Kozarac.ba

Mujin kratki rat, “Treba i u Bosni malo stati”

Nikad nije volio oktobar. April u kojem je rodjen i novembar su uvijek bili ‘njegovi’ i ljeto je bilo ok., ali oktobar je skoro svake godine bio los. Oktobar su ispunjavale neke lose vibracije, hladnoca, kisne kozaracke ulice, hladan vjetar s Kozare i skoro uvijek kecevi u skoli.

Ovo zadnje nije bilo ni cudno jer na pocetku godine uglavnom nije ucio (ono: “ima vremena”) pa je u oktobru, na prvim ispitivanjima u srednjoj, padao k’o pokoseno snoplje. Naredao bi keceve i dvice, pa onda cijelu godinu ispravljao i na kraju nekako zavrsavao cetvorkom, sto nije bilo ni lose…

“Najbolje ocjene uz najmanji moguci trud”, bila je Mujina deviza, ili je bar tako izgledalo.

Ove 1991. oktobar nije bio pun keceva i dvica, jer je srednju uprkos padanjima na tromjesecju u maju 1991. zavrsio cetvorkom. Fizicko je (uz geografiju koju je uvijek volio i pedagogiju kod legendarnog dobricine Nalica iz Sane) bilo jedan od 3 predmeta iz kojeg je imao 5.

Uvijek je volio sport tako da je fudbal, kosarku i atletiku ‘poznavao’ ponajbolje. Jos kao klinac, trcao bi cesto s Dadom i Erom do doma u Kozarusi, pracen zacudjenjim pogledima prolaznika kroz Susice, Cigansku mahalu i dalje. Jedan bi uvijek trcao a druga dva ga pratili na biciklu i bodrili mjereci vrijeme. Kao i pravi atleticari pred ciljem, odmah iza “Mine hanijine”, ubrzavali bi korak a cim bi vidjeli Dom, nastao bi sprint uz glasne rijeci podrske ostale dvojice: ” Hajde, jos malo, …14 minuta,”. Mujin licni rekord je bio 14.38, ali Dado, koji je bio i nesto stariji, ali i puno brzi, trcao je kao gazela i jednom upisao nezaboravnih 12.25.

Ovaj oktobar je bio kisovit, ali i prljav, znojan, smrdljiv, umoran, blatnjav, bolan i krvav… Oktobar 1991. bio je nestvaran. Bio je mracan, pogan i ispunjen, sav prozet strahom za zivot, ali kroz njega i vjerom u buducnost. Mujo je uvijek vjerovao u bolje sutra, i onda kad su mu na glavu cuskije padale… ili k’o sad granate.

Ovaj rat, u koji je tako brzo iz skolske klupe uletio, je bio Povratak Otpisanih, Kozara i Neretva, ali na neki sasvim drugi nacin. Ovo nije bio film… i nigdje nije bilo partizana ni heroja. Bio je Mujo i njegova mlada dusa kojoj tu nije bilo mjesto. Mujo koji nikad do tad nije bio tako dugo van kuce i Kozarca i kome je njegov mirni, topli zivot sve vise falio. Bila je velika armija u kojoj je Mujo kao insan nestao kao crvena kap ciste krvi u mutnoj nabujaloj Sani ispod prijedorskog mosta. Bila su prazna, sablasna sela, porazbijani prozori, mracne noci bez struje, pustene krave po livadama, … izbezumljeni psi i isfrustrirane macke sto su ostajali ‘cuvati’ napustene kuce… pustos, ljudska tragedija i tuga.

Teska tuga sto je sve vise pritiskala njegovo mlado, ali sve vece srce…

Kako je vrijeme prolazilo, uz njih su sve cesce bili nevidljivi, malobrojni, nejaki ali hrabri Hrvati koji su izgleda cvrsto odlucili ne dozvoliti toj sarolikoj vojsci da izadje na Kupu, zamisljenu granicu male Jugoslavije, tj. velike Srbije. Jedanput je Mujina jedinica s vrha jednog brda u daljini i ugledala tu malu, zelenu rijeku. Bas tada su ih Zenge izgleda opet nanjusile, jer su ih onako na brzaka iz vedra neba obasule 4 rakete iz VBR-a, visecjevnog bacaca raketa. Detonacije minobacackih mina cinile su se od tada kao jace petarde, u odnosu na sveobuhvatni, strasni zvuk gromova niodkuda i odsvuda koje je VBR producirao.

