“Deseterica obradovanih Džennetom”

OMER IBNUL-HATTAB r.a. DRUGI HALIFA

Omer je dijete dva časna roditelja, plemenitog roda iz porodice Mahzumijje.

Od malena se isticao medu svojim vršnjacima. Otac mu je poklanjao posebnu pažnju, učio ga je vještinama junaštva (jahanju i ratovanju). Bio je širokih ramena, mišićavih ruku, a posebno se isticao u hrvanju i viteštvu, junaci su ga se klonili. Naučio je sve vještine viteštva. Bio je nemilosrdan i po tome je bio poznat medu mladima i odraslima u Mekki.

Nikada nije zaboravio dan kada je učinio najgori običaj u džahilijjetu. Živu je zakopao svoju malu kćer, u pustinji pokraj Mekke.

Radio je tako da su mu zavidjeli drugi, ali je zakopao dio svoga srca. Tako je ona, jadna, živa zakopana!

To je učinio kako, on Omer, ne bi bio otac ženskom djetetu!

Allah, dželle šanuhu, mu je poslao svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da odbaci sve ružne navike iz predislamskog razdoblja.

Do Omera je došla vijest koja ga je uzdrmala iz temelja.

Bio je od onih koji su čvrsto odlučili da se riješe Muhammeda i da ga se oslobode, pa je obećao da će ga ubiti. Bio je poznat po nemilosrdnosti i ljutnji.

Međutim, usprkos njegovoj žestini i ljutnji, Allah, dželle šanuhu, je za njega odabrao drugi način življenja. Do njega i njegovih ušiju je došao glas Istine.

To su bili ajeti koje je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve seilem, pročitao svom narodu. Te riječi su mu ušle u srce, a da nisu tražile dozvolu…

l tako je brdo postalo pokorno i ponizno, napuklo je od straha pred Allahom. l Omer se preobrazio, od mladića koji je čvrsto odlučio da ubije Muhammeda – u čovjeka koji želi ubiti one koji Muhammeda, sallallahu alejhi ve seilem, zlo spominju.

To nije ništa čudno! Kur'an može učiniti i više od toga.

“Da ovaj Kur'an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno, i kako bi se od straha pred Allahom raspalo!” (LIX;21)

…l tako su idolopoklonici postali oni koji se boje, odnosno koji poštuju muslimane pod vodstvom vjernika Omera, radijallahu anhu.

Puno je ljudi govorilo o tom velikom događaju. Oni svojim očima vide Omera, radijallahu anhu, kako klanja pred Ka'bom, a niko se ne usudi zabraniti mu to ili izustiti neku nepoželjnu riječ.

Presretni su bili oni koji su hidžru učinili u Abesiniju, kad su čuli da je Omer prihvatio islam. Zbog toga su hrlili da se vrate iz Abesinije u Mekku, bez obzira na pritisak i nevolje.

Bili su spremni da još jednom napuste svoje kuće i da tamo, u Jesribu, osnuju državu časti, civilizacije i istine.

Omer, radijallahu anhu, je odlučio da njegovo seljenje bude vječno, kao što je bio i njegov iman. Uvijek je bio jasan i neustrašiv. On je hrabro objavio u Mekki:

“Ko želi da ga majka oplakuje, da mu djeca budu siročad, ili žena udovica, neka me sačeka iza one doline.”

Niko se nije usudio to učiniti…

l tako je narasla ljubav našeg Pejgambera, sallallahu alejhi ve seilem, prema Omeru ibnu EI-Hattabu; Allah je njime ojačao islam!

Čvrstina njegova imana je bila jasna i karakteristična u oba perioda, za vrijeme Muhammeda, sallallahu alejhi ve seilem, i nakon njega, u životu muslimana.

Zato, braćo, Omeru je dan divan i vječan nadimak – EI-Faruk, koji su mu dali muslimani, pa se još i danas koristi.

