Kozarac.ba

BANJALUCKA STANICA

Bilo je proljece 1992. Prva godina Pedagoske akademije. Koliko puta sam cula da su to najljepse godine zivota. I bilo je lijepo, bezbrizno, puno srece- do tog proljeca. Onda su pocele price da je rat tu ‘na pragu’, da svaki dan moze zapucati. Bila sam naivna , mozda pomalo i ignorantna. Kakav rat, kome se pri zdravoj svijesti ratuje kraj ove ljepote zivota, kraj ljubavi, kraj izlazaka i drustva? Ali price nisu prestajale. I nisu se vise mogle ignorisati. To im nije moglo pomoci da nestanu!

I svak se sjeca tog maja ‘92. I svakoj osobi se urezalo u sjecanje gdje su bili, sta su radili kad je sve pocelo. Sve pocelo, a pravi zivot stao.

Ne sjecam se je li bio 21. ili 22. maj. Sjecam se da sam sjedila na casu psiologije kad me je neko kucnuo po ledjima.

-Jesil’ ti iz Kozarca? – upitao je jedan od studenata

-Jesam. Odnosno iz Kozaruse.

-Vas ce ovaj koji dan pregaziti. Jesu li tvoji tamo?

……nisam imala snage da odgovorim. Bila sam u potpunom soku! PREGAZITI?!!

Napustila sam cas i otrcala u postu. Jel’ moguce da se sve one jezive price mogu dogoditi? Nazvala sam kucu. Mamin glas je zvucao drugacije nego obicno. Kao da je nesto znala a nije htjela da me sekira. Trazila sam tatu na telefon.

-Tata, ovdje se prica da ce i nas napasti. Svi pricaju, komentarisu. Sta se dogadja? Je li istina da je vojska vec po brdima spremna za napad? ”“probala sam da sve pitam u jednom dahu.

-Ne znam…skuplja se vojska po brdima, ali oni to hoce samo malo da ustrase. Nece nista biti. To nema nikakve logike…-ali nije zvucao nimalo ubjedljivo.

-Sto niste otisli kod ujke u Prijedor dok se sve malo ne stisa?

-Ja odavde nigdje ne idem. Kako svima tako i nama! A ti kceri zapamti: budi postena i pametna. I budi dobra. Uvijek zapamti da je najprece da mozes sa ponosom ljudima u oci pogledati…-i tad sam osjetila da ga je zagusilo, i da vise nije mogao progovoriti.

Pocela sam jecati. Dao je mami slusalicu. Pravila se jaka ali sam osjetila da place.

-Samo da znas , da te puno volimo i da smo ponosni na tebe. Ti si uvijek bila jaka. Ostani takva. I kad ti je najteze skoncentrisi se na skolu…

-Ma sta je sa vama ? Sta mi se tu oprastate? ? Ako mislite da ce zapucati idite u Prijedor, ili dodjite ovamo!

Ali nisu htjeli da nigdje idu od kuce.

Onda sam nazvala Adnana. On mi je dao snagu. Ali isto sam znala da nece da me plasi. Sve je okretao na salu. Znao je da mi to treba, ali i ja sam znala zasto se trudi da me smiri. A nisam se mogla smiriti. Sjela sam na hladni pod banjalucke poste i probala da se skoncentrisem. Onda sam nazvala Satka. Ako on ne nadje neki odgovor i logiku u ovome svemu, niko nece. Cijelu Srednju bio je ‘uho za slusanje i rame za plakanje’ i tad, jos kao dijete, imao je dublje odgovore na sva pitanja…a ako nije, znala sam da je u redu ako ih jos uvijek ne znamo.

Satko je pricao brzo. Vec sam zaboravila cijelu konverzaciju ali sam upamtila kad je rekao:

-Timka , necu da te lazem, ali imam ruzan osjecaj. Bice ovdje svasta…

-Nazvala sam te da me umiris…molim te…

-…nemoj se bojati. Strah je najgori. Ne znaju oni sa kim imaju posla!

-Cuvaj se…

Neposredno poslije toga telefonske linije sa Kozarcem i okolinom su prekinute.