Na srecu, ostalo je pri tom jednom napadu, bar sto se tice VBR-a.

17. oktobar 1991.

U 12 sati popodne neko je, po 6. put od pocetka rata, dogovorio primirje. Mujo se nadao da ce potrajati makar jedan dan, jer inace primirja su se s obe strane slabo fermala. Cinilo se da primirja samo dobro dodju za nova premjestanja trupa i smisljanje novih napada. Zato su se i zvala ‘primirje’, a ne mir. Mir je bio daleko…

Sjetio se kako je, 5 minuta pred sami pocetak proslog primirja, JNA ispalila raketu Luna na rafineriju u Sisku. Ono: “jos malo pa ce ‘mir’, al’ ne spavajte, ustase”. Svi su se kao smijali toj dovitljivosti, a Muji je bilo muka od pomisli da mozda upravo izginuse radnici rafinerije, tj. civili (tog dana niko nije poginuo).

Dan je bio predivan, sunce je konacno zasijalo, bilo je toplo i mir se ipak osjecao.

Mujo je odmah nakon 12 sati skinuo torbu, oprtace, opasac i pistolj, bluzu, dzemper i kosulju i ostao samo u bijeloj majici. Sve je spustio pored sljema, asovcica i teske crne cijevi minobacaca koju je duzio. Jos mu je samo falila maska za bojne otrove, ali nju niko nije nosio, vec su sve lezale razbacane u kamionu.

Odman je bio laksi i osjecao se konacno kao da vise nije tamo gdje je bio. Gledao je okolo i sam sebi govorio: “Vidis da moze i bez ovih govana” pa se slatko nasmijao. Pogledao je opet u svu tu silnu odjecu i opremu i odlucio da ipak ne ostavlja oruzje. Opasao je opasac i pistolj u futroli i odsetao se po selu u kojem su bili. Pjesadija (i to njegov bivsi 3.vod I cete) je bila na jednom, a oni na drugom kraju sela. Usao je tad medju bivse drugove i sreo se opet s Mladenom i Asmirom iz Tuzle. Asmira je komandant bataljona jos u kasarni proglasio najboljim vojnikom cete, jer je jednostavno u svemu bio najbolji i najbrzi. Stajali su, njih 3 Bosanca (1 Srbin i 2 Muslimana) gledali se, pricali, smijali i salili. Pusili Marlboro koji je Mujo poodavno kupio u Glini i sad podijelio, okretali na suncu i bili sretni sto se opet vide i caskaju. Sva glupost rata spustila se tad na ta mlada lica i bili su je potpuno svjesni, ali i cinjenice da u tom momentu bas nista ne mogu promijeniti.

Pricali su o dogadjajima iz prethodnih dana i nadali se miru i kuci. Mujo je tad saznao da su zadnjih dana poginula 2 vojnika Srbijanca iz njegovog bivseg voda. Jedan je doslovno raznesen raketom vlastitog rucnog bacaca ‘Zolja’ koji je nosio na ledjima i koji je eksplodirao, vjerovatno pogodjen metkom ili gelerom.

“Cuvaj se, Mujo ” rece mu Mladen na rastanku, gledajuci ga kao da je jos nesto htio reci, ali nije.. Mujo se tad sjeti one julske veceri u kasarni kad su on i Mladen oko osam u pidzami sjedili na klupi i pusili zadnju cigaru, gledajuci u pun mjesec. Mujo je tad jos bio u pjesadiji i duzio puskomitraljez M 72 a Mladen teski crni mitraljez M84. Cudili su se oba brzom pogorsanju situacije u Hrvatskoj i kontali, da li bi i njih, mladu vojsku, moglo poslati na ratiste. Mujo tad prozbori: “Vidjeces jarane, ako ovako nastavi, za godinu si ti na jednoj, a ja na drugoj strani…ti u Lamovitoj a ja na Jakupovicima, pa se gadjamo, … ”, na sta Mladen rece: “Ma nece u Bosni nikad puci, nije Bosna Hrvatska… a i ako zapuca, ja na tebe ne pucam”. Mujo se nasmijesi, i ugasi cigaru a zatim zavrsi rijecima: “Niko nas nece pitati i ako zapuca, neces ni vidjeti u koga pucas…”

“Cuvaj se i ti, jarane” rece Mujo i zagrli ga kao da je mislio da ga vise nikad nece vidjeti.

