Kozarac.ba

Arhiva BH Dani:Čudo u Republici Srpskoj: Kozarac (gdje smo danas?)


Evo gradića u koji se njegovo izbjeglo stanovništvo nije vratilo tako što je poslalo na noćenje tek pokoju nanu i dedu, u kojem povratnici ne čekaju da im humanitarne organizacije naprave kuću ili da im socijalna služba udijeli koji kilogram brašna, gdje se ljudi nisu vratili “da umru”, već da žive.

Evo gradića u kojem su malodobna djeca uspostavila sistem obrazovanja kakav žele i u kojem ima hljeba za sve, pa čak i za “gastarbajtere”

Pođete li magistralnim putem od Banje Luke do Bosanskog Novog, ili kako tamo na tablama piše – Novog Grada, jednolični pejzaž prošaran zapuštenim kućercima, trobojkama Republike Srpske, svježe obojenim fasadama crkava i živo obojenim noćnim barovima sa ćiriličnim natpisima: Najt klub Baci oko, Najt bar Laguna…, i tarabama – reklamnim panoima koji vas obavještavaju da je baš tu Srbija, iznenada će se tumbe preokrenuti. I to odmah iza tabli na kojima piše Omarska i Trnopolje, i koje vam, kao kad na nekom internet pretraživaču ukucate ta dva pojma, u unutrašnjosti očnih kapaka spika izlistaju slike ljudi pretvorenih u skelete što proviruju iza bodljikavih žica logora Trnopolje, Omarska, Keraterm…

I dok još uvijek sasvim jasno vidite sva rebra logoraša Fikreta Alića, onu sliku nastalu 5. augusta 1992. godine, pred vama se ukazuje buket novih kuća sa crvenim krovovima, izlozi sa latiničnim reklamama i šest novih minareta sa duplim redom kandilja… Vjerovali ili ne, ali stigli ste u Kozarac, općina Prijedor, entitet Republika Srpska.

Samo do prije tri godine ovo je mjesto, a koje se nekad zbog izuzetne ekonomske razvijenosti nazivalo Mala Švicarska, bilo poravnato sa zemljom, a njegovih oko 24.000 stanovnika, od kojih je 96 posto Bošnjaka, bilo je ili protjerano ili pobijeno. I danas se oko 4.000 Bošnjaka sa područja općine Prijedor, kojoj pripada Kozarac, smatra nestalim, među njima su 242 žene, više od 200 maloljetne djece, a oko hiljadu ubijenih je ekshumirano.

Intelektualci naprijed, ostali stoj!

U samom Kozarcu potpuno je uništena sva infrastruktura; bolnica, pošta, kinosala, dom zdravlja, tvornica obuće, tvornica modne konfekcije, pilana, štamparija, nekad najveća osnovna škola u Bosni i Hercegovini koju je pohađalo oko 4.000 učenika… i oko pet hiljada privatnih kuća, a vodovod koji je izgrađen samodoprinosom tamošnjih građana preusmjeren je u Prijedor, pa Kozarčani danas, ukoliko ne pada kiša, dnevno imaju samo po jedan sat vode. “Srbi su se hvalili da su tri pune godine imali šta pljačkati iz Kozarca”, kaže Sead Čirkin, jedan od prvih povratnika u Kozarac i poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske.

Pa iako je uništavanje Kozarca bilo tako temeljito izvršeno, njegovi preživjeli stanovnici nisu se nijednog časa dvoumili hoće li se u njega vratiti. Još dok je trajao rat, oni su, organizirani u dijaspori, pravili planove za povratak, vrijedno su radili i skupljali novac za obnovu svog gradića.

