Kozarac.ba

KOMISIJE IZMEčU ISTINE I POLITIKE


Piše: Nidžara Ahmetašević

Lokalne komisije za utvrdivanje cinjenica o ratu sve cešce su tema javnih diskusija u Bosni i Hercegovini. Iako neki vide komisije kao napredak u procesu suocavanja sa prošlošcu još uvijek ne postoji usaglašen stav o nacinu formiranja i rada ovih tijela.

BIRN ”“ JUSTICE REPORT ”“ 29.06.2006 ”“ Debata koju je pokrenulo osnivanje Komisije za istraživanje zlocina pocinjenih u Sarajevu od 1992. do 1995. godine otvorila je niz pitanja u politickom i javnom životu u Bosni i Hercegovini o osnivanju slicnih tijela u drugim dijelovima države.

Pored pitanja o efikasnosti komisijskog utvrdivanja istine, debata se proširila i na potrebu formiranja jedne komisije na državnom nivou ili više manjih. Neki posmatraci pak i dalje zagovaraju opciju da cinjenice može i mora utvrditi pravosude, bilo domace bilo medunarodno. Rasprave za sada nisu donijele jedinstven stav o tome kako riješiti brojna pitanja iz prošlog rata, niti kako ono što komisije ili sudovi utvrde kao cinjenice staviti u funkciju prevencije buducih sukoba i izgradnje povjerenja.

Iako je u posljednjih nekoliko godina pokrenuto nekoliko inicijativa o osnivanju komisija za utvrdjivanje istine o dogadajima u ratu, njihov uspjeh je bio ili parcijalan ili nepostojeci. Najcešci razlog za to, smatraju analiticari, su dnevno politicka zbivanja koja potisnu pitanje suocavanja sa prošlošcu i utvrdivanja istine u drugi plan.

U Bosni i Hercegovini vec godinama se govori o uspostavi državne komsije za istinu i pomirenje, no konsensus nikada nije postignut. Neka vrste probe bila je Komisija za Srebrenicu pri Vladi Republike Srpske, a nastavak je nedavno osnovana Komisija za Sarajevo.

U skladu sa odlukom Doma za ljudska prava, a na osnovu odluke Ureda visokog predstavnika (OHR), Vlada Republike Srpske je 2004. godine formirala Komisiju za Srebrenicu.

Cilj je bio utvrditi cinjenice i obavijestiti porodice o sudbini nestalih nakon masakra pocinjenog u nekadašnjoj zašticenoj enklavi, te detaljno istražiti dogadaje koji su predhodili osvajanju Srebrenice u julu 1995. godine.

Poslije niza opstrukcija, promjena u sastavu Komisije, a pod budnim okom OHR-a, Komisija je 2005. izašla u javnost sa izvještajem u kojem se zakljucuje da je u julu 1995. godine u Srebrenici ubijeno 7.806 Bošnjaka.

Uz izvještaj je sacinjen i povjerljiv dokument sa imenima nekoliko stotina osumnjicenih lica koji je dostavljen nadležnim organima u Republici Srpskoj.

Neki analiticari tvrde da je najveci uspjeh Komisije za Srebrenicu bilo javno priznanje celnika RS da su se u Srebrenici dogodili masovni zlocini.

Strucnjaci u oblasti ljudskih prava pak naglašavaju da potencijal izvještaja nije u potpunosti iskorišten.

«Ništa u tom izvještaju nije obavezujuce za vlasti. Od 832 pocinioca cija su imena navedena u dijelu izvještaja, rijetkima se nešto desilo. Ne samo da su na slobodi, nego neki obnašaju visoke funkcije», kaže Fadila Memiševic, predsjednica bosanskohercegovackog ogranka Društva za ugrožene narode.

«Šta se sa izvještajem dalje napravilo?», pita se i Edina Becirevic, asistentica na Fakultetu kriminalistickih nauka u Sarajevu i doktorant koja istražuje genocid pocinjen u Istocnoj Bosni.

«Može se povuci analogija izmedu rezultata Tribunala i ove Komisije. Da li djeca u školama širom RS uce o onome što se desilo? Da li djeca iz cijele BiH odlaze na cas historije u Potocare?», kaže Becirevic.

«Nakon Komisije za Srebrenicu ostale su utvrdene cinjenice i rezultati koji mogu koristiti historicarima. Cinjenicu su tu, ali nisu iskorištene», tvrdi Edina Becirevic koja smatra i da je potrebno uvesti mehanizme koji bi nametnuli vlastima obavezu da koriste rezultate rada ovakvih tijela u obrazovne i preventivne svrhe.

