Kozarac.ba

PRAVDA TREBA ISKORAK

Piše Edin Ramulić:

 

U Banja Luci je u četvrtak, 26.aprila 2007. godine, pred malobrojnom publikom prikazan dokumentarni film Pravda treba iskorak. Film se bavi saradnjom okružnih i kantonalnih tužilaštava sa lokalnom zajednicom u procesuiranju ratnih zločina. Među protagonistima filma značajnu ulogu imaju predstavnici ”Izvora”,prijedorskog udruženja koje na tom polju saradnje sa pravosuđem prednjači u Bosni i Hercegovini.

Projekcija filma u Sarajevu, koja je upriličena 27.marta 2007.godine, bila je daleko posjećenija od banjalučke. Pokazalo se još jednom da je Banja Luka sredina koja je i gluha i nijema na ratne zločine i bilo kakvu raspravu o njima. A ovaj dokumentarni film je upravo tu da inicira raspravu o procesuiranju ratnih zločina.

 

Rasprave i u malobrojnoj publici nije manjkalo. Milijani Bojić iz Saveza udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica RS, poznatoj po nacionalističkim i demagoškim ispadima pridružio se u jednom trenutku i glavni tužilac Okružnog tužilaštva u Banja Luci Soldat Vitomir, koji je izjavio da se u potpunosti slaže sa Bojićevom i još iznio ničim utemeljenu tvrdnju da osim u Okružnom tužilaštvu Banja Luka nema drugih primjera u BiH da su tužilaštva podigla tužbu protiv pripadnika svog naroda.

Ovo je zaista poražavajuća činjenica da još uvijek postoje tužioci u ovo zemlji koji za sebe misle da su srpski tužioci, a ne javni tužioci koji rade po zakonu koji je jednak za sve građane tog entiteta bez obzira na njihovu nacionalnu opredijeljenost.

Na ovakva izlaganja oštro su reagovali predstavnici ”Izvora” i prekinuli nacionalističko onanisanje i prozivanje bivših generala Armije R BiH.

Film je finansiran od strane OSCE-a a snimljen je u produkciji XY iz Sarajeva u kojoj je suvlasnik i naš Prijedorčanin Refik Hodžić. Film je inače prikazan na BHT-u prošle godine 10.decembra u povodu Dana ljudskih prava.

U prilogu imate komentar u kojem autor analitički predstavlja film i njegovu ulogu u procesuiranju ratnih zločina.

 

 

Komentar: Pravda treba iskorak: važno sredstvo komunikacije u dijeljenju pravde


Alexandra George je direktorica Odjela za odnose sa javnošću misije OSCE u BiH.

Dokumentarni film pod nazivom Pravda treba iskorak pokazuje da je iskorak važno sredstvo komunikacije u prevazilaženju naslijeđa ratnih zločina i u donošenju pravde. Ono je, također, korisno sredstvo obrazovanja javnosti: film je propaganda, u smislu da traži usredsrijeđeni razgovor javnosti o sudovima i sudskim predmetima, kao i da pokaže narodima BiH da je efikasno informiranje javnosti važno iz više razloga.

Prvo i osnovno: svjedoci imaju ključnu ulogu u borbi protiv nekažnjavanja i suočavanja ratnih zločinaca s pravdom. Film nam pokazuje da uspješan program javnog informiranja, koji povezuje tužilaštvo, lokalne zajednice i udruženja, može pomoći svjedocima u prevlađivanju straha, nedostatka povjerenja i, kao rezultat toga, svjedoci mogu svjedočiti. Ključna poruka filma je da tužioci trebaju više razgovarati s potencijalnim svjedocima i osobama koje su preživjele sukob.

Drugo: na osnovnom nivou, da bi se njihov rad smatrao kredibilnijim, tužioci i sudije moraju objasniti svoj posao građanima, kojih se to direktno tiče. Ljudi često nemaju čak ni osnovne informacije o tome kako pravosudni sistem funkcionira, i da li se kažnjavaju zločini, koji su počinjeni tokom rata.

Treće: u slučaju ratnih zločina, aktivnosti informiranja javnosti su važne, kako bi pravdu približile zajednicama. Samo kroz spoznaju o tome šta se desilo, može se uspostaviti istina, i može doći do pomirenja.

Programi informiranja javnosti pri drugim međunarodnim krivičnim sudovima

Programi informiranja javnosti imali su važnu ulogu u drugim sudovima. U svojim područjima odgovornosti, oni su doveli do povećanog nivoa informiranosti o presudama, kao i do toga da je veći broj osoba bio spreman svjedočiti.

