“Deseterica obradovanih Džennetom”

ALIJA IBNU EBI TALIB, r.a.POSLANIKOV, SALLALLAHU ALEJHI VE SELLEM, BRATIČ

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije zaboravio s koliko dobrote, brige i pažnje ga je odgajao njegov amidža u ranom djetinjstvu.

Zato mu je u njegovim teškim danima to nesebično uzvratio, preuzevši brigu nad amidžinim sinom Alijom. Time je velikodušno Poslanik svoga amidžu rasteretio dijela odgovornosti koju je imao izdržavajući brojnu porodicu.

Alija je rastao u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, kući, pod njegovim okriljem i Hatidžinom nježnošću.

Bio je obasut pažnjom i ljubavlju, odgajan besprijekorno, pod Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, nadozorom, pa je on poprimio najplemenitije i najuljudnije karakteristike okoline koja ga je okruživala.

Hatidža, radijallahu anhu, nije škrtarila na njemu. Pružala mu je jednaku pažnju kao i svojim četirima kćerima i jednako ga obasipala nježnom roditeljskom ljubavlju. To nije ništa čudno, jer je Hatidža voljela svakoga ko voli Allahovog Poslanika i pomagala je svakome ko je njemu pomagao.

Unatoč tome što je Alija još bio mali dječak, znao je svojim pogledom punim zahvalnosti, uzvratiti za pruženu ljubav i sve lijepo što mu je učinjeno.

Allah, dželle šanuhu, je obdario Aliju visokim stupnjem inteligencije i ispravnim životnim stavom, te je od malena bio upućen na put istine i dobrote.

Kada je bio dječak promatrao je svoga amidžića i Hatidžu kako obavljaju namaz i čine neke pokrete koje isprva nije shvaćao.

Želio je shvatiti o čemu se radi i nije dugo čekao.

Ubrzo je doznao da je Allah poslao svoga Poslanika ljudima da bi ih spasio od neznanja, nevjerstva i idolopoklonstva, i naučio ih da shvate jednoću Allaha (Vahdanijjet), iman i istinu.

Nije trebao taj dječak dugo razmišljati; ubrzo ga je Allah uputio prema istinskoj vjeri islamu.

Otvorio je svoje srce Allahovim riječima koje je izgovarao njegov amidžić, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Tako i on stade pokraj Poslanika da klanja namaz s dubokom pokornošću Gospodaru svjetova, a nije mu bilo još ni osam godina.

Možda je nekome od vas palo na pamet pitanje: “Zar nije za to saznao Alijin otac, koji je bio nevjernik?”

Da, doprla je ta vijest do njegovog oca. No, Ebu Talib je, unatoč svome nevjerovanju, dobro znao da je njegov bratić Muhammed u pravu i da je Božija Poruka istinita. Zato je rekao svome sinu o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “On te upućuje samo na dobro, stoga se drži toga i ustraj u njegovoj vjeri!”

Od tada je Alija bio još hrabriji i ustrajniji u vjeri, jer je dobio podršku i blagoslov svog oca.

On je bio prvi medu svojim vršnjacima kojemu se islam, kao istinska vjera, duboko urezao u srce, te je s Poslanikom sudjelovao u širenju islama.

Stoga je i on morao, kao dijete, prolaziti kroz sve prepreke i teškoće koje su se pojavljivale na putu Objave.

Kažite kao što je Alija rekao: “Bože, dopusti da i mi budemo od onih koji šire tvoju Objavu, da budemo pokorni i ponizni, oni koji se ne boje nikoga osim Tebe!”

Mali Alija je bio iz porodice Beni Našima, koji su podnijeli teret bojkota od strane Kurejšija.

Bili su izolirani od svih ostalih, ljudi najednom brežuljku u Mekki, snoseći nepravdu, žestinu gladi i patnje. Taj bojkot je trajao tri godine. To nije bilo malo. jeli su lišće s drveća, kojeg i nije bilo u izobilju. Stalno se čuo plač gladne djece. Od njihovih jecaja bi se i kamen smekšao, ali srca kurejšijskih kafira su ostala ledena i tvrda od kamena. Sve je to i mali Alija pretrpio.

Došao je trenutak olakšanja i sreće, prestao je bojkot. Aliji još nije bilo dvanaest godina, a već je bio prekaljeni borac. Sreća nije bila dugog vijeka, jer je slijedila godina žalosti! Umro je Alijin otac, Ebu Talib, i umrla je Hatidža, žena njegovog amidžića Muhammeda s. a. v. s.

Okusio je Alija, zajedno sa Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, gorčinu tuge i osjetio bol i veliku nevolju od zlostavljanja što su ga Kurejšije nad muslimanima još više pojačali nakon Ebu Talibove smrti.

Allah, dželle šanuhu, je htio smanjiti muke svojih vjernih robova u Mekki, pa ih uputi da izbjegnu u Medinu.