I bilo sta da kazem sta se desilo u narednim danima, bilo bi suvisno.

Desio se napad na Kozarac.

Nije bilo sanse da se cuje sta se u stvari desava u Kozarcu ili Prijedoru. Ljudi su po ulicama pricali, komentarisali…

Ja nisam mogla cuti nista za ikoga od svojih. Sve je bilo kao u nekom filmu strave i uzasa. Bol , strah, neizvjesnost, nada, bijes, tuga ,opet strah…A sto je bilo kao ‘so na ranu’ je da je Banja Luka izgledala kao da se samo 50tak km. nista strasno nije dogadjalo. Ljudi su normalno isli na posao, mladi su izlazili , djeca se igrala po dvoristima…

Kao da u njihovoj rodjenoj zemlji , u to isto vrijeme majke u kricima ne gube djecu, djeca u suzama i strahu ne gube roditelje, kuce ne gore, zivoti se gube i sve sto je lijepo i znacajno se ne raspada!

Kako ovi ljudi ne mogu ili ne zele to da vide? Kako se mogu tako ponasati? Jesu li to uopste ljudske duse ili monsteri samo prekriveni ljudskom kozom?! I Boze dragi daj da cujem da su moji u redu, da su zivi.

Svi moji…

Ne znam vise koliko dana je proslo. Sve je bilo kao nocna mora kojoj se nije vidio kraj.

U usima su mi odzvanjale mamine rijeci da budem jaka, da je ponosna na mene.

Moja najbolja prijateljica sa Akademije, Maja, isto nije mogla cuti nista za svoje u Trnopolju. Skupa smo prolazile kroz tu stravu, i jedna drugu ohrabrivale i davale nadu. I kad bi jedna mislila da ce srce prepuci, druga bi joj davala snagu (to do kraja zivota poveze ljude i nikad se ne moze zaboraviti).

Bio je suncan dan, poslij podne. Maja i ja smo sjedile ispred jednog kafica i ‘gledale jedna drugoj u fildzan’ nakon popijene kafe.

Ma negdje se mora nazirnuti neki odgovor. Ovako duze ne moze.Taj dan nismo imale snage da odemo na nastavu, da glumimo kao da zivot ide dalje , a ocigledno je stao.

Jedan kolega sa Akademije je dotrcao sav zadihan.

-Jedva sam vas nasao! Saznao sam iz pouzdanih veza da prevoze vozom ljude iz Kozarca negdje dalje, a znam da vi trazite svoje. Voz je sad na stanici. Kazu da je pun ljudi!!

Maja i ja smo istog trenutka pocele trcati ka stanici. Trcale smo kao nikad do tada, trcale smo kao da nam zivot ovisi o toj brzini. Ili zivot ljudi za koje se molimo i koji nam sve znace! I osjecaj nade je preplavio tijelo. Mozda cemo naci svoje, mozda su nam tu komsije, nasi prijatelji…

………i taj Voz je stojao na banjaluckoj stanici.

Teretni voz u kome bi se inace prevozile stvari ili stoka. Vec iz daleka se mogao osjetiti neprijatni miris neokupanih tijela. Iz daleka se mogao osjetiti bol i strah.

Oko voza su hodali naoruzani vojnici sa automatskim puskama. Pitali smo jednog od vojnika je li to voz u kome su ljudi iz Kozarca. Rekao je da jeste. Tad smo obje dosle do vagona i pokusale da vidimo unutra. Kroz uske proreze na vagonima nije se puno moglo vidjeti.

Vidjela sam veliko otvorene oci koje su probavale gledati napolje, na slobodu, i ruke koje su se probavale provuci kroz te proreze kao da zele da dohvate nesto sto ce ih izvuci iz tog pakla i vratiti u svijet realnosti …

Neko je povikao iz vagona

-Tanja, sine jesi’ to ti?

Poznala sam taj dragi glas svoje prve komsinice Minke.

-A JOJ MINKA!! GDJE VAS VOZE? GDJE SU OSTALI? ZNAS GDJE SU MOJI MAMA I TATA??