«Nije Komisija ta koja je trebala dalje propagirati svoje zakljucke. Oni su uradili što se od njih ocekivalo. To su trebale uraditi vlasti», kaze Becirevic.

«Definitivno je potrebno da se zakonski precizira ova obaveza vlasti da šire presude i rezultate recimo komisija, zapravo da rade nešto što bi bila preventiva mogucih sukoba i genocida u buducnosti», zakljucuje.

I pored, po nekima, nezavšenog posla, Komisija za Srebrenicu rodila je ideju o osnivanju drugih komisija sa slicnim misijama.

Jedna od njih je ideja o osnivanju Državne komisija za istinu, o cemu je Justice Report vec pisao (vidi Specijalno izdanje od 31. marta 2006. tekst Komisija za istinu podjelila Bosnu na
http://www.bim.ba/JUSTICE_REPORT%20spec.asp).

Zacetak ideje datira iz 1998. godine kada su neke medunarodne organizacije koje djeluju u BiH pokrenule inicijativu te ukljucile u njenu promociju brojne domace intelektualce.

Nakon niza javnih debata, ideja je utihnula da bi se aktivirala ponovo krajem prošle godine. Ovaj put pored medunarodnih organizacija ukljuceni su i neki domaci politicari koji rade na osmišljavanju mandata komisije na nivou države.

No, nakon niza natpisa u medijima, argumenata za i protiv, te negodovanja nevladinog sektora, inicijativa je ponovo potisnuta u drugi plan. Upuceni kažu da ce ponovno biti aktuelizirana na jesen ove godine, odnosno nakon izbora.

Medu onima koji su od samog pocetka ukljuceni u ovaj proces je Srdan Dizdarevic, predsjednik Helsinškog komiteta BiH.

«Bio sam za komisiju na nivou BiH i to je jedini principijelan odnos prema utvrdivanju fakata, bez obzira ko su žrtve i ko su pocinioci», kaže Dizdarevic.

On dodaje da se plaši mogucnosti da suocavanje s prošlošcu ne bude ispolitizirano. Osnivanje lokalnih komisija, po njemu, može rezultirati uplitanjem politike u ovakve incijative.

«Ocigledno je da je ovo neka vrsta uvodenja politikanstva kao pokušaja da se relativiziraju nalazi Komisije za Srebrenicu», kaže Dizdarevic osvrcuci se na osnivanje Komisije za Sarajevo.

U vrelom predizbornom ljetu koncept lokalnih komisija postaje aktuelan medu politickim partijama.

Ovog mjeseca uspostavljena je Državna komisija za ispitivanje istine o stradanjima Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu u periodu od 1992. do 1995. godine.

Cilj joj je, kako stoji u odluci o uspostavi koju je donijelo Vijeca ministara, da «kroz utvrdivanje istine pomogne ostvarivanju stabilnog mira i jacanju medusobnog povjerenja u BiH».

Odlukom Vijeca, Komisija treba utvrditi «masovna i pojedinacna ubistva, sa mjestima posmrtnih ostataka; masovna i pojedinacna zatocenja ”“ logori i zatvori; silovanja i seksualna zlostavljanja; deportovana, protjerana i izbjegla lica; nestala lica; žrtve upotrebe nedozvoljenih metoda i sredstava ratovanja i civilne žrtve u smislu Ženevske konvencije i dodatnih protokola; zarobljena vojna lica i njihova sudbina, ubijena vojna lica van borbe i nestala vojna lica i njihova sudbina» koja su se dešavala u toku rata na podrucju grada Sarajeva.

Mandat Komisije je 12 mjeseci, a cine je predstavnici tri konstitutivna naroda i ostalih naroda koji žive u Sarajevu.

Osnivanju Komisije predhodilo je niz debata i negodovanja, pa cak i blokada rada državnog Parlamenta. (O razlozima za osnivanje komisije Justice Report je pisao 26.04.2006. JR br 9,
http://www.bim.ba/Justice_Report-Br09.asp).

Momcilo Novakovic, poslanik Srpske demokratske stranke (SDS) u državnom Parlamentu, smatra da bi Komisija za Sarajevo trebala biti zadnja lokalna komisija.

«Mi smo, ne našom voljom, dobili Komisiju za Srebrenicu. To je nametnuo Visoki predstavnik. Ne ulazim u to da li je to opravdano. S druge strane, veliki pritisak javnosti je bio za Komisiju za Sarajevo i bili smo prinudeni da je formiramo», tvrdi Novakovic za Justice Report.

