svabo
Piše Edin Ramulić:
U Banja Luci je u četvrtak, 26.aprila 2007. godine, pred malobrojnom publikom prikazan dokumentarni film Pravda treba iskorak. Film se bavi saradnjom okružnih i kantonalnih tužilaštava sa lokalnom zajednicom u procesuiranju ratnih zločina. Među protagonistima filma značajnu ulogu imaju predstavnici ”Izvora”,prijedorskog udruženja koje na tom polju saradnje sa pravosuđem prednjači u Bosni i Hercegovini.
Projekcija filma u Sarajevu, koja je upriličena 27.marta 2007.godine, bila je daleko posjećenija od banjalučke. Pokazalo se još jednom da je Banja Luka sredina koja je i gluha i nijema na ratne zločine i bilo kakvu raspravu o njima. A ovaj dokumentarni film je upravo tu da inicira raspravu o procesuiranju ratnih zločina.
Rasprave i u malobrojnoj publici nije manjkalo. Milijani Bojić iz Saveza udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica RS, poznatoj po nacionalističkim i demagoškim ispadima pridružio se u jednom trenutku i glavni tužilac Okružnog tužilaštva u Banja Luci Soldat Vitomir, koji je izjavio da se u potpunosti slaže sa Bojićevom i još iznio ničim utemeljenu tvrdnju da osim u Okružnom tužilaštvu Banja Luka nema drugih primjera u BiH da su tužilaštva podigla tužbu protiv pripadnika svog naroda.
Ovo je zaista poražavajuća činjenica da još uvijek postoje tužioci u ovo zemlji koji za sebe misle da su srpski tužioci, a ne javni tužioci koji rade po zakonu koji je jednak za sve građane tog entiteta bez obzira na njihovu nacionalnu opredijeljenost.
Na ovakva izlaganja oštro su reagovali predstavnici ”Izvora” i prekinuli nacionalističko onanisanje i prozivanje bivših generala Armije R BiH.
Film je finansiran od strane OSCE-a a snimljen je u produkciji XY iz Sarajeva u kojoj je suvlasnik i naš Prijedorčanin Refik Hodžić. Film je inače prikazan na BHT-u prošle godine 10.decembra u povodu Dana ljudskih prava.
U prilogu imate komentar u kojem autor analitički predstavlja film i njegovu ulogu u procesuiranju ratnih zločina.
Komentar: Pravda treba iskorak: važno sredstvo komunikacije u dijeljenju pravde
Alexandra George je direktorica Odjela za odnose sa javnošću misije OSCE u BiH.
Dokumentarni film pod nazivom Pravda treba iskorak pokazuje da je iskorak važno sredstvo komunikacije u prevazilaženju naslijeđa ratnih zločina i u donošenju pravde. Ono je, također, korisno sredstvo obrazovanja javnosti: film je propaganda, u smislu da traži usredsrijeđeni razgovor javnosti o sudovima i sudskim predmetima, kao i da pokaže narodima BiH da je efikasno informiranje javnosti važno iz više razloga.
Prvo i osnovno: svjedoci imaju ključnu ulogu u borbi protiv nekažnjavanja i suočavanja ratnih zločinaca s pravdom. Film nam pokazuje da uspješan program javnog informiranja, koji povezuje tužilaštvo, lokalne zajednice i udruženja, može pomoći svjedocima u prevlađivanju straha, nedostatka povjerenja i, kao rezultat toga, svjedoci mogu svjedočiti. Ključna poruka filma je da tužioci trebaju više razgovarati s potencijalnim svjedocima i osobama koje su preživjele sukob.
Drugo: na osnovnom nivou, da bi se njihov rad smatrao kredibilnijim, tužioci i sudije moraju objasniti svoj posao građanima, kojih se to direktno tiče. Ljudi često nemaju čak ni osnovne informacije o tome kako pravosudni sistem funkcionira, i da li se kažnjavaju zločini, koji su počinjeni tokom rata.
Treće: u slučaju ratnih zločina, aktivnosti informiranja javnosti su važne, kako bi pravdu približile zajednicama. Samo kroz spoznaju o tome šta se desilo, može se uspostaviti istina, i može doći do pomirenja.
Programi informiranja javnosti pri drugim međunarodnim krivičnim sudovima
Programi informiranja javnosti imali su važnu ulogu u drugim sudovima. U svojim područjima odgovornosti, oni su doveli do povećanog nivoa informiranosti o presudama, kao i do toga da je veći broj osoba bio spreman svjedočiti.