Između 1995. i 1998. godine raseljeni Kozarčani su, kaže Sead Čirkin, izradili neku vrstu strategije povratka i osigurali logistiku. Za razliku od drugih raseljenika koji su se u svoje domove vraćali neorganizirano i uglavnom su u izviđačke pohode slali nane i dede, Kozarčani su u jesen 1998. godine u zbrisani grad poslali ekipu intelektualaca – pravnike, učitelje, inžinjere, hodžu i pet poslanika Bošnjaka u Narodnoj skupšini Republike Srpske. Sa sobom su poveli i djecu.

U toj prvoj grupi bili su i Mevlida Fazlić-Deomić, odbornik SDA u Skupštini općine Prijedor, Osman Mujagić, nastavnik, Sead Čirkin, pravnik… Oni vele da je povratak najviše podupirala Stranka demokratske akcije, koja je tada i imala najveći broj svojih poslanika u RS-u, a prvu pomoć prilikom obnove Kozarca pružila je švedska humanitarna organizacija LWF, te njemačka vladina organizacija THW.

Uz pomoć ovih organizacija i dijaspore, prvo je obnovljena jedna manja stambena zgrada, gdje su se smjestile ove familije, a onda je izgrađen i mesdžid. U proljeće naredne godine povratnici su vlastitim sredstvima započeli izgradnju kuća, a Osman Mujagić, čovjek koji inače voli kazati da se rodio pred školom i sav život proveo između školske table i klupa, 4. septembra 1999. je u prostorijama mesdžida organizirao osnovnu školu. U početku, Srbi su pravili probleme povratnicima, pucali su na njih i minirali kuće, ali poslije su se smirili.

Prst u uho “Mi smo 17. maja 1999. uputili Ministarstvu prosvjete Republike Srpske zahtjev za organiziranje nastave u Kozarcu, ali odgovor nismo dobili. Shvatili smo da srpske vlasti šutnjom zapravo hoće da dobiju na vremenu i povratak u Kozarac odgode što je moguće više, pa smo nastavu organizirali na svoju ruku”, kaže Mujagić. On je tada okupio 22 učenika, oformio jedan prvi i jedan četvrti razred, te otpočeo nastavu po programu Federacije BiH. Za to vrijeme učitelj Mujagić nije primao platu, niti je Ministarstvo prosvjete RS-a djecu iz te škole htjelo uvesti u matične knjige.

Pošto je njemačka organizacija TWH već izgradila zgradu Mjesne zajednice, povratnici su željeli da se u njenim prostorijama održava nastava. Međutim, Srpska radikalna stranka Kozarca na čelu sa Mladenom Tadićem, bratom osuđenog haškog zatvorenika Duška Tadića, i organizacija Srpska omladina, preduhitrili su ih i zaposjeli Mjesnu zajednicu. Ali ni povratnici se nisu dali – uputili su bezbroj žalbi tamošnjem OHR-u, koji je donio odluku da se zgrada Mjesne zajednice vrati povratnicima. Srpski radikali i omladinci su se povukli i usput zgradu minirali. “Međutim”, kaže Sead Čirkin, “mi smo je popravili i 21. februara ove godine organizirali školu.”

Danas ova zgradica, osim naziva Mjesna zajednica Kozarac, nosi i naziv Osnovna škola “Čirilo i Metodije”. Jedna velika prostorija pregrađena crnom zavjesom čini dvije učionice, koje je opremio Caritas iz Beča. Na zidu učionice je zastava Bosne i Hercegovine, a u jednoj maloj prostoriji, koja je i zbornica i ostava za lopte i druge rekvizite, pored globusa stoji i kartonska maketa džamije sa dva minareta. Jedna učiteljica drugog razreda veli da su u učionicama nekad stajale i mape Bosne i Hercegovine, ali da im je naređeno da ih skinu pošto u njima nisu ucrtane granice entiteta. Ali, zato se u razredima rahat kočopere državne zastave, a djeca će vam, na pitanje: Kako se zove vaša domovina?, bez razmišljanja i uglas odgovoriti: Bosna i Hercegovina! Ove godine u školu je upisano je 270 učenika i u njoj radi 12 nastavnika. Razrednu nastavu vode uglavnom učitelji Bošnjaci, dok neke predmete od petog do osmog razreda predaju i nastavnici Srbi. Školski dnevnici, odnosno razredne knjige, štampani su ćirilicom, i nastavnici su obavezni sve podatke o učenicima i nastavi pisati tim pismom.