Suze su pocele teci! Neko iz voza mi je prosaputao:

-Nemoj plakati. Ne smijes plakati. Ubice te ako vide da za nama places!

Kako da ne placem; ali u pravu je, nije vrijeme za plakanje.

-Tvoji su ZIVI. Mama ti se spasila. Kazu da vise nije bila u svijesti kad su je nasli u medji iza kuce. Ali ziva je. I tata je ziv. Mislim da su u Prijedoru.

O HVALA TI DRAGI BOZE!

-Je li Sanel sa tobom? Gdje je Ferid?

-Ovdje smo mi zene i djeca , i stari…sve mladje muske su izdvojili. Nista ne znamo sta ce sa njima….

Jecaj. BOL…

-Ima li iko da zna ista o Susicima iz Kozarca? Emirovim?

Nije bilo odgovora.

-Ima li koga ili znate li ista o ucitelju Sulji i njegovim? ( Tata bi prvo upitao za svog velikog prijatelja i radnog kolegu). Opet nije bilo odgovora.

Ima li koga od Redzica? -Ako su odveli Muju jel’ Enisa sama sa malim curama? Pri toj pomisli opet sam pocela osjecati kao da cu zaplakati, ali sam ponovo prikupila snagu.

Ima li ikoga od Mujagica?

Omerbasica?

Jel’ iko cuo za Djuliju i Idriza Dautovic?

Ko je tu od Zerica?

Tahirovica…

…nabrjala sam imena svih tih dragih ljudi u nadi da cu cuti da su svi dobro. Ali o vecini nisam mogla dobiti odgovore. Nekoliko imena su se javili i rekli mi o drugima. Cula sam da su Semirini zivi. Neko rece da je vidio Sulju i Minu. I nekoliko njih od Zerica.

Trnopoljci su bili u drugom vagonu, tako da se Maja odvojila od mene , ali isto kao i ja bez daha , u nadi nabrajala imena.

Prisao mi je naoruzani vojnik. Izgledao je ljut i namrgodjen i ocigledno da mu nije bilo drago sto Maja i ja pricamo sa tim ljudima.

-Odbij mala. Dosta price!

Odlucila sam da ga ignorisem. Nisam sad ni imala vremena za njegove naredbe!

-Rekao sam ti da odbijes!

Zvucao je ljuci. U tom trnutku neko je iz vagona zovnuo moje ime. Glas je bio slab i tih, ali dobro poznat.

-Cika MEHO, jestel’ to vi? O majko moja mila, nije da su i vas tu strpali? Kako ste ?

(Glupo pitanje!)

-Eh kceri moja…….Tvoji su zivi.

-Cula sam. Kako su vasi, gdje su?

-Ti mala stvarno hoces u voz! -proderao se ljuti vojnik.

-Ako sad ne odes strpacu te u voz, pa pricaj sa njima koliko hoces! Ko su ti oni?

Odlucila sam da nista ne odgovorim. Vidjela sam zlobu u ocima tog vojnika i sta god da sam rekla ne bi bilo dobro. Osjetila sam kako me Maja povukla za ruku i obje smo se pomjerile od voza. Ali cim je onaj vojnik otisao na drugu stranu vratile smo se nazad do vagona.

Kako da sad odem kad sam vidjela Mehu? Ma nek me strpa ako hoce, ja moram jos vidjeti svoga cika Mehu Tahirovica. On je zivio na samom kraju naseg Zerica sokaka. Djeca su mu bila generacija mojih roditela i mladja. Kao dijete nisam puno obracala paznju istoriji ljudi oko sebe, ali mislim da je imao 9 djece. Bio je ozenjen sa kcerkom banjaluckog hodze. Ona je mlada umrla a on je sam ostao sa djecom. Nikad se nije ponovo ozenio, a nije da nije mogao. Svu je djecu odhranio da budu posteni , vrijedni i fini ljudi.

Moji su ga roditelji strasno voljeli i cijenili. Kao da i sad vidim kako bi svaki dan, Meho prosao na svom biciklu kraj nase kuce i svaki put zastao da pozdravi. A onda bi tata rekao da mi djeca pripazimo kad se Meho bude vracao, da ga svratimo na kafu.

