivnici takvih ljudi, tih koji vide, i usudjuju se da kazu da vide to sljepilo vodje i nagost cara, su cesto ili sami krojaci carevog novog ruha ili obicni posmatraci dogadjaja koji ‘ne zele’ da vide carev debeli trbuh jer bi time jednom morati priznati da su i sami namagarceni.
Prozivaju ih onda, nakon bosanskog rata, to jest genocida nad Bosnjacima, uglavnom Istocne i Sjeverozapadne Bosne: izrodima, poturicama, Alijinim Srbima, ulizicama ili u najboljem slucaju zavedenim slabicima.
Nakon ovog duzeg uvoda, za danasnji Sadetin cas spremio sam par odlomaka crnogorskog Sarajlije Marka Vesovica. Pored Gojka Berica, Natase Kandic i mnogih drugih, jednog od tih ‘modernih poturica’, kojeg carevi krojaci nisu ubijedili da je Sarajevo srpsko-crnogorsko a mlada bosnjacka krv ‘normalna’ i legitimna naplata nekog duga iz doba Turaka.
S obzirom na broj turcizama koje koristi, zli jezici ce reci da Vesovic i jeste poturica. Za mene je samo jos jedan normalan, medju hiljadama slijepih…
Marko Vesovic
Arkanovo gondze (1993)
1.Nakon kasapnice u Miskinovoj ulici, Biljana Plavsic je zamijaukala na Srni: “Srbi to ne bi ni u ludilu ucinili”. “Vjeruj, bogomi”, rekoh prijatelju. O tome sta ne bi a sta bi Srbi ucinili i jest najpozvanija da kaze ta unjkava ucjenjivacica koja je tri dana na Ilidzi drzala konvoj od pet hiljada djece s majkama.
Da Srbi, danas, po Bosni civile ubijaju strogo u skladu sa Zenevskim konvencijama, to bolje od ikoga zna ovaj zuti babac koji se naocigled cijele zemaljske kugle, nakon klanice u Bijeljini, vatao s mladjahnim Arkanom, trenutno vodecim koljacem na planeti.” A prijatelj ce: “Cekaj! Mozda tvoje oci, odavde iz rupe sarajevske, vide krivo. Ne zaboravi da Plavsicka, koja stoji gore na brdu, moa biti kudikamo dalekovidnija od tebe. Sa brda od 200.000 muslimanskih leseva, Biljana vidi stoput dalje no ti sa sarajevskog plocnika.”
2. Plavsicka je po struci biolog koji o Srbima govori kao o pripadnicima zivotinjske vrste cije su osobine, na naucnoj osnovi, ispitane podrobno, i opisane potanko, stoga se danas moze pouzdano kazati sta Srbin nece ni u pomamilu uciniti.
Zna se da su Srbi, odkako postoje, vazda bili najhristoljubljiviji, najcovjekoljubljiviji, najpravdoljubljiviji, najgostoljubljiviji, najdruzeljubljiviji narod na zemlji. Zar to nije neoboriv dokaz da su pokolj u Miskinovoj ulici napravile potezne mine koje su muslimanske ruke podmetnule? Ili preciznije: kao sto se pouzdano znade da se vuci ne hrane ribizlama nego jagnjetinom, isto toliko se pouzdano znade da Srbinovo temeljn svojstvo nije ubijanje djece, zena i staraca u redovima za hljeb i sladoled, nego pojanje uz gusle. I to ne pojanje budkakvih rimovanih budalestina, nego pojanje stihova sekspirski jakih: “Slobodane, psolji nam salate, bice mesa, klacemo Hrvate!”
Danas kad se navrsava puna godina dana srpske brandibe vlastitih vekovnih ognjista u Bosni, pogotovo je postalo jasno da Srbi ni u ludilu nisu mogli iskasapiti onoliki narod u Miskinovoj. Danas znamo da Srbi, na primjer: hoce sa dva autobusa skinuti najmanje 188 zarobljenika koje su ‘oslobodili’iz logora Trnopolje i po kratkom postupku ih likvidirati negdje na Vlasicu. Hoce zoljama pobiti u autobusu 47 Muslimana iz sela Ahatovici. Hoce u Hambarinama, selu kod Prijedora koje je brojalo 800 domacinstava, ubiti najmanje polovinu zitelja. Hoce u Rogatici u jednom danu, od Gracanice do Tekije, smaci najmanje 70 Muslimana. Ali znamo i to da ih u ludilu neces ubijediti da ispale makar dvije granate na cekace hljeba i sladoleda u ulici Vase Miskina Crnog. Srbin ce bombardovati porodiliste, uvjeren da time, kao svaki demokratski nastrojen dzentlmen, brani neotudjivo pravo Muslimana da nestanu. Srbin ce iz minobacaca i mitraljeza pucati po dzenazama. Srbin ce pitomce iz doma za retardiranu djecu u Visegradu upotrijebiti kao mete za uvjezbavanje svojih snajperista. Ali se Srbin, jos na pocetku rata, zakleo da nikad, ni u ludilu, nece pristati da napravi klanicu u Miskinovoj ulici. Nece. Iz principa nece. Takav mu je ukus.