Nastava se odvija po planu i programu Republike Srpske, s tim što je dozvoljeno učenje bosanskog jezika. Međutim, učitelj Mujagić poznavanje prirode i društva također predaje po udžbenicima iz Federacije, jer su, kaže, roditelji tako odlučili. A djeca sama su odlučila šta će učiti iz historije i geografije.

Dakle, prije, kada bi nastavnica počela govoriti o srpskim ustancima ili podvizima Vojske RS-a, djeca bi začepila uši i zviždala. Kada to nije uspijevalo, izlazili su iz učionice. Ili djeca, ili nastavnica. I tako su do sada promijenili četiri nastavnice historije. Međutim, peta se dobro drži. Njeno ime je Daliborka Majstorović i pored historije predaje geografiju i likovnu kulturu. Učitelj Mujagić veli da tajna njenog uspjeha leži u tome što je shvatila šta djeca ne žele, pa “govori samo ono što ona žele da čuju”. (Nažalost, za vrijeme našeg boravka u Kozarcu, nastavnica Majstorović je bila odsutna.)

U Osnovnoj školi “Čirilo i Metodije” vjeronauka je obavezan predmet, pa je efendija Abaz Muratćehajić čak i primljen u radni odnos u ovoj školi i prima platu od Ministarstva prosvjete Republike Srpske. Djeca također obavezno uče ćirilicu, ali kako su veći dio svog života proveli u izbjeglištvu u Švedskoj, Njemačkoj, Švicarskoj…, sa ovim pismom imaju problema. Ali i tu ima izuzetaka – u školi su dvije djevojčice koje su izbjeglištvo provele u Rusiji i one su nam uglas, jasno i glasno, bez ijedne greške, pročitale pjesmicu o pticama, granju i gnijezdima. Napisanu ćirilicom, naravno.

Od logoraša do policajca I dok djeca čekaju da se iz Mjesne zajednice presele u novu školsku zgradu, koja samo što nije završena, njihovi roditelji prave kuće, prodavnice, radionice. Zapravo, u Kozarcu već sada postoji nekoliko firmi koje proizvode građevinski materijal i koje zapošljavaju po 20-30 radnika, tu su farme rasplodne teladi, pekara, prodavnica namještaja, zlatara, frizerski salon, kinosala, kafe-klubovi… Interesantno je napomenuti i to da Srbi iz susjednih mjesta dolaze u Kozarac u potrazi za poslom. Osim njih, redovni “gastarbajteri” na kozaračkim “bauštelama” su i Zeničani. Tamo ih je godišnje između dvije i tri stotine; fizički radnici rade za dnevnicu od 30, a majstori 60 maraka. Povratnici su svojim novcem izgradili i šest džamija (nekad ih je bilo 14), a pošto je srušena zgrada Doma zdravlja, organizirali su i zdravstvenu zaštitu. Tako, iz Sanskog Mosta jednom sedmično u Kozarac dolaze ljekar opće prakse, pedijatar, ginekolog…

Kako je RS i Kozarcu dodala prefiks srpski, povratnici su vrlo brzo uzdurisali kod tamošnjih vlasti da se ovom mjestu vrati njegovo staro ime. I glavna kozaračka ulica opet se zove ulica Maršala Tita, a prije tri mjeseca na čelo Mjesne zajednice postavljen je Bošnjak. I u Policijskoj stanici su zaposlena tri Bošnjaka (u Policijskom centru Prijedor ukupno ih je sedam), a prvi policajac Bošnjak koji je ovdje dobio posao bio je Vehidin Elezović. Radi se o jednom od onih ljudi-skeleta iza bodljikave žice u Trnopolju, sa slike koja je u augustu 1992. godine obišla i zgrozila svijet.

