Sedra

I nekada davno, dok su još podanici Kulina bana lunjali proplancima Kozare, voda je bila na tom istom mjestu. Liptala je između raspucanih kamenova, kao što krv lipti iz prerezane bikovske žile, stvarajući malo jezerce, koje se nije širilo samo zahvaljujući poroznosti tla i strmini, niz koju je otjecao višak tekućine.

Niko nije znao otkud voda dolazi, ali svi su znali da je vrelo nepresušno. Slutili su da je izvor negdje duboko pod zemljom. Jedino tako se moglo objasniti jednak dotok vode, bez obzira na godišnje doba i vremenske prilike.

Kad bi zemlja u dolini ispucala i kad bi duboke sasušene pukotine okružile žute, iskrivljene stabljike kukuruza, kad bi i žedne životinje padale od iscrpljenosti , kad se ni pod krošnjama stogodišnjih lipa nije moglo rashladiti, voda iz sedrenih stijena, na brijegu iznad Rike, izvirala je i dalje,  skoro ljutito i nesmanjenom žestinom, ledena poput zmijske kože.

Pastiri, drvosječe, ratnici i razbojnici, staro i mlado, znali su za čarobna svojstva te jedinstvene vode. Voda je postala sveta i nije bilo tog, ko bi se usudio, na bilo koji način, ukaljati tu svetost.

Svetost je nešto što niko ne propituje i što ne traži dodatna objašnjenja, nego se prihvaća bezuvjetno, a voda koja je dolazila, neznano otkud, iz zemljine utrobe, bila je sveta svima, koji bi došli u dodir s njom.

A, bila su to surova vremena. Ranjeni bjegunac halapljivo je grabio vodu, pazeći da koja kaplja krvi ne zagadi izvor. Pastiri su dugo brisali blato sa svojih oputa, napravljenih od tvrde kozje kože, prije nego su i pristupili vrelu. Crna bistrina vode, koju su nalazili svaki put, kad bi prišli vrelu, na neki misteriozan način obavezivala ih je da ga ostave onakvim, kakvim su ga i našli.

Njihova siromašna podsvijest, sugerirala im je da svako skrnavljenje može uskratiti dotok svete vode, a ta cijena bi bila previsoka i niko se nije htio zamjeriti Onome, koji daje vodu i život.

Izvor se, povremeno, znao zamutiti osipanjem zemlje, izmješane s trulim lišćem, koja ga je okruživala, pa su ljudi, u želji da zaštite vrelo, dogurali poveće kamenje i podzidali brinu. Isprepletenim prućem i blatom su zaštitili izvor sa njegove sjeverne strane.

Ljudi su bili naviknuti da stvari, stvorene voljom Višeg uma, traju vječno, kao što su bili naviknuti na prolaznost svega što sami naprave, tako da je tačka, na kojoj je neznana ponornica izvirala na sunčevu svjetlost, postala jedino bezvremeno mjesto na cijelom tom području. Stoljeća su pokraj Sedre, kako su u međuvremenu ljudi nazvali vrelo, prolazila poput lahora, koji je blago povijao mladice jasena i hrastića iz okolne šume. Ljudi su se već davno naselili u dolini, ali su i u sve većem broju išli u planinu, što zbog sječe,  što zbog stada razbacanih po okolnim proplancima.

Vodu su uzimali, i u odlasku, i u povratku, i po tome se nisu razlikovali od svojih predaka.

Kad je krajem devetnaestog, a početkom dvadesetog stoljeća, kako su ljudi obilježavali odsječke vremena, Turska vojska napustila Bosnu, ona bi anektirana od strane Austrougarske carevine i za ljude, nastanjene u podnožju Sedre, nastupiše značajne promjene.

Izvjesni Schmutzer, austrijski industrijalac, otkupi od države koncesiju za sječu šume na južnim obroncima Kozare. Skoro netaknuta šuma, na ogromnom prostoru, bila je zlatni rudnik i lukavi Švabo je bio svjestan te činjenice.

No, za  korisnu eksploataciju trebalo je imati i odgovarajuću infrastrukturu, pa  Carevina dade izgraditi makadamsku cestu, koja je prateći tok Rike, povezala staru Kozaračku čaršiju, s najvišim obroncima planine, koji su skrivali najkvalitetniju sirovinu. Pronicljivošću, tako tipičnom za svoj rod, Herr Schmutzer zaključi da bi gradnjom pilane uz tu cestu, a nedaleko od čaršije, mogao zaokružiti proces dobijanja drvenih poluproizvoda visoke kvalitete.