(…)
Risto Djogo javlja da Muslimani sarajevske Srbe kolju i bacaju u Miljacku kod Principova mosta. Potom, kao neoboriv dokaz, navodi tri srpska lesa koje je miljacka izbacila kod Ilidze. Zamisli molim te: Miljacka, koju u augustu mozes pregaziti a da ne okvasis clanke, i ne moze ni sibicu odnijeti do Ilidze, ipak je uspjela da toliko daleko odnese srpske leseve! Kad takve lazi cujes, veli, ljut si k’o puska jer oni na Palama, boga ti misle da nam je mozak manji od one tresnjeve kostice sto se stavlja u djecije pistaljke! Srbi se, danas dakle, kod Gorazda herojski brane od nasrtaja islamskih fanatika. Ko ima petlju da ovo javno kaze, tome je svijet naopacke izokrenut, jer gleda iz ugla slijepog misa koji visi o grani s glavom nadolje. A da Karadzic Srbe namjerava usreciti tim rajem naglavce postavljenim, sinulo mi je jos na pocetku rata kad sam vidio njegove bojovnike s carapama nazuvenim na glavu. Gundulicevski receno: sto bi dolje, sad je gore, a sto gore – dolje pada. To jest, ko je carapu promovisao u kapu, taj je ljudski razum pod noge bacio. Stoga, ovaj rat, osvajacki do balcaka, Karadzic i njegovi mameluci orikazuju kao “protivgenocidni” u kao “odbrambeni”, i to s dosljednoscu koja vas nekad nagna u smijeh. Jer Srbi mogu ciniti zlocine kakve god im prahne, to nece proijeniti njihovu narodnu sustinum, i zauvijek ostati, ‘oni koji su oduvek bili samo zrtve’, kako je prije rata utvrdjeno u Francuskoj Sedam.
Stoga, kad Srna javi kako mudzahedini jurisahu na srpske odbrambene polozaje u Suljagica Sokaku, prvo prasnes u smijeh, potom kazes Sidranu: moras imati mozak okrenut naizvrat i biti gluh kao krme za maternji jezik pa smrtno ozbiljno reci da Srbi brane vekovna ognjista u mjestu koje se zove SULJAGICA SOKAK.
Ni Hirlerovo bezumlje nije islo toliko daleko da njegovi ratni izvjestaci tvrde kako Rusi napadaju njemacke odbrambene polozaje kod Staljingrada.
(…)
Otvoreno pismo Nikolici Koljevicu
Nikolica!
Nedavno, s aerodroma sarajevskog, gdje si dolazio pregovarati s bosanskim vlastima, porucio si mi da cu biti krivicno gonjen zbog blacenja srpskog naroda. “Cuj – bicu?” zacudjen rekoh donosiocu mustuluka. “
Ali ja vec jesam gonjen. Pa mene vec 22 mjeseca po Sarajevu krivicno gone Nikoline mine i kursumi, a triput je tek dlaka nedostajala da me krivicno i stignu. Taj Nikola je nedvojbeno opasan saljivac: prijeti mi sudom, dok oko mene treste njegovi projektili. Pa to je isto kao da bolesniku od raka prijeti kijavicom!”
Ali, prije nego sto se zavezemo u jeglen o Srbima i o blatu, pozuricu da ti cestitam na podvigu kod Markala: zaista, ima da se pamti kroz istorije to najnovije dostignuce tvoje kame. Kazem kame, a ne granate, jer ti granatama zapravo koljes. Klanje, taj najsvetiji od svih amaneta koji su ti zavjestali tvoji cetnicki preci iz II. Svjetskog rata silno si usavrsio, osavremenio: “Turci” ti vise ne mogu pasti u pandze da bi ih poklao! Tu ih danas koljes na daljinu.