Mehe se ne sjecam bez osmjeha na tom svom plemenitom licu. Kao da je uvijek znao da sve u zivotu ima neko rjesenje i da sve tece svojim tokom. Valjda ga je zivot naucio sta je vazno a sta nije. Mozda sto je izgubio svoju Fadilu tako mladu, mali zivotni problemi nisu bili vrijedni stresa. Jos kao dijete tome sam se divila. I svaki put kad bi zastao kraj kuce izvadio bi iz dzepa po bombon za sestru i mene «koja ce Bronhi , a koja ce Kiki?»

Kad razmislim kako najbolje da opisem Mehu padne na pamet sta je tata za njega govorio: MEHO JE DUSA OD COVIJEKA!!

-Kako da vam pomognem? Sta da uradim? ”“ osjecala sam se skoro kriva sto sam ja na ovoj strani a ne sa njima. Onda mi je jedna mlada zena (znam da je bila udana za jednog komsiju Dautovica ali sam joj zaboravila ime) dodala nesto novca i pitala me da otrcim tu do prodavnice, odmah iza coska i da kupim djeci keks i bombona. Ma kako ne bi? Sve bi uradila da mogu… I onda su i drugi poceli pruzati novac, zguzvan i umotan.

-Potrosi sve, ne vracaj kusura, neznamo koliko cemo dugo ovako.

Mislim da sam vidijela i Mehinu ruku kako pruza novac. Maja je vidijela sta moje komsije rade pa je i ona ponudila svoju pomoc. Pozurimo ,voz moze svakog casa krenuti!

Utrcala sam u prodavnicu i zgrabila sta mi je doslo pod ruku. Imala sam samo nesto malo svog novca i za to sam kupila bombona. Trcala sam nazad i pruzala kupljeno ljudima kroz prosjeke na vagonima. I drugi su nalazili novac i ponovo sam trcala u prodavnicu i trcala nazad…Bombone koje sam kupila od svog novca pruzila sam cika Mehi.

-Uzmite, molim vas. Morate se drzati! Cika Meho ”“ NE SMIJETE POSUSTATI!!

– Nazad! Jesam li ti rekao da ides odavde!!! Sad si pretjerala!!!- ponovo onaj isti vojnik sa zlobom u ocima i zlobom preko cijelog lica. Sa njim je bio jos jedan sto je imao isti izraz na licu .

-Gdje ih vozite? Samo kupujem djeci …gladna su…pustite me…

-Jos imas obraza pitati!!- proderao se. Nisam se pomjerila. Primjetila sam da ce voz uskoro krenuti.

Pogledala sam gdje je Maja…… i u tom trenutku osjetila veliku bol u ledjima. Vidijela sam zvijezde u sred dana. Onaj drugi vojnik ,koji je sve vrijeme cutao i zlobno posmatrao, udario me je sve snage kundakom puske u ledja!

Izgubila sam dah na nekoliko sekundi dok nisam shvatila sta se desava.

Cula sam nekog iz voza da mi kaze da idem, bjezim, jer cu glavu izgubiti a njima pomoci ne mogu. Ali taj vojnik sto me je udario nije ni slutio da je izazvao u meni samo sve drugo nego sto je htio. Ako je i bilo imalo straha u meni-pretvorio se u bijes. Ako je bilo imalo dvoumljenja ”“nestalo je. Sta je ta fizicka bol nad svim ovim sto se oko mene desava?

Pogledala sam ga sa prezirom. Kad bi se sa pogledom moglo osuditi i kazniti, vise ga ne bi bilo tu!

Nisam se htjela pomjeriti. On me je onda odgurnuo od voza.

-Voz krece, ides ili ostajes? ”“rekao je sa mrznjom u glasu.

Vidjele smo da ce voz svaki minut krenuti. Jos sam u zadnjem trenutku dotrcala do Minkinog i Mehinog vagona.

-Cuvajte se….vidimo se…

-Hvala ti puno…cula sam Mehin glas.

…na cemu mi se zahvaljuje? Ali to je tipicno za cika Mehu. On uvijek nadje da se na necem zahvali.

