Kozarac.ba

Presuda???


nido2 piše:

Kao i svaku normalnu osobu na planetu, i mene je presuda tog suda ( namjerno mu neću pisati ime i namjerno koristim malo slovo, sto je gramaticki nekorektno, ali samo gramatički), dočekala na krivoj nozi, makar je već godinama najavljuju.

Osjetio sam i sam, kao i stotine hiljada mojih Bosanaca i mojih Hercegovaca, ogromnu prazninu u grudima, osjetio sam se bespomoćnim i poraženim, osjetio sam se malim i beznačajnim. Pravo i pravda nisu nužno, jedno te isto, reći će cinici. Znam da je tako, ali me nikada neće uvjeriti da tako i mora biti. Tako je, jer to ljudi tako hoće, neka siva masa među njima, kojima nije na srcu sklad i bratstvo, već parcijalni interesi, obično kratkoročni, koliko i surovi i nepravični. Zakon jačeg je zakon, kojega se jaki jedino i pridržavaju. Vjerujem da zato postoji Bog za ljude, a da bi takve zakone stavio izvan snage.

Sve drugo bi bilo užasno i neprihvatljivo za mene. Bog nas uči da osim Dunjaluka, postoji i Ahiret i da ne trebamo gubiti nadu, a Dunjaluk je naspram Ahireta, ko’ titraj oka, no Bog nas uči da ne smijemo žmiriti na nepravdu, koja se u Njegovo ime čini, pred našim očima i ja sam odlučio reagirati, svjestan unaprijed sve uzaludnosti jedne takve intervencije.

Količina nepravde, prava lavina, koja je pokrenuta ovom “presudom”, već unaprijed veže ruke svakoj osobi, koja bi htjela protestirati protiv nje.

Prvo što vam padne na pamet, kad pišete ovakvu žalopojku, kako ne znate, odakle uopće početi.

Drugo što mi je palo na pamet, bilo je:” Čemu, uopće i reagirati, pa ja sam samo kap u oceanu i ionako je svima svejedno!”

Možda bih i odustao, no dobio sam pismo od Hannasa iz Švedske, u kojemu, između inog, piše kako mu je dan nizašta i kako je debelo razočaran odlukom tog “suda”. To je bila kap koja je pokrenula poplavu, valjda sam samo i čekao povod da napišem ono, što se moralo napisati.

Nadjib Mahfuz je prvi nobelovac za književnost, iz redova muslimanskog življa na ovom jadnom planetu .

“Nobel Price” je dobi godine 1988. Ako se zanemari nevjerojatna činjenica, da je nominalnom pripadniku druge najbrojnije vjerske skupine na svijetu, ta nagrada dodijeljena tek, nakon više od osamdeset dobitnika, koji su mu prethodili, a svi redom su pripadali “pravovjernima”, ostaje nam, jos uvijek pitanje: “Zašto baš Mahfuz!”

E, pa reći ću, za one koji ne znaju, da se, po mom skromnom mišljenju, radi o sasvim prosječnom piscu, za kojega je, recimo Krleža, pravi Shakespeare.

E, pa što je presudilo da vrli suci tog drugog političkog suda, odaberu jednog Arapa u krug besmrtnika pisane riječi. Iako sam pročitao sve četiri njegove knjige, objavljene, ovdje u Hrvatskoj, samo je roman “ Tijesna ulica”, na mene ostavio jači dojam, jer ima nekih paralelizama, s našom bliskom prošlošću i položajem žene u muslimanskoj obitelji.

Nisam znao dovoljno biografskih podataka o samom autoru, osim da je radio kao novinar “Al Ahrama”, najpoznatijeg kairskog dnevnog lista, da je kartao bridž, sa Omarom Sharifom, na luksuznim jahtama, na Nilu i da je volio povići iz nargile, poput mnogih svojih zemljaka. I, kako to često biva, u jednom slučajnom razgovoru, sa jednim od zagrebačkih imama, koji je studirao teologiju u Tunisu, govorio je arapski i moglo bi ga se smatrati dobrim poznavateljem prilika u arapskom svijetu, dotakao sam se i Mahfuza, jer ja svaki razgovor, kad tad, okrenem na književnost.

“ A, znate li da je Mahfuz izjavljivao, kako bi Kur’an ispravljao crvenom olovkom!” upitao me efendija, u jednom momentu.

“ Što hoćete reći!?” pitao sam, začuđeno.

“ Hoću reći da su, dajući baš njemu tu nagradu, našli Muslimana po svojoj mjeri!”

Uzeo sam tu izjavu s rezervom, ali mi je stvarnost, stalno iznova, svjedočila o njezinoj najvjerojatnijoj utemeljenosti.

Kad se pojavio drugi znameniti pisac muslimanske provijencije, dakle notorni Salman Ruzdi, i uskovitlao svijet, na dotad nevidjen način, požurio sam pročitati “ Sotonske stihove” iako je ulema tražila da se ta knjiga uopće ne čita.

Dakle, stilski, je to čisto remek djelo i fantastično napisano književno djelo, ako se izuzme jedna “sitnica”.