Matias Hellman, službenik za vezu Sekretarijata ICTY-a u BiH, vjeruje da bi, bez programa informiranja javnosti koji djeluje između ICTY-a i lokalne zajednice ovdje u BiH, situacija bila katastrofalna, iako je sam program u okviru ICTY-a počeo relativno kasno, nekoliko godina po uspostavi Tribunala. ICTY je shvatio važnost otvorenosti prema narodima bivše SFRJ, i omogućio je informiranje o svom radu kroz medije i druga sredstva, a kako bi osigurao da ljudi budu upoznati s onim šta se dešava u Hagu. Matias Hellman objašnjava: „Oni koji su najviše pretrpjeli zbog raznih počinjenih zločina, obaviješteni su o suđenjima, o tome šta je utvrđeno, dokazano, ko je osuđen na osnovu kojih dokaza, a ko je oslobođen.“
Slično tome, Međunarodni krivični sud za Ruandu (ICTR) također nije imao program informiranja javnosti prvih nekoliko godina. Čak i kada su donesene prve presude od strane oba tribunala, UN-ova ekspertna grupa je istražila stanje na terenu tokom 1999. godine i došla do zaključka da postoji veoma malo, ili skoro nimalo razumijevanja o suđenjima u zemljama u kojima su zločini počinjeni. Pouka za bosanskohercegovačko sudstvo bila bi da je nedostatak informiranja javnosti, od samog početka, primijećen kao razlog nanesene štete.
Pri Specijalnom sudu za Sierra Leone, Sekretarijat je istakao informiranje javnosti kao prioritet od samog osnivanja Suda, a kako bi se izbjegla pogreška ICTY-a i ICTR-a. Za razliku od ICTY-a i ICTR-a, Specijalni sud smješten je u državi u kojoj su zločini i počinjeni. Mnogostrani program izvještavanja javnosti doveo je do većeg broja svjedoka koji istupaju pred Sudom, povećanja informiranosti o sudskim presudama, kao i do hvaljenog programa o obrazovanju javnosti o radu Suda, koji pokriva čitavu državu, i kroz službenike za informiranje javnosti, koji su smješteni po regijama, kao i kroz TV i radio programe.
Danas je važnost informiranja javnosti u procesu približavanja pravde zajednicama i prevazilaženju naslijeđa ratnih zločina široko priznato, i na osnovu ovoga, postaje institucionalizirano.
Međunarodni krivični sud (ICC) je, u januaru 2007. godine, izdao optužnice za ratne zločine protiv pobunjeničkih vođa u Demokratskoj republici Kongo, i Uganda je uspostavila sistem informiranja javnosti. U vezi s informiranjem javnosti, predstavnici Sekretarijata otputovali su u Demokratsku republiku Kongo ovaj mjesec, a šefovi Odjela za odbranu i tužbu, kao i Odjela za sudske usluge, posjetili su Ugandu tokom februara 2007. godine, gdje ICC planira pokrenuti obiman program informiranja javnosti, kako bi ljudi razumjeli rad suda.
Šta informiranje javnosti znači ljudima Bosne i Hercegovine
Čak i kada se suđenja za ratne zločine odvijaju u državi u kojoj su i počinjeni, sudovi ne mogu raditi u bezračnom prostoru. Optužba mora biti dostupna lokalnoj zajednici, kako bi izgradila povjerenje u odnosu prema javnosti, uvjerava Matias Hellman, službenik za vezu Sekretarijata ICTY-a u BiH.
Rad ICTY-a na informiranju javnosti u BiH je profitirao od suradnje s organizacijama, kao što je Helsinški komitet za ljudska prava Republike Srpske, koji je organizirao konferencije u Brčkom, Prijedoru, Konjicu, Srebrenici i Foči, kako bi lokalne zajednice bile informirane o sadržaju postupaka pred ICTY-em.
Ambasador Douglas Davidson, šef Misije OSCE-a u BiH vjeruje da sudstvo na svim nivoima treba biti transparentno, i da bi se, naročito u predmetima ratnih zločina, trebalo angažirati u aktivnostima informiranja građana. Sudovi uspostavljaju istinu o događajima koji su se dogodili u ratu, i moraju pomoći u uvjeravanju ljudi u to da će, ako je neko počinio zločin, zato biti i kažnjen. Kada se radi o Odjelu za procesuiranje ratnih zločina, na koji su prebačeni predmeti iz ICTY-a (tzv. „11 bis predmeti“), njegova lociranost u Sarajevu znači potrebu za dobrim programom informiranja javnosti, kako bi se doprlo do onih zajednica na koje to najviše utječe, širom BiH. Promatranje slučajeva ratnih zločina koje vrši Misija, također doprinosi stvaranju odgovornosti Suda BiH prema javnosti.
