Podjela vlasti ili podjela Bosne

Piše: Gojko BERIČ

Već zaboravljeni lord Ešdaun imao je običaj da i najbizarnije događaje u svom mandatu – poput skidanja željezne ograde oko zgrade OHR ili zasađivanja “ruža prosperiteta” u vrtu Zemaljskog muzeja – proglasi istorijskim za Bosnu i Hercegovinu.

Izgleda da međunarodna zajednica u tome vidi neku vrstu dopinga koji će nam pomoći da riješimo svoje nerješive probleme, pa su i protekli izbori unaprijed proglašeni istorijskim. Ako se pri tom mislilo da će na vlast doći ljudi koji će se o svemu bitnom dogovarati bez naročitih teškoća, onda se u toj procjeni debelo promašilo, i tek bi naredni dani, nedjelje, a možda i mjeseci, mogli pokazati da je stanje komplikovanije nego što se to dalo i zamisliti.

Novine pišu da se međunarodna zajednica povlači iz Bosne i Hercegovine, jer vojni eksperti i diplomate procjenjuju da je stanje u zemlji “mirno i stabilno”.

Međutim, tačnije bi bilo reći da se teritorijalne i etničke podjele, iznuđene ratom i ovjerene u Dejtonu, počinju privoditi kraju i da su sve stabilnije. Ako je išta u ovoj zemlji stabilno, onda su to one. Alija Izetbegović je smatrao da je bolje dijeliti vlast, nego dijeliti Bosnu. To je svojevremeno zvučalo prilično uvjerljivo. Danas je, međutim, očito da je podjela vlasti između Bošnjaka, Srba i Hrvata kakva je smišljena u Dejtonu, kompatibilna sa podjelom Bosne. Pobodene zastavice kojima su omeđene etničke vlasti i njima pripadajuće teritorije nije više moguće povaditi. To nije uspjelo ni u Federaciji, iako je ona formalno jedan entitet.

Ako je to dokaz da su ovi izbori bili “istorijski”, odnosno da su ušutkali sve one koji mrmljaju o nekakvom građanskom društvu, ljudskim pravima i sličnim tekovinama, sve koji se ne mire sa nacionalnom isključivošću, segregacijom po etničkoj i vjerskoj osnovi, s rasizmom i sličnim pojavama, neka onda tako i bude.

Kad se razmotre izjave i komentari međunarodnih predstavnika, ispada da će bliska budućnost Bosne i Hercegovine presudno zavisiti od dvojice ljudi, Milorada Dodika i Harisa Silajdžića.

Paradoks ove teze je u tome što Zapad ne simpatiše ni jednog, ni drugog. Dodik je shvatio da će osvojiti vlast ako predizbornu kampanju pretvori u natjecanje u srbovanju, obećavajući uzgred sirotinji raji da je već od sutra čeka bolji život.

U srbovanju mu nije bilo ravnog, a referendum o otcjepljenju bio je hit-parola njegove kampanje. Dodikovom separatizmu Silajdžić je suprotstavio geslo ”Bosna i Hercegovina sto posto”.

Iako je teško reći šta to tačno znači, njegovim je pristalicama to zvučalo kao neka magična formula u čiju suštinu nije ni potrebno ulaziti.

Na Zapadu su Dodikove i Silajdžićeve predizborne retorike ocijenjene kao nacionalističke, prva kao prilog fragmentaciji, a druga kao prilog unitarizaciji Bosne i Hercegovine. Ali, postoji tu bitna razlika. Dok je Silajdžićev projekt, ukoliko je tako shvaćen, čista utopija, jer je neizvodiv, Dodik naočigled svih pretvara Republiku Srpsku u državu, pod izgovorom da od nje želi napraviti bolji dio Bosne i Hercegovine.

Uzgred budi rečeno, uvesti red u tom etnički očišćenom entitetu i nije neki naročiti podvig, pogotovo ako se pod tim podrazumijeva svođenje i ono malo Bošnjaka i Hrvata na političku nulu. Jedan od prvih poteza u tom pravcu je najavljena promjena Ustava Republike Srpske, kako bi se smanjila nadležnost Vijeća naroda u definisanju vitalnog nacionalnog interesa, jedine institucije koja tamošnjim Bošnjacima i Hrvatima makar daje iluziju nekakve ravnopravnosti.

Mi nismo zločinci, uzvikuje Dodik, aludirajući na svoju pobjedničku stranku. Zaista, nema nikakvih dokaza da je Dodik u bilo kakvoj vezi sa ratnim zločinima, iako ne krije da se ponosi što se borio za Republiku Srpsku. Ali, to nije dovoljno za čistu savjest.

Ratna prošlost ne može se gurnuti pod tepih izgradnjom benzinskih pumpi i sportskih terena, uređenjem gradskih parkova, asfaltiranjem cesta ili otvaranjem slovenačkog Merkatora. Krivica se iskupljuje samo istinskim priznanjem zločina počinjenih u ime vlastitog naroda, a ne svečanim presijecanjem šarenih vrpci i podrigivanjem od potonjeg jela i pića.

Kada je 1954. godine Albertu Ajnštajnu nuđeno da bude premijer Izraela, on je ponudu odbio rekavši: “Ne želim to, jer bih židovskom narodu morao reći ono što on ne voli čuti.”

Milorad Dodik je po drugi put premijer, ali njemu nikada nije palo ni na pamet da Srbima u Republici Srpskoj kaže išta od onog što oni ne bi željeli čuti. A zna se šta je to. Fascinantna je njegova sposobnost da ne vidi ono što ne želi da vidi, a što je poznato cijelom svijetu. Ali umjesto da svojim masovnim pristalicama kaže u lice: Mi Srbi smo počinili strašne zločine, počinili smo genocid u Srebrenici, zatrli smo mnoge bošnjačke porodice, otjerali smo zauvijek naše komšije Bošnjake i Hrvate, Dodik prijeti Bošnjacima: Budete li nam i dalje pominjali genocid, masovne grobnice i etničko čišćenje, i zabadali prst u oko Republike Srpske, raspisaćemo referendum o otcjepljenju.

Dodikov izborni trijumf, kao i trijumf ostalih nacionalista – osnaženih, presvučenih u nove dresove i agresivnijih nego prije nekoliko godina – možda najbolje svjedoči po čemu su protekli izbori bili “istorijski”.