Njegov nadimak se iselio s njim u jesrib. Omer se istakao kao drugi čovjek, poslije Ebu Bekra, radijallahu anhu, u novoj državi.

Lijepo je istaći da je šejtan bježao od Omera. Ako Omer pode jednim putem, šejtan bira drugi, bježeći od susreta s El-Faru-kom.

To je karakteristika koju je istaknuo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve seilem, a još je više podiglo Omerovu čast, kad se Poslanik oženio Omerovom kćerkom, Hafsom, radijallahu anha.

“Blago tebi prijatelju Allahovog Poslanika, poštovanje tvom časnom rodu” Kakva je divna veza kad se povezu braća po vjeri, plemenitosti i rodu!”

Svi ratovi u kojima je sudjelovao EI-Faruk uz Allahovog Poslanika, svjedoče da je bio, i ostao, isti junak. Njegovo uvjerenje ga je još više učvrstilo i ojačalo.

Eto ga na Bedru, napada svog daidžu, idolopoklonika i protivnika islama, Ibnu Hašima, pa ga zaustavlja i čini kraj njegovom neprijateljstvu, usprkos rodbinskoj povezanosti.

Za Omera, radijallahu anhu, ne postoji ni jedna jača veza od one islamske sa čvrstim uvjerenjem (akida).

Eto, i ajeti koji dolaze s neba potvrđuju ispravnost njegovoga prijedloga u vezi sa zarobljenicima nakon bitke na Bedru, pa je zato Poslanik, sallaliahu alejhi ve seilem, pridavao posebnu pažnju njegovome mišljenju.

Omer, radijallahu anhu, je uvijek istinu govorio jezikom i osjećao srcem. Možda ste čuli kako se on čudio uvjetima Ugovora na Hudejbijji (Sulhul-Hudejbijje), kad se s tim uvjetima složio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ali je ubrzo to potpuno shvatio kada mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

“Ja sam Allahov rob i Poslanik, i ne suprotstavljam se njegovoj naredbi, pa me On neće ostaviti da zalutam!”

l Omer plače…

Na veličinu Omerove osjećajnosti podsjeća nas povijest i to onda kada se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, razbolio. Omer tada nije mogao ni jesti ni piti. Kad je saznao za Resulullahovu smrt, isukao je svoju sablju, pa upozorio i zaprijetio da će svako ko to izusti, biti ubijen. Ebu Bekr, radijallahu anhu, ga je umirio i obrisao njegove krupne suze, kada mu je objasnio istinu koja ih je zadesila.

Zaplakao je, i imao je pravo da zaplače, jer nesreća je golema i tuga beskrajna. Ali plač ga nije omeo da zajedno s Ebu Bekrom pohita tamo gdje su se sastale Ensarije, pa i da prekine njihove nedoumice zbog odluke koga će odrediti nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Omer je bio prvi koji je položio prisegu Ebu Bekru, radijallahu anhu. On je dobro znao ko je Ebu Bekr. Ebu Bekr, radijallahu anhu, je prvi koji je razmišljao i odlučio da ga Omer, radijallahu anhu, naslijedi. On je također znao ko je Omer.

Pravedan vladar shvaća težinu zadatka koji mu je povjeren. Bio je milostiv i pravedan, kao što je bio i Ebu Bekr prije njega.

Zatražio je od ljudi da ga isprave ako pogriješi, pa ako treba i svojim sabljama.

Ubrzo je nastavio osvajanja koja je otpočeo Ebu Bekr, radijallahu anhu. Samo oslobađanje Jerusalema (Kudsa) bilo je dovoljno da se proslavi. Držao je ključeve Jerusalema, ali skromno, mudro i milostivo.

Želio je da bude na čelu najveće vojske za osvajanje Iraka, sa željom za džihadom, noseći Muhammedov, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekrov bajrak.

Njegovim rukama je ostvarena Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, mu'džiza kada je predvidio da će Suraka ibnu Malik nositi Kisrin nakit, što je onda vrijedilo pola svjetskog bogatstva.