Sto ti je jamacno, mnogo vise po ukusu, nego masakriranje izbliza, jer ti se, kao gospodin veliki, ne bi izlagao opasnosti da ti, iz prerezanog ljudskog grkljana, sikne u lice kuzanj vruce krvi. Stoga, preferiras pokolje sa distance. Sto ti omogucava da ostanes posve neumijesan u sopstvene zlocine: sto vise granata ispaljujes na sarajevske civile, sve si neduzniji!
Doduse, uz Bosnjake, redovno ti se omakne da usput prikoljes i pogjdekojeg ‘soliterskog’ riscanina, al ito, jelde, nije golem jazuk, pogotovo nije nikakav grijeh, posto se uglavnom radi o ‘srpskim izrodima’ koji su odbili da ucestvuju u zidanju Velike Srbije, sa kamom u ruci,umjesto mistrije. Ti koji se dakle osjecas nevinijim od Djevice Orleanske, iako si pomorio vise Sarajlija no ikoja kuga dosad, prijetis mi krivicnim gonjenjem zato sto sam zgrozen i zgadjen pred velicanstvenim izlivima srpskog divljastva po Bosni, umjesto da vatreno zapljescem, cak i da povicem: “Bis!”
I pokorno ti javljam: tvojom krivicnom gonidbom bicu istinski pocascen, jer konacno cu od suda dobiti zvanicnu potvrdu da ste vi, paljanski razbojnici, jedno, a sin Velimira Vesovica, nesto skroz deseto. Nesto u tolikoj mjeri deseto da nam se, po njegosevski receno, danas ne bi ni “corbe smijesale” kad bi, mene i tebe, u istome loncu kuhali!
Da bi me krivicno ganjao, neophodna je jedna sitnica: moras prije toga osvojiti Sarajevo. To ti Mozes, jakako, oposliti za dva sata, samo ako ushtjednes. Ako se desi da u bosansku prestonicu ujases na bijelom punokrvnom tenku, licno cu od tvojih sudija traziti 99 godina robije za sebe, jer popisam se, i to sa vrh Lovcena, na slobodu u svijetu koji ce biti uredjen po tvome meraku. Ali ako se ti meni, pocem, padnes u ruke, drz mi se dobro prco mali! Prvo cu te, pet-sest puta, preskociti kao kozlic, a potom cu te izruciti zenama da te umlate. Zenama ciju si djecu poubijao, oslijepio, osakatio…
A da sam blatio Srblje, to stoji, neosporno. Blatio sam ih, i to grdno, istinom, i to zivom. To sto pisem i govorim istinu u ovome ratu bjelodan je dokaz da sam podlegao antisprskoj histeriji. Jer istinom se, danas u Bosni, sluze iskljucivo srbozderi. Slicnu stvar su mi spocitavali – dok sam jos imao telefon – i Srbi bez imena i bez prezimena koji su me zivkali nocu, u kasne sate, da odbace, kao neprihvatljive, moje napade na djecijega pjesnika iz Petnice koji je postao svjetski slavan, jer su njegova nedjela presla sve granice!
Zvali su me da izraze duboku zabrinutost sto Karadziceva paljenja, pljackanja, klanja, silovanja, pokusavan u svojim novinskim napisima iskoristiti kao povod da ga moralno diskreditujem, i to na najbezobziriniji nacin, u ocima svjetsje javnosti. Tjesio sam ih, bas kao danas i tebe: Ne bojte se! Ni Svijet ni Evropa ne daju se zavarati istinom! Jednom davno, prije nego sto si se prometnuo u Maloga Gada sa Glavurticevih ratnih crteza, u povjerenju sam ti priopcio da uposte nisam Srbin. “To se tebi samo cini da nisi”, odvratio si mi, sa strahom, kao da gledas kako srljam u provaliju. Danas, sa dna te provalije, porucujem i tebi i svima koji Crnogorce zovete “srpskim cvecem”.
Danasnja tvoja mrznja prema Bosnjacima zapravo je tvoja davnasnja mrznja prema Turcima. Jer Bosnjake smatras najmrskijom od svih posljedica turske okupacije. I dokle god u Bosni bude postojala i jedna dzamija jali mezar jali turban, podsjecace te na tvojih 500 godina ropstva. Pa si krenuo, jednom za svagda, da “oslobodis Bosnu od Turaka”, sto ce reci sa lica zemljina izbrises dokaze da si, kao kmet, vodao turske opanke. Jer u Vuka ima zapisano: dodje turski spahija srpskome kmetu i prvo mu kaze: ‘skini tiganj, da objesim pusku’. Sto znaci: gotovi rucak. Posto se najede, Turcin bi rado prosetao da mu se jestvine malo slegnu, ali nesto mu lijeno i mrsko hodati, pa ce kmetu: Dela, boga ti, nije mi ni do sta, ja cu malo prileci, a ti provodaj mi malo opanke po avliji.’