Matias Hellman, službenik za vezu Sekretarijata ICTY-a u BiH, vjeruje da bi, bez programa informiranja javnosti koji djeluje između ICTY-a i lokalne zajednice ovdje u BiH, situacija bila katastrofalna, iako je sam program u okviru ICTY-a počeo relativno kasno, nekoliko godina po uspostavi Tribunala. ICTY je shvatio važnost otvorenosti prema narodima bivše SFRJ, i omogućio je informiranje o svom radu kroz medije i druga sredstva, a kako bi osigurao da ljudi budu upoznati s onim šta se dešava u Hagu. Matias Hellman objašnjava: „Oni koji su najviše pretrpjeli zbog raznih počinjenih zločina, obaviješteni su o suđenjima, o tome šta je utvrđeno, dokazano, ko je osuđen na osnovu kojih dokaza, a ko je oslobođen.“

Slično tome, Međunarodni krivični sud za Ruandu (ICTR) također nije imao program informiranja javnosti prvih nekoliko godina. Čak i kada su donesene prve presude od strane oba tribunala, UN-ova ekspertna grupa je istražila stanje na terenu tokom 1999. godine i došla do zaključka da postoji veoma malo, ili skoro nimalo razumijevanja o suđenjima u zemljama u kojima su zločini počinjeni. Pouka za bosanskohercegovačko sudstvo bila bi da je nedostatak informiranja javnosti, od samog početka, primijećen kao razlog nanesene štete.

Pri Specijalnom sudu za Sierra Leone, Sekretarijat je istakao informiranje javnosti kao prioritet od samog osnivanja Suda, a kako bi se izbjegla pogreška ICTY-a i ICTR-a. Za razliku od ICTY-a i ICTR-a, Specijalni sud smješten je u državi u kojoj su zločini i počinjeni. Mnogostrani program izvještavanja javnosti doveo je do većeg broja svjedoka koji istupaju pred Sudom, povećanja informiranosti o sudskim presudama, kao i do hvaljenog programa o obrazovanju javnosti o radu Suda, koji pokriva čitavu državu, i kroz službenike za informiranje javnosti, koji su smješteni po regijama, kao i kroz TV i radio programe.
Danas je važnost informiranja javnosti u procesu približavanja pravde zajednicama i prevazilaženju naslijeđa ratnih zločina široko priznato, i na osnovu ovoga, postaje institucionalizirano.

Međunarodni krivični sud (ICC) je, u januaru 2007. godine, izdao optužnice za ratne zločine protiv pobunjeničkih vođa u Demokratskoj republici Kongo, i Uganda je uspostavila sistem informiranja javnosti. U vezi s informiranjem javnosti, predstavnici Sekretarijata otputovali su u Demokratsku republiku Kongo ovaj mjesec, a šefovi Odjela za odbranu i tužbu, kao i Odjela za sudske usluge, posjetili su Ugandu tokom februara 2007. godine, gdje ICC planira pokrenuti obiman program informiranja javnosti, kako bi ljudi razumjeli rad suda.

Šta informiranje javnosti znači ljudima Bosne i Hercegovine

Čak i kada se suđenja za ratne zločine odvijaju u državi u kojoj su i počinjeni, sudovi ne mogu raditi u bezračnom prostoru. Optužba mora biti dostupna lokalnoj zajednici, kako bi izgradila povjerenje u odnosu prema javnosti, uvjerava Matias Hellman, službenik za vezu Sekretarijata ICTY-a u BiH.

Rad ICTY-a na informiranju javnosti u BiH je profitirao od suradnje s organizacijama, kao što je Helsinški komitet za ljudska prava Republike Srpske, koji je organizirao konferencije u Brčkom, Prijedoru, Konjicu, Srebrenici i Foči, kako bi lokalne zajednice bile informirane o sadržaju postupaka pred ICTY-em.

Ambasador Douglas Davidson, šef Misije OSCE-a u BiH vjeruje da sudstvo na svim nivoima treba biti transparentno, i da bi se, naročito u predmetima ratnih zločina, trebalo angažirati u aktivnostima informiranja građana. Sudovi uspostavljaju istinu o događajima koji su se dogodili u ratu, i moraju pomoći u uvjeravanju ljudi u to da će, ako je neko počinio zločin, zato biti i kažnjen. Kada se radi o Odjelu za procesuiranje ratnih zločina, na koji su prebačeni predmeti iz ICTY-a (tzv. „11 bis predmeti“), njegova lociranost u Sarajevu znači potrebu za dobrim programom informiranja javnosti, kako bi se doprlo do onih zajednica na koje to najviše utječe, širom BiH. Promatranje slučajeva ratnih zločina koje vrši Misija, također doprinosi stvaranju odgovornosti Suda BiH prema javnosti.