Da li ste čuli ili čitali o pravednosti i milostivosti Omera, radijallahu anhu? Osjećamo da ste željni saznati što više o tome, pa evo vam nešto od toga!

Jedne noći dok je Omer obilazio grad i njegovu okolinu, začuo je plač i jecaje djece. Kada se približio vidio je ženu i oko nje malu djecu, a pred njima lonac u kojem je kipjela voda. Htjela je svoju gladnu djecu zavarati da nešto kuha, kako bi ona zaspala. Omer je pohitao u državno skladište i donio hranu koje je bilo dovoljno za mjesec dana. Sam im je skuhao hranu, a da nisu znali ko im je učinio ovo dobro djelo.

Njegova odluka i stav prema Koptu, služi mu na čast i kao nezaboravan primjer njegove pravednosti kad je presudio u korist Kopta.

Kad je Omeru došao Kisrin glasnik, ostao je bez riječi, kad je Omera, radijallahu anhu, vidio kako spava izvan Medine naslonivši se na jastuk, koji je često nosio, bez straha i ustručavanja. Kisrin glasnik je shvatio da je pravda temelj sigurnosti i mira. Strah je tamo gdje se dižu palače i utvrde nepravednika.

Povika taj stranac: “Pravedno si radio, pa su sigurnost i mir zavladali, te sada spavaš bezbrižno i bez straha.”

Nije ništa čudno što je Omer bio tako pravedan. Za njega ne postoji razlika medu ljudima, već samo po imanu i pokornosti Allahu, dželle šanuhu, tj. koliko je ko koristan svojoj braći, svom društvu i uvjerenju.

Znate li kako je postupao prema jednom od uglednika arapskog plemena Gasasinah?

Dogodilo se, da je nenamjerno, jedan Arapin pogazio plašt Emira ibnu EI-Ejhama, kada je došao u posjet Mekki. Emir se okrenuo i udario u lice tog Arapina.

Kad je pravedni EI-Faruk doznao za taj događaj, nije se dvoumio da dosudi pravedno. Pozvao je Emira ibnu EI-Ejhama i zatražio od njega da stoji, kako bi mu Arapin na isti način vratio udarac, da bi udovoljio Arapinu. Oholi se Emir jako uzbudio i zadrhtao od jeda. Omer, radijallahu anhu, mu se obrati i reče:

“Ništa nije čudno, islam nas je izjednačio!”

Ni po islamu, a ni kod Omera, nema razlike između Emira i drugih, već je razlika u tome koliko ko učini dobra.

Naraslo je poštovanje prema Omeru u drugim državama. Njega se boje kraljevi, prinčevi i vladari, čak i njegovi namjesnici koje on odredi i koji su bili u pokornosti Omeru, radijallahu anhu.

Znao ih je ispravljati, prekoravati i strašiti. Stalno ih je savjetovao, bojeći se da ne pogriješe, ili se sukobe s pravdom.

Zamislite kako Omer, koji je zavladao s polovinom svijeta, nije mogao spavati kada bi čuo i za najmanju nepravdu, pa i za ovčicu koja je uganula nogu negdje daleko na obali Eufrata!

Takvu osjećajnost ne može imati onaj koji nema potpun iman. Å ta kažete za velikog vladara koji vlada s pola svijeta, ali se boji Džehennema, pa neće izustiti ni jednu nepravednu riječ?

Omer, radijallahu anhu, je znao često reći: “Želio bih da Omerova majka nije rodila Omera!”

To je govorio kad bi razmišljao o golemoj odgovornosti koju ni brda, ni nebesa ne bi mogli podnijeti…

Ni svijet, ni vijek ne mogu biti bez onih koji ne vole pravdu, usprkos tome što znaju šta je pravda.

Eto, na primjer, čovjek se zvao Fejruz, nadimak mu je bio Ebu Lu'lu. Po vjeri, taj Ebu Lu'lu je bio medžusija (obožavalac vatre).

