Kozarac.ba

VELEGRADSKA CARSIJA

Redžić piše:

Evo me pucim od utisaka, toliko sam napunjen da ne znam odakle da pocnem. Ne znam da sam odavno imao pet sadrzajnih dana, od proslohefticnih u Chicagu.

Letjeli smo rano ujutru na dan odrzavanja tevhida kozarackim sehidima. Necu se mijesati Sadi u posao pa necu ni detaljisati oko tevhida osim mojeg utiska da je organiziran upravo onako kako i treba, dostojanstveno i skromno, da je ispunio svrhu, a to je da se sjetimo svih nasih najblizih i najdrazih kojima su prekinute niti zivota i kojih vise nema medju nama.

Bili smo i na pravoj, pravcatoj bosanskoj svadbi odrzanoj u prelijepom Ritz hotelu.

Zenio se jedan od blizanaca Muhameda Kulasica, mog kozaruskog rodjaka i komsije.

Kazem jedan od blizanaca jer ja koliko se god trudio ne mogu razlikovati Mersada od Dzenana.

Pokusao sam se snaci tako sto sam im ispricao stari vic kad je Ciganka rodila blizance pa im dala imena Bin Laden i Bush. Na pitanje zasto ta imena rekla je: Da ih mogu razlikovati jer kad viknem Bin Ladena Bush se usere.

Mene su ovi momci i tu presli jer kad god bih upitao: Koji si ti ?, odgovor nikad nije bio : Bush.

U isto vrijeme u drugoj dvorani hotela bila je jos jedna, americka svadba, i ljudi su otuda provirivali da vide ovo nase veselje.

Za vrijeme ovog produzenog vikenda u Chicagu su bile cetiri bosanske svadbe.

Ono sto je napunilo moju dusu i srce je jedan duh koji sam osjetio u Chicagu prvi put nakon rata. Osjetio sam kao da se nalazim u sred kozaracke carsije, i to one nekadasnje u kojoj se znalo zivjeti i uzivati, u kojoj se druzilo i drugovalo.

Valjda je samo dragi Bog poslao u ovaj grad i Kulu, Sadu, Nijaza, Suada, Osmana, Ziku, Muniru, Feridu, Cokana, Fadila, Kambera, Mirsu i Cilu i puno drugih koje sve ne mogu nabrojati i molim ih da mi ne zamjere.

Ovdje se zivi i dise, meni se bar ucinilo, jednom dusom. Neka mi ne zamjere ni Zurich ni Basel, Frankfurt ili Munchen, Goteborg i Stockholm, Roterdam i Amsterdam, ali duh kozaracke carsije nigdje se ne osjeti koliko o ovom gradu.

Amerika je zemlja muhadzira jos od Columba. Dolazili su i dolaze u ovu zemlju ljudi iz svih krajeva svijeta, nekada u zelji za boljim i lagodnijim zivotom, a onda su ih amerikanci dovodili koristeci ih kao jeftinu radnu snagu.

Trebalo je proci po nekoliko generacija dok se ti muhadziri snadju i pocnu normalno zivjeti. A onda je prije petnaestak godina pocela priticati ne bas velika kolona nasih ljudi.

Kazu da u Chicagu ima oko milion Poljaka, puno je i svih drugih narocito iz Srednje Evrope, puno je i Srba i Hrvata, ali ne postoji malobrojnija grupa od nase, bosnjacke koja je udarila jaci pecat na zivot Chicaga. A u toj malobrojnoj grupi, bez imalo lokalpatriotizma, Kozarcani prednjace.

I ta prva, po americkim rezonima, izgubljena generacija, vec dosad je uradila puno.

Osnovali su svoj Kozaracki klub tek kad ih ostali nisu mogli ili htjeli pratiti.

Odusevio me je nacin njihovog komuniciranja. Sve se odvija kroz neku opustenost i neusiljen dogovor. Iz svih njih izbija zelja da se pomogne rodnom kraju i mislim da se ovdje radi za dobrobit Kozarca vise nego u samom Kozarcu.

Par sagovornika naglasilo je da je steta sto u Kozarcu nema ekipe koja bi mogla sinhronizirati aktivnosti, voditi i usmjeravati akcije.