……………..otisao je voz…………svi su otisli…………Maja i ja smo polako krenule nazad prema gradu. I onda poslije par ulica prodjenih kao u nekom snu, sjele smo na trotoar i pocele plakati. Jecale smo glasno i nismo obracale paznju na prolaznike. Ni dalje nista nije imalo smisla. Sad jos i vise nego prije. Culi smo da su nasi najblizi zivi, ali sve ostalo je bilo pakao! Bol koju sam osjecala prije, sad je bila jos dublja i teza. Sad je imala jos vise osnove …
…………………………………………………………………………………………………………………………..

Te jeseni i moja familija je napustila Bosnu. Nalazili smo se u izbjeglickom kampu kraj Beca, u neizvjesnosti kuda cemo dalje. Jednog suncanog dana , u proljece ‘93. godine tata je dobio telefonski poziv (mislim iz Linca) od Adila Ibrahimovica, Mehinog zeta. Dugo su pricali i Adil je rekao da ce te nedjelje doci po cijelu nasu familiju da nas odveze u goste kod njih . Tako je i bilo.

Bio je suncan dan kad smo stigli. Pred nas su izasla sva Mehina djeca , zetovi i unuci koji su zivjeli u Austriji. I tu je bio i on —nas Meho! Stajao je na pragu kuce i niz staracko lice kotrljale su se krupne suze.

Svi smo plakali, svi smo se grlili, ponavljali jedni drugima imena kao da smo na taj nacin htjeli sami sebi potvrditi da smo se zaista ponovo sreli. Trebalo je do daha doci i toliko smo toga jedni drugima imali reci. I ponovo suze, i radost sto se vidimo, i jos veca zalost sto se vidimo u ovakvim uslovima.

Bili smo docekani kao najveci pocasni gosti. ‘Okrenulo’ se jagnje, pilo se i pricalo. Ali svi smo znali da je to mozda bio zadnji put da smo se sastali, i u pozadini toga svega bila je neka tezina. Nikad necu zaboraviti da je jedna po jedna Mehina kcerka zvala sestru i mene u sobu i ugurala nam smotuke novca u dzep. Da bi se naslo za ‘ne daj Boze’ jer nismo jos znali ni kuda cemo dalje.

I onda je Ismeta upitala sjecam li se ‘voza i banjalucke stanice’. Rekla je da je Meho tu pricu ponovio puno, puno puta. Rekla je da sam mu tad dala snagu da izdrzi. U stvari da sam mu dala nadu. Nisam tad bas razumjela zasto mu je to- toliko znacilo.

Sjela sam kraj njega i uhvatila ga za ruku. Osjetila sam kako mu tijelo drhti. Gledala sam u te duboke tamne oci, pune zivotnog iskustva, i obadvoje smo tiho bez glasa plakali. Obadvoje smo znali da rijeci nisu potrebne, da se i rijecima ne moze iskazati ono sto smo tada osjecali. I u tom trenutku obadvoje smo se vratili u tu banjalucku uspomenu koju smo dijelili.

-Kceri moja…-samo je prosaputao.

To je bio zadnji put da smo se vidjeli sa rahmetli Mehom, njegovom familijom i rahmetli Adilom. Pokojni tata ga je cesto spominjao i svaka prica se zavrsavala sa :»e on je bio dusa od covijeka!».

Kazu da sve u zivotu ima svoj KRUG. Sve ima svoj pocetak, i sve ima svoj razlog. I nekad nemamo kontrolu nad stvarima i ne mozemo odluciti kako da se odvijaju. Na zalost, ne mozemo uvijek ni predvidjeti kraj. Ali mozemo svjesno odluciti KO zelimo da budemo i kako da se u dusi osjecamo kad taj kraj dodje i kad se svaki od zivotnih Krugova zatvori.

U tom trenutku, gledajuci u te oci , znala sam da se Mehin i moj zajednicki Krug zatvorio. Zatvorila ga je ruka koja je davala radost djetetu pruzajuci mu bombone- u ruci djeteta koje je dalo tom starcu nadu. Cisto POSTOVANJE I LJUBAV.

Zar bi vise mogli i traziti?

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.