Pogleda tad u Asmira i procita mu u ocima istu bojazan koja je i njega obuzimala… “ovo je samo predigra…”     “Cuvaj se, zemo…”

Nakon razgovora Mujo se laganim korakom vracao nazad, ponekad pogledajuci po sumi oko sela. Bio je zamisljen i tuzan, ali nije znao zasto.

Taman je stigao na palacinke s medom koje je napravio Chucha iz Pakraca. Bio je gladan, mada to do tog trena nije ni osjecao. Hrana im vise nije dolazila tako redovno i bila je jednolicna.

Sjeti se da je zadnji i jedini put od kako su u Hrvatskoj jeo nesto slatko u onom magacinu Plive kad su na dan stali u Glini. Tad je neko otkrio da je magacin pun djecije hrane, pa su se svi otimali za Medolino, Frutolino i Cokolino. Po broju praznih kutija, Cokolino je ubjedljivo osvojio prvo mjesto.

Konacno su imali i struju, svuda se svijetlilo, pa je to vece vec postajalo nekako veselije nego prethodni mracni dani.

Pred sumrak Mujo je ustao da van kruga, u kiosku preko puta ulaza, kupi konzerve piva kojeg su zadnji put pili prije vise od mjesec u kasarni. Svi su mu govorili da je lud i da od straze i vojne policije nece moci ni prici kapiji, ali on se samo zagonetno smijesio i na nekom bosansko-hrvatskom akcentu rekao: ‘decki, bumo vidli, ne?’. Nije mu bilo jasno zasto je mogao strazariti, kopati rovove, biti gladan i zedan, krvariti i gledati krv, a ne moci izici preko ceste i kupiti konzervu piva. Nek’ ga hapse, makar nece sutra odmah u rov…

Dok je prilazio izlazu, na kapiji su stajala 2 oficira i razgovarali. Pitase ga kud ide i kad im je, smireno kao da se pozdravlja s jaranom na ulici, rekao da ide po pivo, oba nisu mogli vjerovati svojim usima, bar tako su izgledali. “Pivo, vojnice?” s nevjericom je pitao kapetan kojeg Mujo nije znao, ali mu je na srecu na vrijeme vidio cinove: “Pivo druze kapetane” odgovori Mujo trazeci istovremeno po dzepovima kapu da je stavi na glavu.

Posto su uvijek nosili sljem, kapa mu je bila u dzepu i zato vec potpuno zguzvana. Odluci da je takvu ni ne stavlja na glavu jer bi izgledao smijesno. “Kakvo pivo, vojnice?”. “U konzervi druze kapetane; pa vrijeme je da se malo i opustimo, kad smo vec tu”.

Kapetan ga je ponovo pogledao s nevjericom jer mu nije bilo jasno da se jedan obicni mladi vojnik usudjuje spominjati pivo i izlazak van kruga. Mujo je medjutim odlucno stajao i izgledao kao da mirno ceka da se ovaj kratki razgovor zavrsi, pa da nastavi upravo tamo kamo je i krenuo. Kapetan kao da mu je citao misli, a mozda je i sam shvatio da nema smisla vojnicima od kojih ce neki vec sutra biti mrtvi ili ranjeni, braniti da popiju pivo. “Koliko vas je vojnice?”, “Ima ih puno koji bi htjeli, ali ja kupujem za sestoricu” Uzmi onda svakom po dva ako imas novac i reci i drugima da mogu doci. Kazi da u 8 zatvara i da pozure”. Mujo se nasmijesio i okrecuci se rekao: “Hvala druze kapetane, hocu!”

Na povratku, u pocetku mu niko nije vjerovao za ovaj razgovor, ali su se nakon njega par vojnika odlucili da odu do kapije i svi pricali o kapetanu kojeg su pozdravljali i koji je pri prolazu govorio da pozure nazad. To vece nazvao je i kucu i svojima javio gdje je, da je dobro i da se ne brinu. Satima je prije toga cekao na red za jedini telefon koji je radio i tek poslije 11 dosao na red. Nakon razgovora s ocem i majkom, kuca i Kozarac su tad opet izgledali tako blizu. Uvukao se poslije necujno u veliku vec mracnu halu Plive i dugo, dugo razmisljao prije nego sto ga je san savladao.