On je htio da bude u pravu na nepravedan način. Jednom kad je bio pred Omerovim sudom, Omer je dosudio na njegovu štetu. Ebu Lu'lu je krio zlo u duši, pa ga šejtan nagovori da ubije Omera, Emirul-mu'min, radijallahu anhu!

Omer, radijallahu anhu, kao iskusan čovjek, je osjetio nešto čudno u očima tog nevjernika, kao da mu neko prijeti, i da se iz njegovih riječi može osjetiti mržnja i osveta.

Koliko su glupi oni koji hoće da budu u pravu, a nisu u pravu! Uprkos tome što shvaćaju da nisu u pravu, šejtan takve natjera da počine gnusna djela.

Ebu Lu'lu je napravio handžar sa dvije oštrice, pa ga je još stavio u otrov. Nosio ga je kriomice i uputio se prema mesidžidu.

Namjera mu je bila da ubije čovjeka koji nije dosudio u njegovu korist, l dođe taj medžusija sa šejtanom. Stajao je medu redovima musallija (klanjača). l kada je došao Omer da predvodi ljude u namazu, izašao je Fejruz iz redova a u ruci je imao onaj pripremljeni handžar.

Brzinom munje je zario handžar u tijelo Omera, Emirul-mu'mina, a učini to kao svaki kukavica, došavši mu s leda.

U trenu Omer, radijallahu anhu, shvati da je bio u pravu kada je naslutio šta je taj naumio, l tako je mubareć krv tekla iz tijela niz Omerovu odoru i to zbog mržnje, kufra i nepravde.

Taj junak sigurno ne bi, pao da mu kukavica nije došao s leda.

Omerovi prijatelji su pohitali za tim prokletim izdajnikom. Kada je vidio da mu nema spasa sam se ubio. Isto onako kao što je ubio onoga koji mu nije dosudio kako mu odgovara.

Omer je sakupio uzorite oko sebe i odredio šestericu za halifat.

To su šesterica velikih vjernika koji su dragi Allahu i Njegovu Poslaniku i kojima je već obećan Džennet. Ta šesterica su: Osman, Alija, Talha, Zubejr, Sa'd, Ibnu Avf, a sam Omer je bio šesti.

Od njih je zatražio da odaberu jednog medu sobom.

Nije odredio svoga sina Abdullaha za nasljednika, uprkos njegovom ugledu.

Za Omera je bilo dovoljno da bude jedan čovjek iz njegove porodice vladar i halifa, jer je zadatak bio jako težak. Koliko je Omer pravedan, čak i u ovim zadnjim trenucima života, usprkos moči i vlasti, ukazuje i to da je mogao svoga sina Abdullaha odrediti za nasljednika, ali, nije jer on je Omer!

Omer je bio prvi šehid medu muslimanskim vladarima, ubijen je pred javnošću, a ne ponizno!

Umro je čiste savjesti i zadovoljan onim što je učinio, l tako se sastalo savjetodavno tijelo nakon njegove smrti, kako bi nastavili put EI-Faruka, odlučno s punim uvjerenjem. Neka se Allah smiluje El-Faruku i bude s njim zadovoljan!

Svijet pravednosti je sagrađen za njegova života, i ljudi ga po dobru spominju poslije njegove smrti.

Sjetite ga se kad god bacite pogled na hidžretski kalendar. Omer, radijallahu anhu, je udario temelje tom kalendaru. Početnim danom kalendara je označio granicu između dva razdoblja koja su se bitno razlikovala.

“Bože, daj da i mi umremo na Tvom putu, putu Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i putu šehida koji su pali za tebe, i koji su dobro razlikovali pravdu od nepravde, izdaje i spletkarenja!”

“Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo, a Allah želi da vidljivim učini svjetlo svoje, makar ne bilo po volji nevjernika!” (IX; 32)