Pilana niknu u breziku, u samom podnožju Sedre. Lako je zamisliti capinere i druge pilanske radnike, kako su punili svoje mješine i posude od sasušene tikve Sedrinom vodom, dok se spremali spustiti do pilane da bi odradili svoju šiktu.

Schmutzer je iskoristio blizinu Rike i praktično nepresušne izvore goriva, te instalirao veliki parni kotao, koji je pokretao pilanske strojeve, a preostalom snagom je proizvodio električnu struju, koju je doturao sve do čaršije.

Sa sigurnošću se može reći da je Schmutzerovo vrijeme bilo prosperitetno za čaršiju, no kako je sve na ovom svijetu limitirano svojim početkom i krajem, tako je i velika Carevina pala poput kule od karata.

Završetkom Prvog svjetskog rata, područja pod austrijskom upravom su se ustrojila na nov način. Austijskog cara zamijenio je beogradski kralj.

Život šumskih  i pilanskih radnika postao je još mukotrpniji, a nadnice manje. Štrajkovi su bivali  sve učestaliji . Žandari su sve češće punili ćuturice na Sedri, a krv iz razbijenih lubanja, pobunjenih radnika, znala je zamutiti  i vodu izvora.

No, ne prođe  ni trideset godina, a svijet zatalasa novi rat, još gori od onog prvog. Kad je završio, vlast su dobili oni, koji su držali da mogu ovladati prirodom i da je mogu podrediti jedinom “pravom” gospodaru, čovjeku.

Novi vlastodršci su, poput onih ranije, mislili da je njihova vlast vječna, te su poput psa, koji zapišava svoje područje, požurili obilježiti sva znamenja, kao zaslugu Narodne vlasti.

Tamo, gdje ih nije bilo, oni su ih instalirali.

U spomen na partizansku bolnicu, koja se nalazila negdje u okolici Sedre, Narodna vlast je dala zabetonirati i kanalizirati tok Sedre. Voda je sad dolazila do zabetonirane cijevi koja se nalazila uz samu cestu, tako da se putnik namjernik mogao osvježiti, ne penjući se poviše, sve do izvora.

Svakodnevni dodir pilanskih radnika i slučajnih prolaznika sa Sedrom, zadržao je njezinu svetost.

Ni činjenica što se Pilana, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, preselila u čaršiju, nije mogla utjecati na strahopoštovanje, koje su mještani imali prema toj vodi. Osjećali su je kao dio svog identiteta i ponosili su se njome.

Hvalili su je, kad bi otišli podalje od mjesta, a kad bi se vraćali, jedva su čekali priliku da stave ruku pod njezin ledeni mlaz.

Sedra tako postade gotovo kultno mjesto.

Najveća prijateljstva, prve ljubavi, prva opijanja, odlasci i dolasci, radosti i tuge, vezani su s njom, jer je ta povezanost mogla jamčiti privid vječnosti.

Žuto ofarbani branik, uz cestu preko puta Sedre, ispuni se imenima zaljubljenih, strijelom probodenim srcima i porukama, kojima su mladi htjeli izraziti svoju usađenost na to mjesto i to podneblje.

Nova vlast, poput one prethodne, nije ljubila mještane čaršije, tako da im je uzela općinu, a i izgradnja bilo kakvih relevantnih industrijskih kapaciteta, izmjesti se u “zaslužnija” mjesta.

Mnogi mještani čaršije bili su prinuđeni napustiti svoja ognjišta, i pod izgovorom privremenosti, a u potrazi za poslom, nastaniše se diljem Europe, pa i ostatka zemljine kugle.

Sedra je bila jedna od rijetkih poveznica sa starim krajem i budila je nostalgična sjećanja u svima njima.

Tvrdi radnik, na baušteli, negdje u Muenchenu, već nakon druge flaše, na kojoj je pisalo “ gut, besser, Paulaner!”, mogao je zaplakati, i na sami spomen riječi “sedra”.

Sedra je bila jedina materijalna stvar iz zavičaja, koja je duhovno vezala baš sve mještane čaršije, ma gdje se oni zatekli.

I kad je 1992. godine poslije Isse, čaršija devastirana, destruirana, ponižena i izbrisana s lica zemlje, zajedno sa svojom nesretnom djecom, Sedra je ostala sama, iščekujući njihov povratak.

