KOZARAC-Jutarnji trač…

Jedne prilike, postrojio nas je naš general i održao vaz o tome kako će nam biti sutra…

“Vidite”, veli, “danas vam je naprijed borac, a iza njega idu njegovi pretpostavljeni, njegov komandir, pa komadant…, a za njima ide narod za kojim ide vlast. Kad stane rat, to će se okrenuti, pa će prvo ići vlast, pa narod ,…, borac će biti na zadnjem mjestu”.

Bilo mi je ćudno da nam na taj način diže moral, pa zaista, mi smo kontali, kad rat stane da ćemo jesti zlatnim kašikama, i da će voz u Trnopolju stati kad god neko od nas boraca digne ruku, ali bila je to gorka istina i mogli smo birati, boriti se ili ne…

Jednom sam razgovarao s jednim ratnim ahbabom pa smo spominjali naše generale. Rekoh mu:”Mi Kozarčani možemo biti ponosni na njih, na Čuskića, Mahmuljina, Forića.” Reče:” Jeste, ali lakše bi nam bilo da je Fikret poginuo”. “Kako to misliš”, pitao sam ga iznenađen, jer sam znao da je general u suštini bio omiljen kod boraca, toliko da smo ga zvali “Babo”.

“Eh, onda bi mogli reči:” Da je babo živ, ne bi ovo bilo ovako…”, odgovorio mi je i onda sam svatio tu poruku….

Poslanik s.a.w.s. kaže: Ako se na putu nađu tri muslimana, neka između sebe izaberu emira puta”

Da to nije bitna stvar, Poslanik nam nebi ukazivao na to, i vjerovatno da se držimo ovakvih načela ne bi dolazilo do raznih nesuglasica i trzavica. Opet s druge strane, biti emir nekome, znači veliku odgovornost, a niko nije nje pošteđen, i u tom smislu Poslanik kaže:”Svi ste vi pastiri svoga stada” Svi mi imamo nešto što nam je dato na povjerenje i to je velika odgovornost prihvatiti se toga.

U ratu je potreban vođa udarne grupe, a udarne grupe nisu bile velike. Ja sam bio sudbine da zaduzim RPG tako da sam se često puta nalazio u tom špicu, nikad prvi, često drugi. Kada sam izbio na prvo mjesto povukao sam se, poučen iskustvom svojih predhodinka koji su mi pred očima ginuli… Prvi najčešće ginu…

Kada sam krenuo pisati prvi KOZARAC-Jutarnji trač… želja mi je bila da počnem okupljati svoju raju koja se igrom sudbina rasula po cijelom svijetu, i za koje sam mislio da ih nikad više neću ni vidjeti ni ćuti. Tad nas je na onom bihcomu bivalo po dvoje troje online i to uglavnom vecina admina. Ne znam smijem li reči ali čini mi se da u to doba internet nije bio popularan za nas Kozarčane kao sad, ne mogu to dvrditi jer sam se prvi put susreo s ovom tehnikom 2003 kada mi je malidiv napravio prvi mail na yahoo i pokazo mi ovu Bogom danom tehniku.

Od tada mi rastemo, svakoga dana, iz trača u trač, iz akcije u akciju, polako se broj online clanova povecavao.

Tada su se probudili Optimisti, svaki onaj Kozarčanin koji je vidio da u Kozarcu ima života i da se treba boriti da taj život bude još bolji.

Trebalo je vratiti povjerenje dijaspore, koja je s pravom imala biti sumnjicava kada su u pitanju akcije prikupljanja sredstava, i iz tih razloga smatram da je akcija renoviranja školskog igrališta bila poticaj svim ostalim dešavanjima…

Iskupljali smo novac bez potvrda, dovoljno je bilo upisati se na spisak… Radzale su se ideje pravili projekti, pronalazile donacije.