U Kozarcu, u Republici Srpskoj

Vehidin je, kaže, u logor odveden na svoj 17. rođendan, 26. juna 1992, a pušten je 13. augusta iste godine. Od tada on 13. august slavi kao svoj rođendan. Nije ga, veli, bilo strah vratiti se u Republiku Srpsku, ali je “pomalo ogrubio i oguglao”. Ovaj nekadašnji logoraš kaže da je u Banjoj Luci završio policijsku akademiju i da su ga u Kozarcu kolege Srbi odlično primili. On kratko kaže: “Nikada mi, otkako sam se vratio, niko nije rekao nijednu ružnu riječ.”

Da su Kozarčani sasvim ozbiljno shvatili povratak, pokazuje i to što su reaktivirali Fudbalski klub “Bratstvo” i lovačku sekciju, a kane obnoviti i šahovski te body building klub. Za trenera FK “Bratstvo” izabrali su Boška Dragičevića, bivšeg fudbalera i trenera ovog kluba. Dragičević i njegova familija su inače jedna od pet srpskih familija koje danas žive u Kozarcu, i on, valjda kako je i red, živi odmah pored fudbalskog igrališta, odnosno stadiona, kako ga on naziva. Iz Kozarca Dragičević je, kaže, izbjegao kad i Bošnjaci, i vratio se ‘93. godine. “Kad sam došao, doživio sam duboko razočarenje. Dočekao me je jad i čemer, sve je bilo porušeno. I moja kuća je bila opljačkana. Srbi su sve opljačkali, ja ću da vam kažem pošteno, pa neka ide glava. A prije rata ovdje se itekako dobro živjelo. Onda sam počeo sam da popravljam stadion. Rekao sam im – djeca će se uvijek htjeti igrati. Kad su se komšije Bošnjaci vratili i počeli sa formiranjem fudbalskog kluba, mene su bez dileme izabrali za trenera. Sada je ‘Bratstvo’ u Četvrtoj međuopćinskoj ligi, ali se pripremamo da se popnemo stepenicu više. Stadion i opremu sponzorira naša dijaspora i tvrdim vam da to jako dobro radi”, kaže trener Dragičević i s ponosom ističe da je sa svim komšijama u dobrim odnosima, da im ide na svaki praznik, na svaku dženazu. I obratno, veli.

Kozarčani su vlastima Republike Srpske još uputili zahtjev da im se vrati status općine koji su i imali do 1963. godine i na što, po Zakonu o lokalnoj samoupravi, imaju pravo. Premijer RS-a Mladen Ivanić poslao im je pismeni odgovor u kojem stoji da se oni – Vlada RS-a, kao, pribojavaju za “ekonomsku održivost Kozarca”. No, Kozarčani se na ovo samo smiju. Kažu da je veliki broj Srba živnuo otkako su se oni vratili, te da neće odustati od ove inicijative.

Dok smo napuštali Kozarac, kojeg je noć već bila prekrila i kandilji ga obasjali, Sead Čirkin nam je kazao kako oni ne žele stati na ovome. “Molim vas, napišite da se ovdje vratilo više od 50 posto prijeratnog preživjelog stanovništva i da će se uskoro vratiti i ostali. Evo, i Srbi su izgradili novu crkvu pored stare, Vlada RS-a im je za to dala iz budžeta 40.000 maraka, ali nama to ne smeta. Jedino nam smeta jeste to što nam niko iz vlasti, iako smo ih pozivali, nije došao na otvorenje džamija i uređenje mezarja.”

I još je, pošto smo mu kazali kako nam je drago što ljudi u Kozarcu žive dobro, dodao: “Ovdje se ne živi dobro, već dosta dobro. A bit će još i bolje.”

Svaka čast!

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.