Kozarac.ba

Zmaj od Bosne, II dio

Pecka tvrdjava nam je vazna u bitkama protiv sultanove vojske ali i da ledja od srpskog kneza cuvamo – rekao je odanom agi Fidahicu umjesto naredbe.

Iskusni i hrabri ratnik Fidahic za nekoliko dana je osvojio na juris tvrdjavu u Peci. Cuvsi da je pecka tvrdjava pala u ruke Bosanaca, Veliki vezir je krenuo svom silinom iz Skoplja na pobunjenike. Tjerao je konja u galopu sustizuci svoju prethodnicu, pa se podigao u sedlu i pogledao kolonu iza sebe. Samo je prve cete mogao vidjeti, ostale su bile prekrivene oblacima prasine podignute konjskim kopitama.

– Vidjecemo bosanski gazijo ko ce koga danas nadjacati – prijetio je vezir glasno, ponesen snagom vojske koja je jahala za njim.

Dvije vojske sukobile su se u mjestu Lipljan na Kosovu. Oko dvadeset hiljada konjanika borilo se isukanim sabljama. Pod Husein-begom je posjeceno pet konja, a on je odnio i slavu i pobjedu.

Veliki vezir je porazen i potucen jedva izvukao zivu glavu bjezeci prema Skoplju.

– Da gonimo zmiju, beze? – pitao je aga Fidahic.

– Vojska trazi vrijeme za odmor, od turske zmije ostala je samo glava, a i ona je na smrt preplasena.

Nakon nekoliko dana u Stambolu se u gluho doba noci zacula lupa na vratima Omera Latasa, mladog janjicara koji je iz Glamoca poslat u vojnu skolu.

– Ko je? – u bunilu je pitao Latas, pruzajuci ruke prema sablji prislonjenoj uz jastuk.

– Sultanovi sejmeni – culo se ispred vrata.

– Jesi li ti iz Bosne Omere? – pitao ga je sultan Mehmed II.

– Nisam iz Bosne, ali Bosance i Bosnu dobro poznajem, presvijetli.

– Da li si cuo za pobunu kapetana Gradascevica?

– Prica se po dvoru – odgovorio je.

– Prica li se sta im je namjera, Omere?

– Svasta se prica ali narod vise dodaje, presvijetli.

– Sta je dodato?

– Da Gradascevic namjerava na Stambol udariti.

– A sta ti mislis kakve su mu namjere?

– Gradascevica ne interesuje nista osim njegove Bosne i Gradacca, plemeniti.

– Ali Gradascevic je blize Stambolu, nego Gradaccu.

– Njemu su svetiji gradacacki dvori od sultanovih odaja na Bosforu.

– Sta bi ti uradio kad bi bio na mom mjestu? – pitao ga je sultan radoznalo,
odahnuvsi s olaksanjem.

– Poslao bih dva glasnika u Bosnu, presvijetli. Jednog kapetanu Gradascevicu sa vijescu da je svojom hrabroscu i vojnickim pobjedama zasluzio vezirsko mjesto u
slobodnoj Bosni, a drugog hercegovackim begovima i agama uz obecanje da ce oni dobiti vlast ako ga napadnu sa ledja kad se bude vracao kuci.

– Ali sultanova rijec je velika, ona se ne smije mijenjati kasnije.

– Plemeniti, to nece biti vasa rijec, vec nekoga od vama odanih.

– Sta cemo ako ne bude tako?

– Jedino sto imam, a uvijek pripada vama je moja glava.

Nekoliko dana kasnije Veliki vezir je Zmaju od Bosne poslao dvojicu izaslanika, Ibrahim-pasu i Ahmed-pasu koji su ga, uz pozivanje na Allaha kao svjedoka, obavijestili da se moze mirno u Bosnu vratiti, a da sultan sprema ferman o samostalnosti Bosne i ustolicenju njega, Husein-bega Gradascevica, za vezira Bosne.

Veliki vezir je istodobno poslao iz Skoplja jos dva glasnika, jednog tuzlanskom kapetanu Mehmed-begu, koji se uz Gradascevica borio na Kosovu. Njega je obavijestio
da Stambol misli da je on, kao stariji i mudriji podesniji kao vezir, od “mladog i politicki neiskusnog” Gradascevica. Drugog glasnika poslao je agama i begovima u
Hercegovinu nudeci im samostalnost za koju je trazio glavu Husein-bega Gradascevica.

I Gradascevic i Mehmed-beg su povjerovali veziru.

Zmaj od Bosne je okrenuo konje prema kuci poslije Mehmed-bega, koji mu je vec okrenuo ledja.

– Da gonim izdajnika – predlagao je aga Fidahic.

– Ne, kad stigne sultanov ferman, on ce moliti da ga ponovo primimo pod svoje.

– A sta ako ferman ne stigne, beze? – upitao je aga.

