svabo
Piše: gen. Fikret Čuskić
Prošlo je mjesec dana od mog povratka iz Čikaga! Dovoljno vremena da se na boravak u Americi gleda s manje ushićenosti i subjektivizma, a kratko vrijeme na uspomene i utiske, još svježe i dovoljno jake, kako bih ispunio obečanje dato mom saborcu i domaćinu Sadi.
Nisam vičan peru, do sada sam pisao samo naređenja i zapovijesti – zato mi halalite ako ne budem vješt. U ovoj oblasti sam obični vojnik, a možda dalje neću ni napredovati…Ko zna? Na samom početku, hvala Udruženju Kozarčana iz Čikaga, Udruženjima BACA i BICC, naravno mojim saborcima, posebno Sadi, što su mi omogućili ovo putovanje. Ne ukazuje se ovakva prilika svakome, pa makar i general bio, zato sam je sa zadovoljstvom prihvatio, tim prije što sam već ranije dva puta boravio u SAD-u, kroz programe podrške američke vlade vojsci BiH.
Nadao sam se da ću kroz ovu posjetu imati priliku da doživim Ameriku na drugaćiji način, iznutra, iz ugla našeg čovjeka. Ni sanjao nisam da će ovo biti zaista neponovljivo iskustvo i da ću se vratiti bogatiji s mnogim saznanjima, spoznajama i hvala dragom Allahu – mnogim prijateljstvima. A najveće bogatstvo koje ostaje u meni su divna sjećanja i uspomene na moje saborce, na moje Kozarčane i Prijedorčane i na mnogobrojne dobre Bošnjake koje sretoh "preko bare".
U ovom tekstu ću pokušati da se fokusiram na nekoliko činjenica koje su me najviše dojmile.
Kao prvo, istakao bih brojnost i organizovanost naše dijaspore u SAD-u, zatim brojnost i organizovanost mojih Kozarčana, te posebno broj i uvezanost boraca, pripadnika Armije RBiH, naročito mojih Vitezova iz 17. Krajiške, čak dobrovoljaca koji su i te ‘92. bili neka druga dijaspora, spremna da brani zemlju i narod.
Ovi ovdje, preživjeli, opet su dijaspora, ponosni na svoju borbu, sretni što se pojavio razlog da se okupe, podijele sjećanja i možda malo i organizuju.
Ja sigurno znam da nikad neću zaboraviti sliku s aerodroma, odjeljenja 17-te, buketa ljiljana u rukama Munire, časne i plemenite heroine, samohrane majke koja svog Zlaju i ovdje uspješno izvodi na hairli put. Susret sa ljudima, sa kojima se dijelilo dobro i zlo u najtežim uslovima, nakon toliko vremena, u ovim okolnostma duboko me potresao.
Nekoliko dana prije mog polaska u SAD, nazvao me g-din Osman Kulašić iz Čikaga i uz kurtoazne lijepe želje upoznao s planovima vezanim za organizaciju tehvida povodom godišnjice genocida u Kozarcu.
Sa mojim domaćinom Sadom dolazim u džamiju, srećem mnoga lica koja nisam vidio godinama, vraćaju se sjećanja kao kroz maglu. Ništa nije tako toplo kao lica naših nena – vračaju nas u djetinjstva, u rodni kraj, mahale i sokake koje uvijek nosimo sa sobom.
Iznenađen sam brojnošću i kvalitetom organizacije tehvida. I mi u Bosni treba da učimo od vas. Dok pratim program, posebno govor mog nastavnika Namika, razmišljam – šta reći ovom dostojanstvenom skupu. Što god kažem, znam da ne mogu izreći tragediju Kozarca ‘92. Ne mogu izraziti veličinu žrtve i heroizma Kozarca u odbrambeno-oslobodilačkom ratu.
Mi, Kozarčani smo prepoznatljivi po BH patriotizmu, ali i po lokalpatriotizmu, po ljubavi prema svom Kozarcu. To smo dokazali kroz odbranu, kroz logističku podršku borbe naše dijaspore, to dokazujemo i danas kroz povratak, obnovu, ljubav i čuvanje sjećanja na naše žrtve, nevino pobijene civile, zvjerski pobijene, samo zato što su bili Bošnjaci muslimani.
To dokazujemo i kroz čuvanje sjećanja na naše šehide, na naše heroje na koje moramo biti ponosni. Ovaj tehvid mi pokazuje koliko smo vitalan i plemenit narod, narod koji i ovdje čuva svoje vrijednosti, uz puno poštivanje vrijednosti američkog društva. Brojna djeca, prisutna na tehvidu, garant su da će tako i ostati.
Imao sam zadovoljstvo da prisustvujem manifestacijama oraniziranim u povodu 100 godina Bošnjaka i Islama u Americi.
Zaista vrhunski organizovano! Čestitke oranizatoru.