Osman, prvi predsjednik kluba rekao je da su sve akcije koje su pokrenuli izuzetno uspjele, osim formiranja Kongresa Kozarcana i vidjelo se da mu je zao zbog toga.

Klanjao sam dzumu u prelijepoj bosanskoj dzamiji, kupljenoj i preuredjenoj dobrovoljnim prilozima i jos dobrovoljnijim radom nasih ljudi.

Ima ovdje svih kategorija. Uspjesnih poslovnih ljudi, obrazovanih i skolovanih, dobrih ucenika i studenata, vrijednih radnika. U jednom trenutku bio sam okruzen sa cetiri magistra, od kojih su dvoje na putu doktora nauka, ako Bog da uspjesnom.

Tesko je i nezahvalno iz ovakve sredine izdvajati pojedince, ali na mene su najimpresivnij utisak ostavili Nijaz i Sade.

Nijaz je u ovu zemlju dosao vec u finim godinama. Magistrirao je u oblasti mehanike fluida, a ko je ikad imao dodira sa mehanikom zna da su fluidi polje u koje se bas lako ne zalazi, a ako zadjete onda morate bit zanesenjak. Uz sve to Nijaz i pise knjigu iz ove oblasti i bavi se slikanjem.

Vidjevsi sumnjiv izraz na mom licu pitao je da li imam vremena da skoknemo do njegove kuce pa da mi pokaze svoje radove.

Malo je reci da sam odusevljen onim sto sam vidio. Dugo sam gledao u jednu sliku, panoramu zagrebackog starog grada, misleci da je to fotografija i kad sam mu te rekao pokazao je na jednu klupu na slici; Ovo su mi supruga i dijete.

Izlazeci iz kuce vidio sam u prolazu klavir i na moju upadicu: Jos samo reci da sviras i ovo cudo, odgovorio je: Ne jos, ali ako Bog da uskoro. Svirao sam ja u carsijskom sastavu bubnjeve.

Sade je, kaze, imao dvadest dvije operacije na koljenu i opet ga nije izlijecio.

Nije mi jasno kako svuda stigne. Pokrenuo je i izdaje list Nova Svijest, bogat i sadrzajan za sad se distribuira po Chicagu i okolini.

Imao sam prilike vidjeti i procitati puno listova, ali ovaj po svemu odskace.

Chicago je svjetionik u koji rado dolaze Kozarcani iz drugih drzava pa sam tako imao srecu da sretnem i Vehida Deumica, kojeg se sjecam kao pristojnog djecaka iz mahale. Danas je istrazivac na poznatom Georgetown University, a jedan je iz grupe mladih, skolovanih Bosanaca koji su imali ogromnog uticaja da Americki i Senat i Kongres usvoje jednoglasno Rezoluciju o genocidu u Srebrenici.

Naslo se i malo vremena za kratki ali ugodni razgovor sa legendarnim Abazom iz Wisconsina, upoznao sam ozbiljnog i aktivnog Sanela iz Grand Rapidsa, kazu najmladjeg predsjednika dzematskog odbora u Americi, a dosao je i uvijek nasmijani Emir Lepi, isto iz Michigana.

A humor i sega su ostali nekadasnji. Kad sam se pozelio uslikati sa Cilom neko je dobacio: Trebate naci veci aparat ne mogu vase glave stati u ovaj. Na to se cuo drugi glas : Mozda mogu ako se ne budu smijali.

Za pet dana provedenih u ovom gradu nisam imao prilike, a bogami ni potrebe izgovoriti ni jednu englesku rijec. Kad sam na svadbenoj svecanosti zatrazio od konobarice VODE Jasmina mi je diskretno rekla da ona nije Bosanka na sto se ova nasmijala i rekla : Razumijem ja

Mislim da ne mogu zavrsiti a ne spomenuti izvrsne pekarske proizvode naseg Mirse koji uz kruhove pravi sve vrste nekadasnjeg peciva, a uz to ovdje mozete pojesti prave vrlo ukusne cevape.

Kad se slijedeci put pozelim rodnog kraja i dobrih ljudi i obicaja razmislicu da li cu u Chicago ili Kozarac.

Posto nisam imao prilike zahvaliti se svima na hadzijskom doceku i gostoprimstvu koristim ovu priliku da to sada uradim.

I”™ll see you soon,

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.