Naime, iz pera jednog indijskog exmuslimana, a tamo se vjera uzima puno fanatičnije, nego kod nas, recimo, iznesene su tako blasfemične “činjenice” iz života našeg Poslanika, da iole objektivan promatrač, ne može ni pomisliti, da se radi o slučaju.

Tamo je naš Poslanik, za one koji nisu čitali, prikazan kao obični svodnik i kao dosta problematična osoba, a cjelokupno naše vjerovanje i povijest našeg svjetonazora, stavljeni su u ruke nekog grčkog kovača, od kojeg je, navodno Muhamed a. s., čuo sve ovo u što vjerujemo.

Poslije je Ruzdi tvrdio da je to sve pokazano s dozom ironije i finog humora.

Elem, povjerovao bih ja i u to, fakat nategnutu formulaciju, da se radi o nekom zapadnjačkom salonskom intelektualcu, ali Salman je morao poznavati paravo biće muslimanslkog vjernika, koje ne trpi nikakve dvosmislice niti poigravanja s elementarnim dogmama svoje vjere.

Nisam podupirao fetvu, koju je u to vrijeme izdao imam Homeini, nudeći novčanu nagradu za Ruždijevu glavu, iz jednostavnog razloga, jer su takvi potezi redovito kontraproduktivni i neprovedivi bez loših posljedica i, u svojoj biti daju ogromnu prednost mrziteljima Islama.

Ja bih, da sam neki faktor, rekao Ruždiju, kao uostalom i Kusturici Emiru, sada Nemanji:

“ Vama vjera Vaša, ali Vas molim idite podalje od nas, vrijeđate nas, a mi Vas ne želimo povrijediti!”

Kad je Orhan Pamuk dobio nagradu, a on jest književna veličina, ispostavilo se da je liberal i sekularista u mjeri, koja u njegovoj domovini, a i u dijelu ostatka islamskog svijeta nailazi na poprilično podozrenje. Kad je Pamuk u pitanju ne bih mu to previše zamjerio, jer cijenim da je iskren i da na neki način i koristi svojoj domovini, a i islamskoj stvari, jer kod njega nema podlosti i otvorenog antiislamskog stava, no ne mogu, a ne upitati se, zašto u  tom zapadnjačkom vrednovanju postignuća u Islamskom svijetu, svjetsku slavu i prihvatljivost mogu dobiti samo oni, koji su u svojoj sredini barem problematični.

Ne mogu se oteti dojmu da svijet ne želi baštiniti i Islam, kao dio svog identiteta.

Ne poručuje li nam se ovakvim vrednovanjima stvari, da naša vjera nikada neće biti prihvaćena od strane trenutno vladajuće i dominantne judeokršćanske kulture.

 Kad su Butrosa Butrosa Ghalija stavili na čelo UN, prvo pitanje, koje sam si postavio:

“če nađoše to ime?!”, a drugo, koje mi i danas zvoni u ušima:

“ Kako to da je, po prvi put u povijesti, Generalni sekretar iz jedne muslimanske zemlje i nije musliman!?

Pa, ako Kopti, kojih je tako malo na svijetu, dobiju predstavnika na čelu UN, prije muslimana, kojih je tako mnogo!?”

I, gle slučaja, baš za Butrosovog mandata, odvijao se jedan od najogavnijih scenarija, uništenja jednog naroda, koji ničim i nikoga nije izazvao i do zadnjeg časa je molio za mir, čega je UN, trebao biti jamac.

Pametnome je i ovo, dosad navedeno, dosta da skonta da ne možemo računati s pravdom i da svijet ne kani biti dobar i pošten.

Glavna sutkinja suda, koji je donio presudu, kakvu je donio, podanica je Krune i Imperija, koji je punih trista godina, smatrao potpuno legitimnim baštiniti i eksploatirati najbogatije svjetska sirovinske izvore, i gdje god da je boravio, nije ostavio kulturu i obrazovanje, već podjelu i mržnju.

Gdje god da je Britanski Imperij kročio nogom došlo je do multietničkih sukoba i do nepremostivih  razlika, među ljudima, koji su godinama prije njihovog dolaska živjeli u slozi.

Nelson Mendela je trideset godina proveo u zatvoru, samo iz razloga što je bio crnac, u zemlji gdje su svi crnci, osim došljaka, koji su krali njihova nacionalna bogatstva.

U državi gdje su prava životinja na mnogo većoj razini, nego što su prava mnogih podanika u članicama Comonwelta, nikad se nije raspravljalo o pravdi u kolonijalnim ratovima, pa je izlišno da će stati na stranu obespravljenih i koloniziranih bosanaca, pogotovu onih s islamskom legitimacijom.

Iluzija je da se na njih može utjecati, ali možemo utjecati na sebe.

Moramo shvatiti da put Istine nije najlakši put, ali je jedini, na kojemu se vrijedi boriti.

Ne smijemo biti poput pjene, kako nas upozorava i naša Knjiga. Moramo biti tolerantniji jedni prema drugima, ali zato odlučniji u obrani svog identiteta i tradicije.

Istina je neizbrisiva i neće nestati samo zato što su oni jači.

Dignimo glavu, Hannas, još jednom!

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.