Tamanio je palacinke, sjedeci u krugu zajedno sa Bajricem, Kasupovicem, Rojnicem i Todorovskim, dok je Cuca s ponosom donosio nove, pitajuci ih svaki put: “Jel valja, a?”

Oko 3 Mujo je lezao u sijenu, u potkrovlju stale i razmisljao o proslim danima. Primijetio je da sve bolje reaguje na opasnost. Dok je onog prvog dana zaboravljao da nosi 2 puske i da je mogao odgovoriti na vatru, a zvuk detonacije u blizini mu tad na momente potpuno blokirao mozak, zadnjih dana se sve bolje snalazio. Strah i uzbudjenje je naravno osjecao, ali je sve bolje i brze znao sta mu je raditi. Poceo je sve vise vjerovati u sebe, a i u to da ce prezivjeti ovaj haos, mada je itekako shvatao da za to treba i puno srece, osim spretnosti i jake volje.

Otvorio je dnevnik koji je pisao jos od juna i citao svoje zabiljeske odkako su u Hrvatskoj. Na toj stranici, 20 septembra 1992. pisalo je krupnim podebljanim slovima: “WAR IN CROATIA” – rat u Hrvatskoj. Na prvoj strani zapisao je kratko o onom rezervisti sto vec prvog dana spomenu Prijedor. Sjedili su na nekoj livadi, tek presli nepostojecu granicu Bosne i Hrvatske izmedju Bosanskog Novog i Dvora na Uni. Medju njima je bila veca grupa srbijanskih rezervista koji su se razlikovali i izgledom, a i ponasanjem.

Pricalo se o svemu i svacemu, kad jedan od njih, Kalabic, prozbori: “Vidjoste li vi onih dzamija po Prijedoru? Kad ovde odradimo posao, treba i u Bosni malo stati”. Mujo se skamenio. Sjedio je na travi i prvo sto mu je palo na pamet je bilo da trgne pistolj, medjutim, odmah nakon toga je shvatio da je to i ono najgore sto moze uraditi.

Ristic ga je tada samo pogledao i pogledom rekao da suti. Mujo je zavrsio stranicu 20. septembra rijecima: “Zanima me u kojoj zemlji i u kom vremenu su rasli i odgajani ovi ljudi”, potpuno svjestan da je bio u drustvu najobicnijeg, krvozednog cetnika.

Onda je pogledao na stranicu 24. septembra. Tu je pisalo: “Sta ce mu, jadnom, 7 televizora a vec mjesecima nema struje?” Tih dana su naime bili u nekom srpskom selu. Prenocili su rasporedjeni po kucama, a Mujo je u jednoj sobi ‘svog domacina’ na velikom stolu ugledao 7 televizora, shvatajuci da njihovo prisustvo daje priliku lokalnom stanovnistvu da krade sve sto stigne iz susjednih hrvatskih sela. Ovaj gazda je vec ‘osvojio’ Toshibu, Cajavec, Gorenje, jos jedno Gorenje, Sharp i Sony. Marku zadnjeg, 7. trofeja, Mujo vise nije ni upamtio…

Pisao je dalje u dnevnik dogadjaje prethodnih dana i kad je zavrsio, zapalio je zadnji Marlboro i otvorio Zagorov roman. Stao je medjutim vec nakon par stranica i otvorio Alan Ford. Nije ga vise zanimao ni Duh sa Sjekirom ni saljivi Ciko. Alan Ford i nezaboravne sale Bob Rocka i Sir Olivera je izdrzao malo duze, ali je i njega je ubrzo spustio pored sebe u sijeno i dugo gledao u krov stale.

Tijelo ga je boljelo, najvise ledja i misici za koje nije ni znao da ih ima. Iako je navikao na aktivnost, na sport, a zbog dugih mjeseci vojne obuke, bio u odlicnoj kondiciji, svo ovo tumbanje, kopanje, trcanje, cucanje i napetost trazili su puno. Tijelo mu je bilo izmoreno i Mujo ga je sad sve bolje osjecao.

Sjetio se tad onih slatkih bolova u misicima nakon fudbalskog turnira u maju na igralistu iza skole i kosarkaskog u augustu. I tada ga je sve boljelo, ali je bilo slatko pogotovo ako pobijede. Sjecao se nekih utakmica koje je njegov VIII-6 pobjedjivao i posebno one u kojoj je Mujo zabio gol, kad mu je Vela nabacio loptu s desne strane. Velic, “Vela” je bio najbolji fudbaler te generacije… Generacija 72.