Kurejšije su odlučile ubiti Muhammeda prije njegova odlaska. No, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je za to doznao od Džibrila, alejhis-seiam.

Naredio je svom amidžiću Aliji da spava u njegovom krevetu te noći kada su zavjerenici nakanili izvršiti atentat. Time je nastojao zavarati Kurejšije da je u svojoj kući dok se udalji iz grada.

Osim toga, morao je Alija obaviti nešto jako važno – vratiti za svoga amidžića Muhammeda (s. a. v. s.) stvari, koje su bile čuvane u Poslanikovoj kući, njihovim vlasnicima.

Alija je morao te stvari vratiti, bez obzira na to jesu li njihovi vlasnici medu onima koji su htjeli ubiti Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem.

Nevjernici su bili jako iznenađeni kad su zatekli Aliju u krevetu onoga koga su htjeli ubiti. Bili su zatečeni i razočarani.

Nasmijao se Alija. Bio je sretan što se njegov amidžić spasio. Ubrzo je i on pošao za Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve seilem, nakon što je obavio zadatak, da vrati stvari njihovim vlasnicima.

Kada se pojavio pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve seilem, u Medini, sreća je ušla u njegovo srce. Božiji Poslanik je pružio ruke prema Aliji i rekao ashabima: “To je moj brat!”

Najdivnije je pobratimstvo ono koje je Poslanik učinio sa svojim ashabima Muhadžirima i Ensarijama u želji da olakša teret siromašnima i pojača iman medu vjernicima činom bratimljenja.

To bratimljenje je gotovo neviđeno u povijesti ostalih objava uopće. Od tada je Alija zauzeo veoma visok položaj kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve seilem, a to je i zaslužio.

Zamislite sada se nalazite pred dvjema vojskama za vrijeme velike bitke na Bedru i promatrate dvoboj mačevima.

Vidjet ćete jednog mladića, Aliju, i njegovog amidžu Hamzu, kako izlaze na dvoboj s junacima Kurejša. Nećete trebati dugo čekati da biste vidjeli kako Alija i Hamza svladavaju svoje protivnike. Bili su junaci mačevanja u toj bitki.

Ili, kada biste vidjeli Aliju pri opsadi na Hendeku, kad mu je na mejdan izašao Amr ibnu Vud El Amiri, čovjek kojemu se niko nije usudio suprotstaviti.

On je najiskusniji borac medu kafirima i najstariji medu njima. Alija je njega herojski savladao i ubio.

Učite tekbir s muslimanima, jer je Alija pobijedio!

Nemojte ni pitati o herojstvu Alijinom u bitki na Hajberu, protiv Židova. Unaprijed mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve seilem, rekao radosnu vijest da će pobijediti, nakon što mu je uručio islamski bajrak. Alija je s vojskom navalio na utvrde Hajbera i preduhitrio židovske junake, te ih savladao. Alijin herojski poduhvat u bitki za Hajber omogućio je muslimanima, uz Allahovu pomoć, veliku pobjedu.

Uskoro je Alija navršio dvadeset i pet godina života. Protekle godine svjedoče o čvrstini Alijinog imana i junaštvu koje se ne zaboravlja.

Došlo je vrijeme da nakon svih tih pobjeda okusi slast velike nagrade i dar koji niko nije imao sreće da dobije osim njega.

Njegov amidžić Resulullah, sallallahu alejhi ve seilem, mu je darovao najljepšu, najmlađu i najmiliju kćer, mjezimicu svoje majke i oca, sallallahu alejhi ve seilem.

Njeno ime je Fatima, a nadimak Ez-Zehra (Cvijet). Postala je Alijina žena. Bila je neizmjerno sretna udavši se za takvog gaziju i heroja. On je Poslanikov, sallallahu alejhi ve seilem, bratić. Koja djevojka ne bi htjela biti žena junaka Objave i imana!?

Allah, dželle šanuhu, im je podario divnu djecu: Hasana, Husejna, Zejneb i Ummu Kulsum, radijallahu anhu. Njihov djed, Resulullah, sallallahu alejhi ve seilem, je jako volio ovu porodicu. Poklanjao je ovoj djeci, svojim unučadima, izuzetnu pažnju. Često ih je znao zabavljati, tako da je saginjao ledja, a mališani su se na njih radosno penjali.

To četvero djece bilo je u središtu pažnje svojih brižnih roditelja koji su im pružali najuzoritiji odgoj. Stoga je njihovo ponašanje bilo za svaku pohvalu, u tome su bili slični na svoga djeda.

Roditelji su bili neizmjerno ponosni na njih, njihovom ponosu ništa nije bilo ravno. U svojoj velikoj sreći su bili i velikodušni. Često su svoju hranu nesebično davali gladnima, siročadi i zarobljenicima. O njihovoj darežljivosti svjedoči i Allahov Govor:

” hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu, siročetu i zarobljeniku!” (LXXVI; 8)

l tako teku dani. Alija, radijallahu anhu, sudjeluje u svim bitkama s Poslanikom, sallallahu alejhi ve seilem, osim u pohodu na Tebuk, zato što je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve seilem, njega odredio da ostane kao njegov zamjenik u Medini.