Na lokalnim sudovima je teret približavanja pravde žrtvama
Nakon uspostave Posebnog odjela za ratne zločine u okviru Suda BiH, stanovništvo Bosne i Hercegovine je sada u prilici bolje sagledati proces dijeljenja pravde. Štoviše, od kraja 2005. godine, pet predmeta, u kojima su optuženi bili vojni zapovjednici na nižem i srednjem nivou, prebačeni su ovom Odjelu, u kontekstu Završne strategije ICTY-a.
Na entitetskom nivou postoje dodatni problemi. Prema mišljenju Nure Begović, iz Udruženja ženae Srebrenice: „Tužilaštvo može mnogo od nas saznati. Može saznati ko su bili zločinci, njihova puna imena.“ Prema mišljenju Nerme Jelačić, novinarke BIRN BiH, suradnja između tužilaštva i lokalnih zajednica dovodi do pojave svjedoka i davanja izjava, koje onda, konsenkventno, vodi do pokretanja istraga. Žrtve žele biti aktivno uključene, kako bi mogle vidjeti da je pravda izvršena.
Izazov borbe protiv nekažanjavanja je ogroman: preko 13 000 osumnjičenih za ratne zločine u BiH, a samo 70 tužilaca u okružnim, kantonalnim, kao i u Sudu BiH, koji mogu raditi na njima.
Tužioci koji rade s lokalnim zajednicama osiguravaju presude
Film Pravda treba iskorak vodi nas do Ureda kantonalnog tužioca u Tuzli, kao i do Ureda Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci, gdje su, zahvaljujući bliskoj suradnji s lokalnim zajednicama, istupili svjedoci čije je svjedočenje i osigurano.
Do danas, kantonalna tužiteljica iz Tuzle, Alma Džaferović, dobila je četiri presude, „četiri (konačne) presude“, kako to ona primjećuje. Njen Ured je radio na mnogim slučajevima ratnih zločina; svaki uspjeh ona pripisuje radu s lokalnim zajednicama. Prema riječima Alme Džaferović: „Takva suradnja donosi obostranu korist i predstavlja priliku za tužioca da identificira potencijalne osumnjičene, da sazna imena pojedinih svjedoka, jer se pretpostavlja da osobe koje dolaze iz određenih zajednica znaju puno bolje ko su mogući svjedoci i potencijalni izvršioci ratnih zločina.“
Branko Mitrović, tužilac Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci, hvaljen je kao predvodnik u svom pristupu gonjenja ratnih zločina, a koje se do sada većinom odnosilo na žrtve nesrpske nacionalnosti iz Bosanske krajine. U svom radu, on održava bliske veze sa članovima lokalne zajednice i radi na suočavanju žrtava i potencijalnih svjedoka. Ne koristeći formalistički pristup, on vjeruje da je najoptimalniji pristup, koji omogućava uspješnu istragu u predmetima ratnih zločina, lični kontakt sa svjedocima. „Već je veliki broj svjedoka pristao svjedočiti. Ljudi se oslobađaju svoga straha i nedostatka povjerenja,“ kaže Edin Ramulić, iz Nevladine organizacije Izvor, organizacije koja je dio Mreže za podršku Suda BiH.
Tokom proteklog perioda od godinu i po, gospodin Mitrović je radio na pet predmeta ratnih zločina, ali priznaje da još uvijek ostaje dosta posla za uraditi, kako bi se ubrzali postupci pred sudom. Adnan Gulamović, glavni tužilac Kantonalnog tužilaštva u Tuzli slaže se s ovim: „Iako postoji izvjestan napredak općenito, procesuiranje ovih djela daleko je od idealnog.“
Lokalna udruženja pomažu svjedocima da istupe pred sudom
Naravno, lokalna udruženja imaju važnu ulogu u ubjeđivanju svjedoka da istupe pred sudom. Dalida Demirović, iz Centra civilnih inicijativa u Mostaru, prisjeća se da je tokom juna 2005. godine, iz Ureda registrara pri Sudu BiH, stigao prijedlog CCI-u da učestvuje u Mreži davanja podrške Suda BiH širom Bosne i Hercegovine, s tim da bi CCI bio odgovoran za regiju Hercegovine. Cilj projekta bio je poboljšanje znanja među stanovništvom BiH o sudskom sistemu, s posebnim naglaskom na Odjel za ratne zločine.