Okupatori su htjeli izbrisati sve tragove, pa su bajunetima strugali imena Sedrine djece, urezana u žutu ogradu pokraj ceste, računajući da je ta voda, i da su ta djeca, nešto od jednog vakta i nešto što se dade izbrisati. Veličinu njihove zablude, najbolje opisuje to, što su i neki od njih, koji nisu htjeli sudjelovati u zlu, već sutradan dolazili i, kradom,  ponovo urezivali imena poput: Emir, Emina i slično, na žuti branik.

Cijela ta bolesna projekcija genocida i nije uspjela upravo zbog sitnice, što brisači i falsifikatori povijesti, preobučeni u četiri jahača apokalipse, nisu računali s duhovnom povezanošću tog tla i njegovih žitelja i neodvojivošću njihovom, koja je od božje, a ne ljudske volje.

Hamza je bio jedan od rijetkih, što je božjom voljom preživio pokolje iz maja ’92 i dočepao se slobodnog teritorija u centralnoj Bosni. S novcima, što mu ih je mati dala, kad su se rastajali, kupio je pušku od nekog narkomana u Zenici i priključio se oslobodilačkoj  vojsci. Poput svih ostalih u svojoj jedinici, pred očima mu je bila samo jedna slika i ništa drugo nije bilo stvarno.

Bio je ranjavan, bolestan, usamljen, bez vjere i uplašen, ali naprijed ga je gonila samo pomisao na žubor Sedre i na krajolik koji grli njegovu čaršiju.

Pred kraj rata, a nakon težeg ranjavanja, spoznao je pravu vjeru i shvatio da samo borba na božjem putu nije uzaludna i da se u njoj ne  može izgubiti.

Stekao je mir, tako potreban ratniku.

Spoznao je, ko je, kamo ide i od kuda je došao.

Mogao je dozvati žubor Sedre i osjetiti njezinu svježinu i u nekom rovu na Vlašiću. Znao je da je isti takav i žubor  džennetskih šedrvana, koje čekaju one, koji budu imali sreću, na šehidsku stazu nabasati.

Ma koliko se neko izlagao pogibelji, samo je Njegova volja za to nadležna i Hamza dočeka slobodu uspravan i naoružan spoznajom da mu je ići na mjesto svoga Starog Hrama, na mjesto, u koje se zarekao vratiti. Mora dotaknuti ledenu Sedrinu vodu i udahnuti jedinstveni čaršijski zrak, za sve one, kojima je to obećao, a koji to neće moći sami napraviti.

Tijelo mu se, iz dana u dan, kretalo starim stazama, tražeći prepoznavanje i dozivajući stare znance.

Bilo je toliko razloga da se na svakom koraku proči dova ili Fatiha, da mu je u glavi nastajala zbrka, ako je želio sve njih ispoštovati, pa je samo mehanički ponavljao: “Subhanallah!”, na svaki iskorak lijeve noge, a  “Elhamdulillah”, na svaki koračaj desne noge.

S vremenom su te formule prolazile mislima, same od sebe, ne ometajući nimalo druge misli i ne ometajući komunikaciju s vanjskim svijetom.

Odgađao je trenutak kad će se zaputiti put Sedre, želeći se povinovati znacima srca, koje je naučio raspoznavati i slušati. Stekao je sposobnost nepogrješivo procijeniti trenutak i pustio je da ga vodi njegovo srce ispunjeno vjerom.

Hodao je , a samo oštriji zrak s Kozare govorio mu je da se uspinje. Mutnik, zarasli mezarluci, neprepoznatljivi sokaci, ruševina džamije, sto metara dalje, Rička džamija s druge strane.

 “ Je li Fatiha dovoljna za mrtvu džamiju, moj Gospodaru!” pitao je potirući se po licu, rukama mokrim od prvih suza. Molio je i dalje, koračajući kroz Deru ili ono što je nekada bilo Dera.

“ Koliko puta sam se penjao ovom strminom, nošen ljubavlju i zagledan u zvjezdano nebo, koje je grlilo Kozaru!?

Koliko puta smo išli do Sedre, samo da se umijemo, pa natrag!?

Gdje su sad moji tadašnji pratioci i da li me prate dok, ovako sam, koračam starim stazama, obraslim trnjem!? Plaču li, kao što ja plačem, idući u susret našoj prošlosti!?”

“Nekad je tu bila Babina birtija, a  kad bi Munja razvukao harmoniku, “čulzulejha” se mogla čuti sve do vrha čaršije.” 