Na mene lično poseban dojam ostavlja prezentacija ciljeva i metoda djelovanja bošnjacke lobi grupe iz Wasingtona. Ubjedljivost, mladost, efikasnost, visoka educiranost – garant su opstojnosti i kontinuiteta bošnjastva u SAD-u. Efikasnost demonstrira i g-din Ilijaz Zenkić, u osiguravanju sredstava za njihovo finansiranje, na zaista američko – bosanski način.
Poseban osvrt zaslužuje naravno, centralni događaj u "White Eagle". Zaista impresivan skup demonstrira snagu i jedinstvo naše dijaspore, ovaj put i jedinstvo matice i dijaspore. Posebno me raduje da mogu vidjeti kontinuitet djelovanja na očuvanju duhovnih vrijednosti našeg naroda, da je ekonomska i politička emigracija Bošnjaka u SAD-u, koja je bila relativno malobrojna, stvorila sve pretpostavke da izbjeglički talas (nastao kao rezultat agresije na BiH) ima sve uslove da nastavi graditi vjerske, kulturne i političke institucije Bošnjaka koje će biti garant naše opstojnosti. Nadam se da će i država najzad shvatiti značaj i snagu naše dijaspore i preuzeti aktivnu ulogu u podršci i suradnji sa ovim institucijama.
Tokom boravka u Čikagu organizirana mi je posjeta Kozarčanima i Prijedorčanima u Detroitu, Sent Luisu i Grand Rapidsu.
Zaista ugodna, i za mene – nova iskustva. Posebno me raduje što svugdje vidim koliko su naši ljudi vrijedni i čestiti, koliko su odgovorni roditelji, kako su naša djeca dobri đaci i studenti. Bosna je svima u srcu, pitanja o Bosni, Kozarcu, agresiji i odbrani – bezbroj! Teško je uvijek dati odgovor, stićem utisak da i politika iz Bosne pomalo zbunjuje naš narod.
Još ima straha za budučnost, izazvanog posljednjim političkim zbivanjima u domovini. Objašnjavam da budučnost Bosne nije upitna, da je osigurana našom borbom, a da će se do pune demokracije i normalne države doći kroz političku borbu i ustavne promjene do kojih će doći prije ili kasnije.
Nedjelja, 25. juni …
Veliki Kozarački piknik. Cijelo prije podne kiša, prava kupsarka. Ogroman trud i napor organizatora doveden u pitanje. Ipak, takav napor nagrađen je Božjom milošću, oko podne….. sunce.
Za čas se popuni livada, više od hiljadu ljudi, vrhunska organizacija, susreti rodbine, komšija, prijatelja… Bošnjaka iz cijele domovine. Srećem mnoge komšije, rodbinu, borce, nepoznate ljude, koji mi prilaze kao da ih poznajem lično. A u Americi, gdje god sretneš našeg – kao da ga lično poznajes! Dobrodošlica pri svakom susretu!
Djeca su posebna priča, oni zaista uživaju u ovakvim prilikama, upoznaju se, igraju, druže. Mi stariji dijelimo sjećanja na naš Kozarac, Bosnu i Hercegovinu, na tragičnu prošlost, razmjenjujemo mišljenja o budučnosti BiH, perspektivi Kozarca, o budućoj opštini. Podrška ovoj inicijativi je jednodušna, smatram da ovo raspoloženje treba iskoristiti i Udruženje Kozarčana bolje uvezati sa Kozarčanima u SAD-u i rukovodstvom u Kozarcu.To bi mogla biti ogromna podrška realizaciji ove inicijative.
Za oranizaciju piknika iskrene čestitke organizatoru uz želju da ih do godine vrijeme bolje posluži. Zaista ogroman posao, besprijekorno odrađen.
Drago mi je da sam imao priliku sagledati uslove u kojima živi naš narod u ovom dijelu SAD-a. Uvjerio sam se koliko smo mi vitalan i uspješan narod, čak i ovdje u potpuno novom ambijentu, na drugom kontinentu. Opstali smo i ovdje, prihvatajući sve pozitivne vrijednosti američkog društva, a čuvajući naše.
Mislim da će Bosna i Hercegovina vrlo brzo imati snažnu i močnu dijasporu, dobru organiziranu, sposobnu da na više načina pomaže svojoj zemlji. S druge strane, Amerika će sigurno imati usješne građane u dobrim Bošnjacima, čestitim muslimanima, koji će biti lojalni novoj domovini, a čuvati i njegovati veze sa BiH, čuvati i njegovati svoj nacionalni, vjerski i kulturni identitet.
Na kraju želim izraziti duboku zahvalnost svima na iskazanom gostoprimstvu, ljudskoj toplini, odvojenom vremenu i svemu što ste mi upriličili. Nadam se da ćemo se sretati i u našoj Bosni, jer znam da joj se svi vraćate.
Posebno se zahvaljujem svim borcima koje sam imao priliku da sretnem na prekrasnom vremenu provedenom u sjećanju na naše saborce, šehide i našu odbranu.
Nadam se da će moj boravak biti podstrek za vaše bolje organizovanje unutar bošnjačke dijaspore.
Neka vas dragi Bog čuva!
Add comment