PRIJEDOR JE NESTAO, KAO Å TO JE NESTALA ATLANDIDA, KAO Å TO SU ZATRPANI POMPEJI

Razgovor s povodom: Muhidin ŠARIČ, pjesnik i dramski pisac, član žirija Bošnjaci.net za priču „Logor“

Razgovarao: Esad KRCIČ

Muhidin ŠARIČ (rodom iz Prijedoru, 1944. godine) pjesnik je i dramski pisac. Školovao se u rodnom mjestu, gdje je završio osnovnu i ekonomsku školu, a više obrazovanje, Pedagošku akademiju, završio je u Banjaluci. Radio je kao prosvjetni radnik u Kozarcu, potom bio organizator "Književnih susreta na Kozari".

Objavio je knjige pjesama: Spava li dan u mraku (1976), Na krilima neba (1981), Kada plava ptica sanja (1983), Kolo kozaračko (1984), Plava ptica (1985) – na turskom jeziku, Cvrkutanka (1988), Zaljubljena baka (1989, 1994), Dvorište sa cvijetom za uvetom (1990), Tespih (1994), Crna dvorišta – Schwratze HÅ‘fe (1999), drame: Recept za ludilo (1985), Blago u kovčegu (1986), Vuk dobrica (1988), te prozu Keraterm – sjećanje na srpski logor (1993) i druga djela.

BOŠNJACI.net: Gospodine Šariću, već je 15 godina od početka srpsko-crnogorske agresije na BiH. Petnaest godina od kada je počeo pogrom Bošnjaka. U aprilu 1992. godine Karadžičeva teroristička SDS preuzela vlast u Prijedoru, i tada počinje golgota bošnjaka prijedorske regije. Zamolili bismo vas da vratite sjećanja i kažete nam šta se događalo na području prijedorske općine u to vrijeme?

Muhidin ŠARIČ: Iako se ne volim sjećati tih teških dana, tješeći sebe da je to bio ružan san, ipak zažmiriti se ne može. Vidljivi tragovi golgote prisutni su i danas svuda oko nas. Te 1992. godine Prijedor je nestao, kao što je nestala Atlantida, kao što su zatrpani Popmeji. Razlika u tragedijama između ovih gradova je u tome što je Atlantida potonula, a Pompeji zatrpani višom silom, a Prijedor je nestao silom neljudi. U tom periodu u Prijedoru je počinjen genocid, zločin protiv civilnog stanovništva, zločin protiv zarobljenika, zločin uništavanja kulturnih i historijskih spomenika, zločin rasne diskriminacije. Nema zločina koji se tu nije dogodio. Sve bi se to dalo i oprostiti i zaboraviti, ali ubijanje nedužnih ljudi, ubijanje pameti bošnjačke, njihovo masakriranje, klanje, mučenje, silovanje, ponižavanje, tjeranje u logore i protjerivanje, biološko istrebljenje sa ovih prostora, zar se to može zaboraviti? Zar se to smije zaboraviti?

BOŠNJACI.net: Svi oni koji se nisu uklapali u plan veliko-srpske politike našli su se na udaru. Iako je prijedorska regija slovila za tolerantnu, ipak Bošnjaci i Hrvati su se našli na udaru srpsko-crnogorskih jedinica. Zašto?

Muhidin ŠARIČ:Ako znamo da je velikosrpska politika došla odakle je došla, ako znamo šta je njen cilj bio, onda je sasvim jasno da Bošnjacima i Hrvatima na ovim prostorima, na njihovim pradjedovskim ognjištima, nije bilo mjesta. Trebalo ih je svesti na tolerantan procenat. A da bi se to postiglo pribjeglo se zločinu, onakvom kakav se ne pamti među civiliziranim narodima.

BOŠNJACI.net: Najveći broj građana Prijedora i okolice prošao je kroz srpske logore, čiji ste zatočenik i vi bili. Oni koji su preživjeli svjedoče o strahotama. Šta se sve dešavalo u logorima?