Gledao je Blaževiće s desne, Mujkanoviće i Hegiće, s lijeve strane, stari Dom, s desne, lugarnica s lijeve strane, ispred Rajkovića i Grgića kuće.
“ Još jedan zavoj i stići će!” uzbuđeno mu je ponavljao mozak.

Stajala je tamo, sama i misteriozna poput Kubrickovog monolita iz “ Odiseje 2002”. Učeći “ Bismillah”, gurnuo je ruke pod mlaz. Voda ga je prepoznala. Dok se potirao po glavi i licu, voda je pratila krv u njegovim žilama i pričala joj.

Prepoznavale su se, ta voda i ta krv…

Sjena mu se nadvi nad glavu i on se polako okrenu. Bili su trojica i nisu bili od ovog vakta.

Prljavi, zamašćene kose, zarasli u brade, oštra, pomalo podrugljiva i iznenađena pogleda. Srednji, od kojeg se širila jaka, upozoravajuća energija, progovori, gotovo režeći:

“ Koji si ti!!!?”

Hamza uperi svoj ledeni pogled, nazubljen kapljicama Sedre, pravo u duboke očne duplje sugovornika. Vidio je da su duboke, ali je mogao prodrijeti do kraja i nije se bojao.

“ Ja sam mudžahid!” reče, a Sedra potvrdi.

“ A, šta ti je to!?” upita bradonja dižući začuđeno obrve, dok se njegovi pratioci počeše podrugljivo smješkati, prelazeći nervozno prstima po sjekiricama, zadjevenim za vojničke opasače na hlačama.

“ Onaj, koji se bori da Allahova riječ bude gornja!” izlazilo je iz Hamzinih usta, a barijere u bradonjinim očima, počeše se zatvarati, tražeći zaštitu od nenadane opomene.

“ Kažeš li ti to da je Adam tvoj praotac!?” tobož ležerno, ali jasnog glasa, upita stranac.

“ Adem a.s., praotac je svih ljudi!” pokri Hamza.

“ Znaš li za Jonu, stranče!?”

“ Junuz to bijaše, a iskrena dova, koju je uputio Gospodaru svome, izbavila ga je iz utrobe kita!”

“ Sigurno si upućen i u posle, kojima je Bog zadužio Nou!?” pokuša stranac uzdrmati Hamzin mir, koji ga je plašio.

 “ Nuh je, Allahovom voljom, preživio opći potop!”

“ Prorok Abraham…” zausti bradonja.

“ Ibrahim a.s. borio se protiv idolopoklonstva i utjecao se samo jednome bogu, Allahu dž.š.! Napravio je prvi hram na zemlji, posvećen Allahu dž.š., a sina je htio žrtvovati, da bi dokazao svoju vjeru!“

“ Ne sumnjam više, ni da si za Mojsija čuo!” gotovo uvjeren reče, bradonja.

“ Musa a.s. je izveo svoj narod iz zarobljeništva i na pravi put mu ukazao!”

“ E, kad sve to tako lijepo znaš, onda ćeš nam lako potvrditi da je Isus Hristos naš Bog i da se žrtvovao na krstu za spas naših duša i da se samo po njemu u Rajske vrtove može doći!” trijumfalno će bradonja, a usne mu se razvukoše u široki osmijeh.

“ Issa a.s., sin Mejremin, donio je ljudima poruku ljubavi i mira! Issa je, u vrijeme raskalašenosti i barbarstva, dojahao na magarcu, noseći maslinovu grančicu! Issa je, manjima od sebe, oprao noge i pobijedio Šejtana u pustinji…” nabrajao je Hamza.

“ E, pa došljače, zaustavi se, jer si stigao do kraja!!! Eto čija je riječ zadnja! A, sad nam polako objasni, kako je to Allahova riječ gornja! Kako možeš, sad, nakon Isusa, nastaviti ovu priču!?” reče bradonja, unoseći mu se u lice.

“ Allahova je uvijek gornja! Ja ću spomenuti, kao što ga je i Issa Pejgamber spomenuo, Muhameda alejhiselama, zadnjeg božijeg Poslanika i Kur’an Časni, zadnju Objavu poslanu ljudima, a ti nastavi, ako možeš!!!”

“ Jaka je tvoja vjera!” povlačeći se natraške, govorio je neznani prolaznik kroz vrijeme.

“ Ostani s mirom!” bilo je zadnje što se čulo, prije nego što je,zajedno sa svojim pratiocima, nestao u izmaglici, koja je obavila šumu.

“ Odlazi i ne vraćaj se više!!!” reče Hamza, a Sedra potvrdi…