Alija je inače bio nerazdvojiv od Poslanika, sallallahu alejhi ve seilem. On mu je bio najbliži po rodu i imanu. Nije ga ostavljao ni tren kada se pred kraj života razbolio. Alija, radijallahu anhu, je shvatio da se zadatak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, završio, pa mu je zato srce bilo puno bola i tuge, a oči pune suza, jer će se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, uskoro preseliti na Drugi svijet.

l došao je dan velike žalosti, umro je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Alija se u dubokoj tuzi pobrinuo oko pokopa Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem.

Podnio je i zakletvu na vjernost Ebu Bekru, kao halifi. Družio se s njim, a potom saradivao s Omerom i Osmanom, radijallahu anhu.

Bio je važna i cijenjena osoba koja je svojim korisnim savjetima i usmjeravanjem pomagala u rješavanju problema i teškoća koje su došle poslije smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Alija je bio najistaknutiji u poznavanju fikha, fetve i prava. O tome potvrđuje Aiša, radijallahu anhu, i kaže da je on čovjek koji najviše poznaje Sunnet, Kur'an i njegove ajete.

Da ne bi došlo do pogoršavanja situacije koja je nastala nakon ubistva Osmana, radijallahu anhu, Alija je pristao da se prihvati halifata, ako mu najveći ashabi polože zakletvu.

Unatoč tome, što je on poslao svoja dva sina, Hasana i Huseina, da brane halifu Osmana, prije nego što je ovaj bio ubijen.

Kolale su glasine protiv Alije, kao što su bile i protiv Osmana. Do toga je došlo usljed neslaganja Alije i nekih ashaba, predvođenih Aišom, Majkom Pravovjernih, radijallahu anhu.

Alija je zapao u više nezavidnih situacija, i to zbog priča koje su bile daleko od istine. Bio je primoran da se bori protiv onih koji su mu se suprostavili (bitka na devi). Pobijedio ih je kraj Basre i vratio je Aišu, radijallahu anha, u Medinu, nakon što je to platio smrću velikog broja ashaba, kao što su Talha i Zubejr, radijallahu anhu.

Jedna od najvećih teškoća za Aliju je bio stav Muavije, namjesnika Sirije, koji je tražio od novog halife da se odmah pronađu i kazne ubice prijašnjeg halife Osmana, radijallahu anhu, što u tom trenutku nije bilo moguće.

Predvodio je veliku vojsku u rat protiv halife Alije, radijallahu anhu. Došlo je do bitke kod Siffina, na obali Eufrata.

Jedna od poznatih Alijinih osobina bila je staloženost i prisutnost duha.

Pazio je da ne dođe do krvoprolića, kako ne bi stradao veliki broj ljudi, lako je uložio veliki napor da do toga ne dođe, i kada je pobjeda bila skoro na njegovoj strani, nasjeo je lukavstvu svojih protivnika koji su time nastojali izbjeći poraz. Uslijed toga, došlo je do podvajanja u redovima Alijine vojske. Odvojila se grupa ratnika koji nisu prihvatili protivnički prijedlog.

Ta grupa je kasnije nazvana Haridžije (EI-Havaridž).

Ona se odmetnula od svoga vode Alije, koji ih je pokušao na lijep način vratiti na pravi put da bi se izbjeglo međusobno ubijanje. Oni su to odbili tražeći sukob na bojnom polju. S njima se sukobio u bitki En-Nehrevan, istočno od Tigrisa i gotovo ih iskorijenio.

Alija je prenio glavni grad hilafeta iz Medine u Kufu. Na žalost, nakon pet godina, veliki je junak ubijen s leda, na izdajnički i kukavički način, kao što se dogodilo i njegovim prethodnicima, halifama Omeru i Osmanu, radijallahu anhum.

Omera je ubio Ebu Lu'lue, medžusija, a Osman je ubijen nakon raspirivanja mržnje Židova Abdullaha ibnu Sebe'e.

Sad je pao i Alija, od ruke jednog haridžije. Zvao se Abdurrahman ibnu Muldžim.

On se želio osvetiti Aliji za svoj poraz u bitki En-Nehrevan. l tako je izdajica uspio teško raniti Aliju, radijallahu anhu, s leda, udarcem sablje po glavi, za vrijeme dok je Alija, radijallahu anhu, obavljao sabah-namaz, dana 12. Ramazana, 40. g. po Hidžri.

Alija, radijallahu anhu, je umro kao šehid, nakon nekoliko dana, pošto je bio ranjen u šezdeset i trećoj godini života. Pokopan je pokraj Kufe, uz veliku tugu i žalost njegovih sinova Hasana i Husejna, radijallahu anhum, i svih muslimana, širom islamske države.