A Miroslav Toholj mi je svojedobno ispricao ovo: U Hercegovini, vise se ne sjecam gdje, valjda u njegovu zavicaju, godinama kad se desi najezda buha, dodje telal u selo, vise ne znam koje, valjda gdje se rodio Toholj, sazove kmetove, pa im kaze: Danas cete obuci sto najljepse mozete, jer idete da fatate buhe po begovim dvorima!
Ti, za koga je ovo danasnje klanje u Bosni zapravo “nastavak ustanka iz 1804. godine”, ti koji si se vratio na pocetak 19. vijeka, svojoj kmetskoj dusi, ti imas debele razloge za mrznju prema Turcima i prema Bosnjacima kao nekoj vrsti ‘repa’ zaostalog ovdje iza turske okupacije, ali zasto tu mrznju pokusavas nametnutu kao moralni ideal meni koji sam 500 godina bio slobodan? Dok si ti vodao turske opanke i fatao buhe po aginskobegovskim cardacima, ja sam na Carevu lazu i Krusima i Fundini dijelio s Turcima megdan. Sto ce reci: niti sam sta ja Turcima, niti su sta Turci meni sta duzni ostali. Medjusobne racune smo rasciscavali odmah, oruzjem.
Ti si, naprotiv, stoljecima cekao da se osvetis za ponizenja kojih si se nagutao kao turski izmecar. Stoga i kazes da su Bosnjaci “parazitski narod, navikao da vecito zivi na tudj racun”. Pa ti u njima, danas, bog te mazo, kmetskim ocima gledas negdasje age i begove za koje si drincio! Ali ja nemam ni jedan razlog za mrznju prema Bosnjacima. Ni licni: svekoliko zlo, koje je ikad snaslo mene i moje najblize, bilo je iskljucivo rucni rad Srba i Crnogoraca. A vala ni istorijski: nisu od mene uzimali trecinu! A ne mogu ih mrzjeti ni kao uspomenu na Turke, jer svaki stari Crnogorac ce ti danas kazati: “Jes, sad nista ne valjamo, ama vrnite nam Turke, pa cemo jopet biti najbolji narod na svijetu!”
Pa kako onda da mrzim Turke, kad mi je njihovo postojanje ovdje, pruzalo duboke razloge za moje nacionalno samopostovanje?
I jos nesto: prisjetimo li se feudalnog “prava prve bracne noci”, ko zna je li bilo i jedne tvoje cukunbabe koju Turcin nije blagoizvolio oblezati?
Ti danas silujes Bosnjakinje kako bi Turcima vratio jao na zao, ali sto pokusavas i mene umijesati u svoje osvete, kad moju ni jednu cukunbabu niko nije ni prstom pipnuo, ne samo zato sto nisu bile kmetice, vec i zato sto sam imao vazda, o pojasu, nesto malo jatagana, i o tamenu, nesto malo puscice, da branim njihovu cast.
Ispada, zapravo, da se meni uopste ne isplati biti Srbin, i sta os drugo da ti recem?
Ne isplati, prvo, zato sto je, tvojim zaslugama, ta rijec, u usima uljudjenog svijeta, postala nesto kao naziv pilule za povracanje. A ne isplati se ni istorijski: osta mi je to da ja, kao pripadnik naroda koji je vazda bio slobodan, odjednom potrcim i postanem pripadnik naroda koji je pet stoljeca robovao? Pa ti moram oduzeti pravo – ne da me krivicno gonis, eto vas tamo, radite sta znate, nego pravo da me krivicno gonis kao Srbina!
Upamtite za svagda: dokle god postoje 400 000 ljudi koji se pisu kao Crnogorci, ne bih ni za sta na svijetu bio Srbin, ni ja, ni moji komati! A inace, vama Srbima, svaka cast: vazda ste bili narod izabrani, i opet cete, cim zafrljacite kame kroz pendzer!”
Na sljedecem casu: “Nastanak Jugoslavije, na drugi nacin”
Add comment