Na lokalnim sudovima je teret približavanja pravde žrtvama

Nakon uspostave Posebnog odjela za ratne zločine u okviru Suda BiH, stanovništvo Bosne i Hercegovine je sada u prilici bolje sagledati proces dijeljenja pravde. Štoviše, od kraja 2005. godine, pet predmeta, u kojima su optuženi bili vojni zapovjednici na nižem i srednjem nivou, prebačeni su ovom Odjelu, u kontekstu Završne strategije ICTY-a.

Na entitetskom nivou postoje dodatni problemi. Prema mišljenju Nure Begović, iz Udruženja ženae Srebrenice: „Tužilaštvo može mnogo od nas saznati. Može saznati ko su bili zločinci, njihova puna imena.“ Prema mišljenju Nerme Jelačić, novinarke BIRN BiH, suradnja između tužilaštva i lokalnih zajednica dovodi do pojave svjedoka i davanja izjava, koje onda, konsenkventno, vodi do pokretanja istraga. Žrtve žele biti aktivno uključene, kako bi mogle vidjeti da je pravda izvršena.

Izazov borbe protiv nekažanjavanja je ogroman: preko 13 000 osumnjičenih za ratne zločine u BiH, a samo 70 tužilaca u okružnim, kantonalnim, kao i u Sudu BiH, koji mogu raditi na njima.

Tužioci koji rade s lokalnim zajednicama osiguravaju presude

Film Pravda treba iskorak vodi nas do Ureda kantonalnog tužioca u Tuzli, kao i do Ureda Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci, gdje su, zahvaljujući bliskoj suradnji s lokalnim zajednicama, istupili svjedoci čije je svjedočenje i osigurano.

Do danas, kantonalna tužiteljica iz Tuzle, Alma Džaferović, dobila je četiri presude, „četiri (konačne) presude“, kako to ona primjećuje. Njen Ured je radio na mnogim slučajevima ratnih zločina; svaki uspjeh ona pripisuje radu s lokalnim zajednicama. Prema riječima Alme Džaferović: „Takva suradnja donosi obostranu korist i predstavlja priliku za tužioca da identificira potencijalne osumnjičene, da sazna imena pojedinih svjedoka, jer se pretpostavlja da osobe koje dolaze iz određenih zajednica znaju puno bolje ko su mogući svjedoci i potencijalni izvršioci ratnih zločina.“

Branko Mitrović, tužilac Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci, hvaljen je kao predvodnik u svom pristupu gonjenja ratnih zločina, a koje se do sada većinom odnosilo na žrtve nesrpske nacionalnosti iz Bosanske krajine. U svom radu, on održava bliske veze sa članovima lokalne zajednice i radi na suočavanju žrtava i potencijalnih svjedoka. Ne koristeći formalistički pristup, on vjeruje da je najoptimalniji pristup, koji omogućava uspješnu istragu u predmetima ratnih zločina, lični kontakt sa svjedocima. „Već je veliki broj svjedoka pristao svjedočiti. Ljudi se oslobađaju svoga straha i nedostatka povjerenja,“ kaže Edin Ramulić, iz Nevladine organizacije Izvor, organizacije koja je dio Mreže za podršku Suda BiH.

Tokom proteklog perioda od godinu i po, gospodin Mitrović je radio na pet predmeta ratnih zločina, ali priznaje da još uvijek ostaje dosta posla za uraditi, kako bi se ubrzali postupci pred sudom. Adnan Gulamović, glavni tužilac Kantonalnog tužilaštva u Tuzli slaže se s ovim: „Iako postoji izvjestan napredak općenito, procesuiranje ovih djela daleko je od idealnog.“

Lokalna udruženja pomažu svjedocima da istupe pred sudom

Naravno, lokalna udruženja imaju važnu ulogu u ubjeđivanju svjedoka da istupe pred sudom. Dalida Demirović, iz Centra civilnih inicijativa u Mostaru, prisjeća se da je tokom juna 2005. godine, iz Ureda registrara pri Sudu BiH, stigao prijedlog CCI-u da učestvuje u Mreži davanja podrške Suda BiH širom Bosne i Hercegovine, s tim da bi CCI bio odgovoran za regiju Hercegovine. Cilj projekta bio je poboljšanje znanja među stanovništvom BiH o sudskom sistemu, s posebnim naglaskom na Odjel za ratne zločine.