Muhidin ŠARIČ:Ja sam bio zatočenik Logora Keraterm. A čitav ovaj naš krajiški prostor bio je jedan veliki logor koga su četnici veoma vješto pretvorili u pakao. Tako je život svakog nesrbina vrlo brzo izgubio svaki smaisao. 1993. godine napisao sam roman "Keraterm" iz koga ću citirati jedan djelić atmosvere za vrijeme svakonoćne prozivke.

"Prozvani je izašao. Na vratima ga je ščepala stražareva željezna ruka, i odvukla u mrak.

Iz mraka su se začuli udarci. Prvo šamari, a onda su zadobovale šake po leđima nesrećnika kao grad po prozorskom oknu.

– Majku ti…! stenjali su batinaši, maskirani mrakom.

Po glasovima koji su se dobro razaznavali, zaključio sam da, pored stražara ovom krvavom tulumu prisustvuju i drugi batinaši, vjerovatno gosti iz garnizona.

Poslije nekoliko udaraca nesrećnik je zastenjao. Počeo je plačnim glasom da moli. Batine su se pojačale. Umješao se tup bat toljage. Prozvani je stenjao, jaukao i kričao. Snažni, tupi, siktavi udarci, sustizali su jedni druge. Glas unesrećenog je bio sve slabiji i slabiji. Više se nije ni čuo, samo su udarci dobijali na zamahu i bijesnim lavežom grizli su noć.

Prvi udarac u leđe prozvanog udario je i mene. Jauci su mi začaktali u ušima kao čavke pred kišu.

U grudima mi je zalupao čekić. Okretao sam se, prevrtao, i hvatao rukama za letve. Ništa nije pomagalo. Udarci iz dvorišta sustizali su me, i mljeli kao mlinski žrvanj kukuruze.

Volio bih da ništa nisam čuo, ali uši izdajice hvatale su svaki šum, i prenosile ga u misao, a ova je pravila sve strašnije i strašnije slike od kojih sam bio potpuno mokar.

Začuo se još jedan tup udarac, sigurno je bio nogom u rebra. Onda je zavladala tišina."

BOŠNJACI.net: Slušajući vas šta su sve srpsko-crnogorski monstrumi činili da li s razlogom Prijedor nazivaju "gradom smrti"?

Muhidin ŠARIČ:Da. U Prijedoru i u njegovom okruženju te nesretne 1992. godine stradalo je mnogo nedužnih ljudi. Po nekim procjenama oko 9.000 mučeni su i ubijani po logorima Keraterm, Omarska, Manjača, Trnopolje. Po prijedorskim, sanskim, banjalučkim, gradiškim crnim kućama. Po ulicama, u redovima za kruh, u dvorištima svuda gdje se čovjek može naći. A kada je planirani broj smrti postignut, pristupilo se etničkom čiščenju koje danas, poslije petnaest godina, daje svoje željene rezultate. Bošnjački narod i fizički i duhovno na ovim prostorima polako izumire.

BOŠNJACI.net: Nakon svega što ste preživjeli, da li ste razmišljali o svim tim strahotama, i zašto su bivše komšije, prijatelji, školski drugovi željeli istrijebiti Bošnjake?

Muhidin ŠARIČ:Rekao bih da sve te strahote kroz koje sam prošao, i ne samo ja, nego čitav jedan ovdašnji bošnjački narod, ni danas nas ne napuštaju. Duboko su se uvukle u sve pore i traumatiziraju nas svakodnevno. Stare rane se pozleđuju, ili javom, ili snom. I naravno, sa svim tim traumama veoma je teško živjeti. I zato, sve nas više ima na mezarjima.

Zašto su željeli istrijebiti Bošnjake? Ne znam! Znam da svi normalni i pametni ljudi i ljepotu i bogatstvo i duhovno zadovoljstvo vide u različitostima. Srpski pjesnik, Miroslav Antić, veoma davno se na tu temu narugao stihom: "Kompartijo, jedina na svetu,

je li teško sam u Suncokretu!"

Ne znam zašto bi neko želio da živi sam na svijetu?

