.jpg)
svabo
Sitna proljetna kisa je sipila umivajuci zemlju i mamila behar.Teske kapi sa nadutih pupoljaka su izgledale kao mali dijamanti sto se otkidaju i padaju po travi koja je vec dobila finu svijetlo zelenu boju.
Stari Omer odgovori na sellam slucajnom prolazniku dodirujuci celo desnom rukom i usput popravi svoju okruglu francusku kapu, dublje uvuce vrat iza uspravne kragne starog kaputa i nastavi svoj lagani, pogureni hod kuckajuci sa stapom u lijevoj ruci od put pri svakom lelujavom koraku, kao da ispituje tvrdocu puta i dubinu lokvica.
Skrecuci uz put kod Sehidskih mezarluka, korak mu se jos vise uspori i cijelo tijelo se jos vise poguri tako da je izgledalo kao da nosi neko tesko breme na svojim usahlim ramenima. Na ulazu u mezarluke stade, nazva sellam, objesi stap na lijevu podlakticu i s rukama ispred prouci ellham halalivsi ga svim mrtvima, te nastavi nesigurnim korakom izmedzu redova bijelih nisana koji su ga onako uspravni, nevino bijeli i poredani u duge redove podsjecali na strojeve vojnika u bijelom koji se Allahovom voljom okamenise i ostadose stajati tu kao opomena.
Miluje pogledom imena, godista i svu tu mladost koja tu pociva. Meho, Jasmin, Kemal, Hajrudin i mnogi, mnogi drugi. Koliko li je jos malih Kemala, Jasmina i mnogih drugih ostalo bez svojih oceva !?
Po navici stade kod jednog nisana i pomilova hladni, mokri kamen na kom je pisalo: Mehmedalija Jakupovic 1971- 1992.
-Sellamu aleikum sine! rece preparanim i promuklim glasom i opet pruzajuci ruke ispred sebe nastavi uciti dovu iza dove dok su mu misli uporno bjezale u sjecanje na svoga Mehu.
Ah te radosti kada se Meho rodio. Djetinjstvo, pa skola, pa vojska, pa onda zenidba……redaju mu se slike u mislima.
Emina, majka Mehina, evlija jedna sto joj srce prepuce od tuge za sinom jedincom kad javise da su njenog Mehu identificirali iz grobnice u Kevljanima. Ne mogavsi vise stajati, pokusa da cucne ne prekidajuci dovu, a onda kleknu na mokru travu.Jednako uceci nije primjecivao hladnu kisu koja mu se slivala niz ledza, samo mu ruke nastavise malo jace drhtati i jedna teska staracka suza kliznu niz lice cije su mnoge bore crtale kartu teskog zivota. Duboko usadzene tamne oci, natkrivene gustim i prosijedim obrvama, i pored sve tuge koja se ogledala u njima, kao da su jos zarile snagom, vjerom i ustrajnoscu i ogromnim prkosom. Hvatajuci se rukom za hladni kamen nisana, jedva se nekako uspravi.
– Vidis sine, jos si mi oslonac u zivotu ! rece skruseno Omer pomalo trampajuci u mjestu nebi li povratio osjecaj u ozeble i ukocene noge, te poce da prica obracajuci se svom sinu Mehi:
– Ti zivis sine !!
– Tvoj sin se rodio 2 mjeseca poslije kad su tebe odveli !
– Idriz. Isti ti sine !
– Bude u Svedskoj sa materom i dobro je, samo se ja ipak bojim za njega sine !
– Ne zna svog jezika. Ni euzu billahi nezna prouciti, a i mendzusu sebi u uho uturio naki malehan gluho bilo !.
– Eto ja i Emina se vratismo kad rat stade. Ne mogu ja tudzine sine. Volim ovdje jedan dan pa makar bio i bolestan, nego tamo 10 godina. Dzaba im njihov rahetluk, robija je to sine, jedna moderna i dobrovoljna robija.
– Sve je Allahova volja sine. Tebe kad nadzose Emina se samo istopi, nesta. Srce je od tuge izdalo sine. Molim dragog Allaha da joj podari lijepi Dzennet.
– I ja sam star i iznemogao sine i samo se zahvaljujem dragom Allahu sto me pozivi da vidim nas Kozarac kako raste i cvjeta. Da vidim ove ljude, ove Dzamije, ovaj zivot, ovu snagu volje kod ljudi, ovu obnovu svega srusenog.
Molim se dragom Allahu da nam podari i duhovnu obnovu i jedinstvo sine i da naseg malog Idriza ne otme tudzina, nego da nase loza kroz njega nastavi da zivi…
Kao iz nekog dubokog sna, trze ga glas mujezina sa obliznje Dzamije.
– Allahu dragi kako vrijeme protice. Vec je evo Aksam, a valja meni do carsije da ako Bog da nadzem auto da me kuci odveze. Daleko su Jakupovici sine kad je covjek star i iznemogao.
Proucivsi jos jedan Ellham i halalivsi ga svim mrtvima Omer se lagano okrenu i nastavi svoj teturavi hod do puta gdje na izlazu iz mezarluka jos jednom nazva sellam i zaputi se prema Kozarcu.
Dok su polako sjenke noci obuhvatale sve oko njega, i on kao da se stapao sa tim sjenkama i postajao dio njih. Negdje kod Mustafinog mlina naidze mu u susret veliki blistavi mercedes i stade uporedo sa njim.
– Sellam aleikum dide !
– Allejkumu sellam sinko !
– Kuda ti dide na vakoj nehori !??
Upita mladic kroz prozor kola na kojima je na zadnjem staklu stajalo velikim slovima napisano: Kozarac.ba.
– Evo sinko, poso do carsije da nadzem kakav prevoz do Jakupovica, al ova nehora a i starost obuzela pa ja vako, polako krajom.
Vrata na autu se otvorise i izidze stasit mladic sa rascupanom frizurom i velikom mendzusom u uhu, te otvori zadnja vrata na autu rekavsi veselo:
– Ma hajde ti dide samo sjedi, za cas cu ja tebe do Jakupovica odvesti !
– Hvala ti sinko. Allah te dragi nagradio za tvoju dobrotu i postovanje starijih! rece Omer sjedajuci u auto iz kog je dopirao milozvucni trepet stare sevdalinke.
-Allahu dragi tvoja je milost velika, razmisljao je Omer gledajuci od pozadi u mladog vozaca. Eto i on je vani, a plaho lijepo govori, i on mendzusu u uhu ima a sevdalinke slusa. Zna ko je i gdje pripada, a i starije postuje. Hvala ti dragi Boze na ovom znaku, jer sad znam da je tvoja milost nemjerljiva i da ima nade i za mog malog unuka Idriza.
Za to vrijeme negdje u dalekoj Svedskoj jedno je dijete pisalo pismo svome didu.
Sellamu alleikum dragi moj dide !!
Eto vidis dide kako me mama dobro naucila Bosanski jezik. Haman sve znam. U skoli sam najbolji a i fudbal mi masallna dobro ide. Mama kaze da ces mi
kupiti zeca kad dodzem na ljeto. Posao sam i u mekteb i fino mi je.Hodza kaze da jos samo malo utvrdim Kulhuvallahu jer dotle sam dosao. Dragi dido kad
dodzem ako Bog da na ljeto ici cemo na mezarluke da svome babi ellham proucim. Evo i mama te puno sellami. Ja sam Bosanac a nisam Sved, je l de dido.
Voli te tvoj unuk Idriz!
Allahimanet
Add comment