Udruženje logoraša iz Sanskog Mosta također je uključeno u davanju podrške sudovima. Amir Talić, predsjednik Udruženja, kaže: „Naš zadatak je pomaganje i davanje podrške tužiocima i svjedocima, koji su nam se obratili tokom priprema za suđenja pred okružnim sudovima, kao i Sudu BiH.“

Sa svoje strane, Nevladina organizacija Izvor primjenjuje program informiranja javnosti uz pomoć OSCE-a, davanjem podrške tužiocima u Banjoj Luci i Bihaću, kako bi građane približili sistemu pravde, i kako bi osigurali informacije potencijalnim svjedocima. Ante, Hrvat, prisjeća se da je kontaktirao sa Nevladinom organizacijom Izvor iz Prijedora, koja radi sa žrtvama ratnih zločina: „Sada sam pristao svjedočiti. To je bila velika moralna pobjeda.“

Stvaranje povjerenja javnosti u sudstvo kroz informiranje javnosti

Pravda je sastavni dio procesa pomirenja. Suočavajući se s prošlošću, i kažnjavajući one koji su počinili ratne zločine, sudovi šalju poruku da nekažnjivost ne postoji. U ovom smislu, pravda će biti dodijeljena i počiniocima zločina, kao i žrtvama, kaže Alma Džaferović, kantonalna tužiteljica iz Tuzle.

Svjedočenje može biti katarzično. Jedan od svjedoka prikazanih u filmu Pravda treba iskorak, prisjeća se konferencije u Centru kulture u Foči, koju je organizirao Helsinški komitet za ljudska prava Republike Srpske, kada je, po odgledanom prilogu priznanja počinioca silovanja dvanaestogodišnje djevojčice, nastala mukla tišina u prostoriji, u kojoj je bilo preko 200 osoba. „Svi su bili skamenjeni, nakon suočavanja s ovakvom okrutnom istinom,“ izjavio je Branko Todorović, šef Helsinškog komiteta Republike Srpske iz Bijeljine. Takvo kolektivno saznavanje pomaže procesu pomirenja u društvu. Ustvari, Matias Hellman primjećuje da mnogi ljudi znaju mnogo toga o ratnim zločinima, ali ne žele svjedočiti. „Možda nikome nisu rekli podatke koje znaju, i ovo je velika prepreka mnogim tužiocima, i u Hagu, i pred domaćim sudovima,“ primjećuje gospodin Hellman.

Nedostatak odgovarajućeg sistema davanja podrške svjedocima doveo je do toga da nevladine organizacije, kao što je Udruženje logoraša iz Sanskog Mosta, daje podršku prilikom pripremanja svjedoka da svjedoče pred okružnim sudovima, kao i pred Sudom BiH. Branko Todorović vjeruje da BiH mora imati dobre zakone i dobar program zaštite svjedoka, jer će, bez toga, svjedoke biti strah da svjedoče.

Uspostava historijskih arhiva

Presude donesene u predmetima ratnih zločina od strane ICTY-a i domaćih sudova su instrumenti za uspostavu historijskih arhiva. Svjedočenja data u ovim predmetima od esencijalne su važnosti za ovaj proces.

Naprimjer, do danas je pred ICTY-em više od 3500 svjedoka dalo svoje iskaze, a tokom svjedočenja pred sudom, što je pomoglo uspostavi historijskih arhiva. Tužilaštvo je razgovaralo sa još 1400 potencijalnih svjedoka. ICTY je žrtvama i svjedocima dao pravi osjećaj da su oni i njihove zajednice uključeni u rad Tribunala. Isto je potrebno i u BiH.

Ali, kao što film pokazuje, ovaj proces ne odvija se bez problema u bilo kojem sudu koji radi s predmetima ratnih zločina. Naprimjer, davanje iskaza može rezultirati time da svjedoci ponovno proživljavaju bolne događaje. Suočavanje sa svojim mučiteljima, može biti psihološli traumatično. „Kada ih (ratne zločince) ponovo vidimo, ponovno proživljavamo 1992. godinu,“ kaže jedna od žrtava silovanja iz Prijedora. Žrtvu možemo još bolje shvatiti kada se prisjetimo da je Prijedor bio mjesto gdje su se dogodila masovna ubijanja Bošnjaka i Hrvata od strane srpskih vojnih jedinica. Preko 3.500 ljudi je ubijeno, pronađeno je preko 50 masovnih grobnica, a mnogi od zločinaca još uvijek tamo žive.

I na kraju, navodim riječi ambasadora Douglasa Davidsona, šefa Misije OSCE-a u BiH, koji s pravom primjećuje: „Dok god ljudi, koji su počini ratne zločine, hodaju okolo nekažnjeno, imate kulturu nekažnjavanja.“

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.