Mi Bošnjaci vrlo malo pridajemo važnost pisanoj riječi naših pisaca

BOŠNJACI.net: Član ste žirija Bošnjaci.net za priču "Logor". Da li natječaji ovakve vrste mogu pobuditi sjećanje logoraša da svoja svjedočenja pretoče u riječi i na taj način ostave pisani trag za buduće generacije?

Muhidin ŠARIČ:Namjera je dobra i ja vjerujem da će uroditi plodom. Siguran sam da će se otškrinuti vrata sjećanja i da će poteći priče. Da li će one biti na nekom estetskom, književnom, umjetničkom nivou ne vjerujem. Prvo zbog veoma male financijske stimulacije. Drugo što mi Bošnjaci vrlo malo pridajemo važnost pisanoj riječi naših pisaca. Napisane su mnogo knjige o našoj golgoti. Šta mi znamo o njima? Ako ih budemo čitali, pisani trag za buduće generacije će ostati. Ako ih ne budemo čitali, mislim da neće!

BOŠNJACI.net: U razgovoru sa vama govorili smo da vrlo mali broj logoraša želi da govori o vremenu golgote odnosno provedenim u logorima, posebno da nešto napišu. Ovdje posebno ističemo Prijedorčane. U vašem kraju su na posebnom udaru bili intelektualci, rijetki su preživjeli. Da li je to smišljen plan, pobiti intelektualce i tako prekriti trag zločinu jer o njemu neće imati ko pisati?

Muhidin ŠARIČ:Sigurno je to da većina ljudi nema naviku da se javno eksponira. Zbog toga logoraši vrlo malo javno govore o onom što su preživjeli. Ali čim se dva logoraša sastanu na sijelu, priča poteče. Malo je onih pismenih ljudi koji imaju vremena da sve te životne priče zabilježe i pretoče u književnost.

Istina je da je u Prijedorskom kraju većina intelektualaca tragično završila. Ne treba biti mnogo mudar i pametan da bi se zaključilo šta to znači. Posljedica toga, danas je velika invazija na visokoobrazovne ustanove. Kvantitativno se popunjava intelektualni vakum. Kvalitet će vjerovatno nadoći s vremenom.

Poklon čitaocima Bošnjaci.net: Običan logoraški dan

BOŠNJACI.net: Vi ste autor nekoliko knjiga o logorima. Koliko pisani tragovi mogu nas sačuvati od zaborava?

Muhidin ŠARIČ:Napisao sam roman "Keraterm".Ova knjiga je doživjela svoja dva izdanja na bosanskom jeziku, a prevedana je na njemački jezik i danas je veoma aktuelna. Napisao sam zbirku poezije "Crna dvorišta". knjiga je izašla dvojezično na bosanskom i njemačkom jeziku. Na temu bošnjačkog stradanja napisao sam i knjige "Tespih" i na njemačkom jeziku "Heimat los".

Ja vjerujem u moć pisane riječi. Vjerujem da će neki mladi naraštaji sve ovo što nam se događalo, i što nam se događa, razumjeti, i sačuvati od zaborava.

BOŠNJACI.net: Šta radi, i koji su planovi Muhidina Šarića?

Muhidin ŠARIČ:Trenutno radim na oblikovanju zbirke poezije pod radnim naslovom "Običan logoraški dan". Za ovu priliku vašim čitaocima poklanjam istoimenu pjesmu.

Običan logoraški dan

Prema barometru moga oka

i današnji logoraški dan

protiče uobičajeno.

Bijesne ruke

i pobješnjele drvene palice

po plećima našim

traže svoj smisao.

Jalov posao, znam ja to,

ali kako srce moje ludo obuzdati

da kao preplašena ptica

ne prhne iz grudi

i ne ostavi me na cjedilu

baš sada

dok kao truhla jabuka

padam sa grane.

Kako mu objasniti da pročiće to

i da će doći dan

proročanski tačan

kad ruke će ove katilske

kad batine će ove

sopstveno meso gristi.