svabo
Dr. Senadin Ljubović, neuropsihijatar na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, tvrdi da oko pedeset posto BiH državljana ima klinički izražene znake posttraumatskog stresnog sindroma (PTSP).
“Preko milion ljudi živi u prošlosti, emocije im nestaju, slabo spavaju, manje se druže međusobno, te praznike prestaju smatrati takvima”, pojašnjava dr. Ljubović. On ističe kako se PTSP javlja kod osoba koje su preživjele stresne događaje, ili događaj, izvan uobičajenog ljudskog iskustva, a vrlo plodno tlo je pronašla u Bosancima i Hercegovcima koji su prošli zadnje ratne golgote. “Naša iskustva ukazuju na to da postoje”, govori dr. Ljubović, “tri nivoa manifestacije posttraumatskog stresnog sindroma kod čovjeka. Prvi nivo bolesti preživljavaju svi koji su, primjera radi, preživjeli ratnu opsadu Sarajeva. Oni su napeti, razdražljivi, slabo spavaju, skoro se nikad ne raduju…
Drugom nivou pripada ona populacija koja je bila izložena još stresnijim događajima. Ti ljudi, kojih ima dosta, ozlojađeni su, netolerantni, konfuzni, nekoncentrisani, nemaju smisla za zadovoljstvo.
U treću kategoriju spadaju osobe koje su preživjele najstrašnije ratne golgote. Muškarci i žene koji su bili silovani, koji su proveli vrijeme u logorima… Oni sada ne vide perspektivu ni u čemu, paranoišu, bijesni su, depresivni, a neki i samoubilački raspoloženi, čemu svjedoči visoka stopa samoubistava u boračkoj populaciji”, navodi dr. Ljubović.
Dr. Ljubović kaže da naučna istraživanja pokazuju da liječenju, ili pak širenju posttraumatskog stresnog sindroma pogoduje društveno-politička klima u nekoj državi. U BiH je, nažalost, upravo takav slučaj.
Nije nikakva novost, navodi dr. Ljubović, da je visok procenat samoubistava kod boračke populacije, rezultat odnosa državnih političkih prvaka prema njima.
I dr. Ljubović priznaje da se pita šta to može čovjeka natjerati na samoubistvo.
“Osjećaj duboke unutrašnje patnje, bola, beznadežnosti dovodi do trenutka kada se ne može izdražti dalje. Sve je izgubljeno, a nada da se nešto može ponovno stvoriti, faktički i ne postoji. Tada čovjek diže ruku na sebe”, kaže.
Liječenje svake bolesti je moguće pa tako i ove. Ali kao i kod drugih, vrlo je važno pravovremeno djelovanje, što kod nas očigledno nije slučaj.
“Važi parola, ostalo se živo, ili pak, i ja sam bio u ratu pa evo živim. Manifestacija PTSP kod ljudi je stvar ličnosti, a ne uobičajene prakse”, pojašnjava Ljubović.
Ovo pitanje se bilo jedno vrijeme vrlo aktualiziralo, ali Ljubović će reći da su to činili pogrešni ljudi.
Manipulacije i projekti
“Oformljena su brojna udruženja, čiji su čelnici gledali samo kako ubirati novac za raznorazne projekte. Ni sada, nažalost, nemamo intelektualnih, a moralnih autoriteta, koji bi, inače, mnogo mogli učiniti. Ono što Krug 99 čini je prazna manipulativna priča”, kaže dr. Ljubović.
On, međutim, ne želi propustiti da istakne, kako naglašava, “fenomen žena”. Prema njegovom mišljenju, Udruženje Žene žrtve rata, čije su članice prevazišle osjećaj stida i srama, počele su sebi najviše pomagati.
“Vidite da one najviše dižu glas, pričaju o golgotama koje su prošle, tjeraju političare da nešto rade, ganjaju ratne zločince više od onih čiji je to posao. Pričati o problemu otvoreno je jedna vrsta liječenja ove bolesti”, zaključuje Ljubović.
On smatra da se članovi udruženja boraca, logoraša, šehidskih porodica trebaju i moraju povesti za primjerom Žena žrtava rata jer će sebi tako pomoći, budući da im država samo u leđa gleda.
Fenomen različitosti između BiH i Hrvatske
Dr. Ljubović govori da je vrlo zanimljiv fenomen različitosti između državljana BiH i onih iz Hrvatske.
“Činjenice govore da je stopa samoubistva, pogotovu među boračkom populacijom, puno veća u Hrvatskoj nego u BiH, iako je naša država puno duže i brutalnije ratovala, a svi građani konstantno su bili izloženi osjećaju bojaznosti za život”, priča Ljubović.
Oslobodjenje
Add comment