Kruna svega bio je prvi košarkaški turnir i asvaltiranje terena. Tu smo i kao stranica napravili veliku promociju i vec na jesen broj clanova ponovo poceo rasti…

Mi danas imamo preko 6000 registrovanih članova i zahvaljujući daljnjem napretku Kozarca po pitanju spajanja na internet, mnoga dešavanja s virtuala prenose se i na stvarnu čaršiju.

Danas kada se jutarnji otvori u prosjeku 1000 puta u dan dva, kontam da sam u neku ruku uspio i više nego što sam želio u namjeri da okupim raju.

Sad su Kozarčani na okupu, dijaspora je svakodnevno u kontaktu, kako međusobno, sa svih krajeva, tako i svi skupa sa čaršijom. U nekim stvarima je bolje, tačnije i brže informisana nego oni koji žive u Kozarcu.

Moja je želja da na neki način iskoristimo sve ovo što imamo, imamo “slobodan” Kozarac i u njemu pionire povratka, koji trebaju da ga održavaju, čuvaju i grade, i jaku dijasporu. Jaku po svim kriterijima, po znanju i stručnosti, na raznim položajima, financijski močnu…

Moja ideja udruženja nije bila da pokrečem nešto novo i ne treba se pitati šta dobijamo sa ovim udruženjem već hoćemo li sačuvati ovo što imamo.

Koliko god je ova stranica moj neki lični uspijeh, ona je sigurno mnogo veči uspijeh sviju nas, i svi smo ugradili dio sebe u nju i činimo tu njenu snagu. Na kraju da nema članova i posječenosti po čemu bi se to mjerilo.

Činilo mi se da bi kroz osnivanje udruženja mogli još bolje odrađivati razne akcije i projekte a vremenom bi se omasovili i bili mnogo spremniji za djelovanje.

Ne trebamo razmišljati šta ćemo raiti, jer mi u biti radimo ali se to ne vidi jer nismo verifikovani, već kako da unaprijedimo ovo što smo postigli…

Kada bih vam ja sada prezentvovao šta smo sve dosada “dodirnuli” i odradili preko ove stranice, ne bih ovaj Jutarnji završio do sabaha ( a i sada su male šanse) i mislim da je suvišno o tome govoriti vama kao članovima , pogotovo onima koji su također u tome učestvovali a sigurno je da je toga mnogo i da nas to čeka i ove godine.

Ja sada sebi a i svima vama ( a znate kome se obraćam) postavljam ono Hamletsko pitanje… Biti ili ne biti… jer slava je kao riba, za po sata već si gladan…

Trebam sad da zabilježim u rokovnik da li ću od 22.07-27.07. ići u Pulu, malo na more ili planirati turnir u košarci ili neku radnu akciju?

Trebaju li Kozarcu “Dani Kozarca”?

Ovako bih ja predložio sastav jedne od “udarnih” grupa našeg udruženja. Ovo podrazumjeva da me predloženi prihvate kao i svi ostali. Stranica, njen rad i održavanje, ostali bi u domenu administratora a udruženje bi bilo nešto što bi verifikovalo sve ono za šta se borimo i zalažemo na ovome virtualu…

Ako se organizujemo, onda možemo graditi piramide po čitavom svijetu ( to nam je valjda tradicija), imali bi podruznice u skoro sve i jednoj drzavi a ova tehnika daje nam prostor za brzu informisanost i transparentnost.

Stavio sam se na celo jer vodim ovu stranicu i smatram da imam svojih clanova koji se nece naljutiti sto nisam njih stavio u vrh a znam da mogu racunati na njih, a svakao u vrhu će biti onaj ko bi u datom momentu trebao biti. Muta je recimo na celu vatrogasne piramide…

Ja sebe ne smatram sposobnim da ovo vodim, ali mislim da ako sam bio sposoban u ratu povesti ljude u smrt zasto danas ne bi mogao povesti da gradimo život. Opet na kraju, sam ništa ne mogu i toga sam svjestan zato i tražim podršku da pokrenemo to udruženje.

Ja bih najsretniji bio da je Babo tu, pa da je on na čelu kolne…

Add comment

HOTEL bm

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.