Tada je i Amir, Mujin komso i skolski, koji je isti dan kad i Mujo otisao u vojsku, dao najbolji gol u zivotu kad je sa 10-12 metara zabio loptu pod precku da se i sam iznenadio.

Mali Poljak, koji je te Mujine zadnje godine u osnovnoj skoli, tek bio VI razred, glavom je istog dana sa pola terena lobovao golmana. O tom golu se poslije medju djecom pricalo danima i Mujo ga ni danas nije zaboravio. Poljak je kasnije igrao i kosarku i zadnjih godina, iako mlad, vazio za jednog od najboljih igraca bilijara u Kozarcu. Svake subote bi oko 10 navece nasmijan ulazio ‘kod Rize’ i od Muje kupovao par zetona. Mujo ga je zavolio jer je bio jedan od onih momaka koji su znali sta hoce, a bili su i komsije.

San ga je vec obarao, ali je jos razmisljao o carsiji i lijepim dogadjajima iz proslosti.

Sjecao se svih igara sa djecom iz komsiluka i rodjendana koji bi se zavrsavali tek kasno u noc. Sa Erom, Nackom, Saudom, Amirom i Dadom, igrao bi se kauboja i Indijanaca ili partizana i Nijemaca dok ih jednog po jednog matere ne bi natjerale u kucu. Tek kad ih ostane jos 2, igra bi prestajala.

Sjeti se onog dana kad je Era, zauzimajuci polozaj, skoro pao u rupu iza Zuhrine kuce. Zakacio se i nogama i rukama za neke daske i minutima vikao “U pomoc”. Dado je bio prvi koji mu je pomogao. I onda kad ga je daleke 1978. satrao ‘folcika’, a Mujo prosao los sa slomljenom nogom, Dado je prvi otrcao kuci i obavijestio Mujinog babu sta je bilo. Sjecao se sve vise dogadjaja i shvatao koliko je taj momak, stariji od njega 2 godine, u stvari znacio i njemu i drugima.

Nije se razlikovao od bilo koga, osim kad je trebalo stati uz nekog i pomoci mu. I onda kad je mali Hasim Dadu zezao, psovao i vrijedjao na ‘bratstvu’ a ovaj ga u jednom momentu zaganjao, i tad Dado nije vise stao. Hasim je bjezao malim brzim koracima i preko cijelog ‘bratstva’ zvao starijeg buraza: “Brkaaaaa…. Brrkkaaa,….” Brka je bio stariji i jaci od Dade, ali Mujo se odlicno sjecao kako gordo je ovaj stajao i bez uzmicanja ‘objasnjavao’ da ga mala napast vrijedja i da ga se malo bolje vaspita, ne uzmicuci ni trena, ni fizicki ni verbalno.

“Spor” je odmah izgladjen, jednostavno zato sto je Brka shvatio da mu je bolje da se taj dan ne tuce…

Dado se vec oktobra 1989. ozenio. Mujo je tad prvi put u zivotu bio ‘zvanica’.Osim toga, od 3 popodne do 2 navece, Mujo je popio 16 piva. Rekord. Poslije se sa Javorom i Mevlinim spustao s Kotlovace (koju je Dado zadnjih godina s roditeljima drzao,) tamnim putem kuci i zamalo pao niz strminu jer se nije vidio prst pred nosom. Cesto bi s ocem ili s jaranima isao na Kotlovacu, jeo kvrgusu kod Tesme i uvijek slusao “Sote mori Sote” i “Navali se, se navali Sar-planina”, a u povratku gledao u dubinu s desne strane, sjecajuci se te opasne avanture.

Mujo konacno zaspa. Misli na jarane, kucu i Kozarac su se utopile u slatki popodnevni san koji konacno niko nije uznemiravao. Ni Peco, ni Grabic, ni puska ni mina. I Zenge su bile mirne.

Sanjao je da se on, Dado, Amir i Era u Dadinoj Fiesti voze od Novog za Prijedor, gledao u zelenu Sanu i uzivao dok mu je vjetar sibao u lice i kosu. Iz radija se cuo Halid i nezaboravni, vec legendarni “Ljiljani”…

(kraj u sljedcem nastavku)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.