Udruženje logoraša iz Sanskog Mosta također je uključeno u davanju podrške sudovima. Amir Talić, predsjednik Udruženja, kaže: „Naš zadatak je pomaganje i davanje podrške tužiocima i svjedocima, koji su nam se obratili tokom priprema za suđenja pred okružnim sudovima, kao i Sudu BiH.“
Sa svoje strane, Nevladina organizacija Izvor primjenjuje program informiranja javnosti uz pomoć OSCE-a, davanjem podrške tužiocima u Banjoj Luci i Bihaću, kako bi građane približili sistemu pravde, i kako bi osigurali informacije potencijalnim svjedocima. Ante, Hrvat, prisjeća se da je kontaktirao sa Nevladinom organizacijom Izvor iz Prijedora, koja radi sa žrtvama ratnih zločina: „Sada sam pristao svjedočiti. To je bila velika moralna pobjeda.“
Stvaranje povjerenja javnosti u sudstvo kroz informiranje javnosti
Pravda je sastavni dio procesa pomirenja. Suočavajući se s prošlošću, i kažnjavajući one koji su počinili ratne zločine, sudovi šalju poruku da nekažnjivost ne postoji. U ovom smislu, pravda će biti dodijeljena i počiniocima zločina, kao i žrtvama, kaže Alma Džaferović, kantonalna tužiteljica iz Tuzle.
Svjedočenje može biti katarzično. Jedan od svjedoka prikazanih u filmu Pravda treba iskorak, prisjeća se konferencije u Centru kulture u Foči, koju je organizirao Helsinški komitet za ljudska prava Republike Srpske, kada je, po odgledanom prilogu priznanja počinioca silovanja dvanaestogodišnje djevojčice, nastala mukla tišina u prostoriji, u kojoj je bilo preko 200 osoba. „Svi su bili skamenjeni, nakon suočavanja s ovakvom okrutnom istinom,“ izjavio je Branko Todorović, šef Helsinškog komiteta Republike Srpske iz Bijeljine. Takvo kolektivno saznavanje pomaže procesu pomirenja u društvu. Ustvari, Matias Hellman primjećuje da mnogi ljudi znaju mnogo toga o ratnim zločinima, ali ne žele svjedočiti. „Možda nikome nisu rekli podatke koje znaju, i ovo je velika prepreka mnogim tužiocima, i u Hagu, i pred domaćim sudovima,“ primjećuje gospodin Hellman.
Nedostatak odgovarajućeg sistema davanja podrške svjedocima doveo je do toga da nevladine organizacije, kao što je Udruženje logoraša iz Sanskog Mosta, daje podršku prilikom pripremanja svjedoka da svjedoče pred okružnim sudovima, kao i pred Sudom BiH. Branko Todorović vjeruje da BiH mora imati dobre zakone i dobar program zaštite svjedoka, jer će, bez toga, svjedoke biti strah da svjedoče.
Uspostava historijskih arhiva
Presude donesene u predmetima ratnih zločina od strane ICTY-a i domaćih sudova su instrumenti za uspostavu historijskih arhiva. Svjedočenja data u ovim predmetima od esencijalne su važnosti za ovaj proces.
Naprimjer, do danas je pred ICTY-em više od 3500 svjedoka dalo svoje iskaze, a tokom svjedočenja pred sudom, što je pomoglo uspostavi historijskih arhiva. Tužilaštvo je razgovaralo sa još 1400 potencijalnih svjedoka. ICTY je žrtvama i svjedocima dao pravi osjećaj da su oni i njihove zajednice uključeni u rad Tribunala. Isto je potrebno i u BiH.
Ali, kao što film pokazuje, ovaj proces ne odvija se bez problema u bilo kojem sudu koji radi s predmetima ratnih zločina. Naprimjer, davanje iskaza može rezultirati time da svjedoci ponovno proživljavaju bolne događaje. Suočavanje sa svojim mučiteljima, može biti psihološli traumatično. „Kada ih (ratne zločince) ponovo vidimo, ponovno proživljavamo 1992. godinu,“ kaže jedna od žrtava silovanja iz Prijedora. Žrtvu možemo još bolje shvatiti kada se prisjetimo da je Prijedor bio mjesto gdje su se dogodila masovna ubijanja Bošnjaka i Hrvata od strane srpskih vojnih jedinica. Preko 3.500 ljudi je ubijeno, pronađeno je preko 50 masovnih grobnica, a mnogi od zločinaca još uvijek tamo žive.
I na kraju, navodim riječi ambasadora Douglasa Davidsona, šefa Misije OSCE-a u BiH, koji s pravom primjećuje: „Dok god ljudi, koji su počini ratne zločine, hodaju okolo nekažnjeno, imate kulturu nekažnjavanja.“
Add comment