– Jazi konja prema Travniku, pjevaj i duvaj u zurle – naredjivao je Gradascevic izbjegavajuci odgovor, ostavljajuci za sobom krvavo kosovsko polje.

Zmaj od Bosne je u Travniku poceo upravljati poput pravog vezira. Naredio je da se preuredi vezirov dvor, da se dovede mnogobrojna nova posluga. Licno je imenovao
novog cehaju, divan efendiju, haznadara, sarafa, mulu i ostale dostojanstvenike. Najbolji krojaci su mu krojili odore, a za njegove konje pravljeni su najbolji
hamovi.

– Vecina naroda je uz tebe – rekao mu je Fidahic, kojem je dodijelio titulu pase.

– Zar nije cijeli bosanski narod ponosan na svog vezira?

– U Stocu se nesto kuha. Ali-aga Rizvanbegovic i Ali Namik-pasa salju poruke kapetanima za koje znaju da nisu uz tebe i porucuju da Veliki vezir budno prati
Bosnu. Evo depese koja je poslata bihackom kapetanu – rekao mu je pasa pokazujuci poruku iz Stoca, koja je bila odapeta kao otrovna strijela.

– Reci pasa, ocinjeg ti vida, zar moze tudji vezir biti preci od svog vezira, tudji jezik od svog? – pitao je Husein, drzeci depesu iz Stoca.

– Ne moze biti preci, moj veziru, ali ti znas bosnjacku nesrecu: stolacke age ce prije uzjahati tudjeg magarca, nego kod svog najboljeg dorata. Veliki vezir ih sad
mami sebi da bi udario na nas, a kasnije ce lako izaci na kraj s njima.

– Znam pasa, znam, ali valja nam opet prolijevati krv, ovog puta samo nasu. Podici ce se bosanska sablja na bosansku sablju Fidahicu, dvaput cemo ucvijeliti svoju
majku. Kad im se tursko toliko osladilo sto fukara ne ide u Stambol?

Bosna neka ostane Bosancima, a Turska Turcima; to je pravda jasna kao sunce. Nego, valja ti jahati u Stambol, pasa. Trazices za nas ono sto je vec dato Srbima, meni titulu kneza, a Bosni knezevinu.

Bosanska delegacija je stigla u Stambol 6. novembra 1831. Sultan je bio spreman proglasiti Bosnu knezevinom. To mu je bilo najbezbolnije, Obrenovicu je vec dao
knezevinu Srbiju. Skodra-pasa je pobunio Albance trazeci samostalnost Albanije, zbog cega je sultan zebnjom cekao crne vijesti iz Skadra.

– Bolje je Bosnjake zadrzati kao prijatelje, nego se sa njima tuci do sudnjeg dana – rekao je sultan pripremajuci ferman o knezevini Bosni i bosanskom knezu Husein-begu.

Tog casa je stigao glasonosa iz Skadra i donio vijest da je cijela Albanija ponovo pod sultanovom vlascu, ukljucujuci i Skadar koji je bio najzesce branjen, a da
svezanog Skodra-pasu vode prema Stambolu.

Sultan je, sretan sto nije poslao ferman u Bosnu, vikao na svoje posilne, izgovarajuci fetvu:

“Da se pogubi i unisti nevaljalac po imenu Husein-kapetan, koji je u vilajetu Bosni, sa zlom namjerom da je proglasi samostalnom, sakupio oko sebe kojekakve nevaljalce,
te se pobunio i odmetnuo protiv mojega visokog carstva.”

– Sta da radimo, pasa Fidahicu? – pitao ga je vezir kada je donio vijest u Travnik.

– Na oruzje plemeniti veziru, na oruzje! Do posljednjeg ginuti za Bosnu, jezik i slobodu svetu.

– Bas tako – nasmijao se Gradascevic i nastavio – mislio sam da si okusio stambolsko serbe pa zaboravio Bosnu i sablju u koricama.

– E, moj veziru! Ne bih dao travnicku mahalu za sva blaga sultanovih dvora.

– Dodaj negdje i moje konake, ociju ti.

– Ne samo konake nego i bistre potoke, planine, plasljive srne, sevdalinke, mirisne bule; sve ono sto nema sultan u Stambolu.

Kada je Fidahicu povjerio dizanje vojske na oruzje Gradascevic je licno napisao pismo austrijskom caru Franji Josipu. Gore visoko je napisao:

“Travnik u Bosni, 13. marta 1832. godine

Plemeniti Care velike carevine,

Prije dva mjeseca ovdje u Travniku se narod skupio i svi smo se Bogom jedinim zakleli da ostajemo na starom stanovistu. Prije cemo bez zivota ostati nego Bosnu
dati tudjem veziru…

Nasa odluka je jasna: Odbrana Bosne do posljednjeg covjeka.”

Pripremio:Satko

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.