«Ali, mislim da postoji potreba da se, što se tice lokalnih komisija, tu zaustavimo. Sada postoji ideja da se formira i komisija za Prijedor, Bosanski Brod, pa ce biti za Travnik i ko zna gdje sve ne. Mislim da je potrebna jedna komisija za cijelu BiH», smatra Momcilo Novakovic.

Formiranje Komisije za Sarajevo, prema predsjedniku Istraživacko dokumentacionog centra (IDC), Mirsadu Tokaci, otvaranje je Pandorine kutije.

«To je konacan i neopoziv dokaz nesposobnosti Parlamenta i Vlade da se bave problemom suocavanja s prošlosti», kategorican je Tokaca.

Predsjednik IDC se protivi parcijalnom pristupu utvrdivanja istine i suocavanja sa prošlošcu, kakvim ocjenjuje formiranje lokalnih komisija.

Formiranje Komisije za Sarajevo uoci izbora u oktobru ove godine, kao i eventualnih drugih lokalnih komisija, za Tokacu su vrsta politicke manipulacije.

«Jedni ce nacionalnom stadu moci reci kako su zahvaljujuci njihovoj politickoj odlucnosti i sposobnosti uspjeli formirati Komisiju, a drugi, koji ce njen rad uglavnom opstruirati, kako nisu mogli ništa uciniti, jer je to bio obavezujuci zakljucak Parlamenta BiH.»

«Sve ono što je trebala, a nije uradila Komisija za Srebrenicu, samo ce biti preneseno i na ovu sarajevsku. A o neuspjehu srebrenicke Komisije sve je manje više poznato», kaže za Justice Report Tokaca.

Formiranje Komisije za Sarajevo proizvelo je inicijativu u državnom Parlamentu o formiranju Komisije za Prijedor.

Inicijativu je pokrenula poslanica Stranke za BiH Senija Kapetanovic koja je rekla da je «više nego potrebno imati komisiju za Prijedor», te da bi ona trebala imati devet clanova «miješanog nacionalnog sastava» koje bi imenovalo Vijece ministara.

Inicijativa je odbijena i to glasovima svih srpskih poslanika iz Republike Srpske. Kapetanovic najavljuje da ce ustrajati.

«Komisija ce prije svega otvoriti mogucnost da zvanicni organi u ovom gradu moraju obznaniti šta se tacno desilo. To je naša satisfakcija. Ovdje nije bilo borbe. Vojska je 30. aprila 1992. godine zauzela grad. Odmah su pocele smjene, otpuštanje s posla Hrvata i Bošnjaka. Hocemo da komisija konstatira sve to i da se kaže ko je to uradio», govori za Justice Report Kapetanovic.

Ova Prijedorcanka kaže da se o dešavanjima za vrijeme rata u ovom gradu danas ne govori, izuzev medu povratnicima nesrpske nacionalnosti. Kaže i da je Prijedorcani «zasipaju emailovima» u kojima traže pokretanje Komisije.

Medutim, predsjednica udruženja Izvor iz Prijedora, Saida Karabašic, ne podržava osnivanje komisija za utvrdivanje istine, te tvrdi da clanovi Udruženja nisu konsultovani kada je rijec o Komisiji za Prijedor.

«Mi smo u principu protiv komisijskog utvrdivanja istine jer smo vidjeli da iskustvo Srebrenice nije donijelo posebene rezultate ni promjene. Smatramo da to treba raditi pravosude», kaže Karabašic.

«No, smatramo da je komisija za Prijedor vec gotov posao. A mi ne želimo da se naši problemi politiziraju, što se cini, jer svi znamo da se i to pitanje koristi u predizborne svrhe», kaže Karabašic.

«Uz to», dodaje «ako se formiraju lokalne komisije, onda nema smisla da se govori o državnoj. Mi nismo iskljucivo protiv, ali ne vidimo da je to neko rješenje» kaže i ponavlja kako samo «presude žrtvama mogu donijeti satisfakciju».

Slicno razmišlja i Edin Ramulic, bivši logoraš iz Prijedora i clan Udruženja koji naglašava da i ako budu formirane komisije ne bi smjele utvrdivati krivicu pojedinaca.

«To je posao pravosuda koje treba biti potpomognuto kompletnom policijskom infrastrukturom», kaže Ramulic.

«Komisije se eventulano mogu baviti blažim oblicima diskriminacije, kao što je ugrožavanje prava na rad, prava na obrazovanje, ratnom propagandom u medijima, mogu da utvrde politicku odgovornost za pocetak ratnih dešavanja u kojima su potom cinjeni ratni zlocini. Ali ratne zlocine koje cini citav spektar teških krivicnih djela, može procesuirati samo sud.»

«Dakle, u principu smo protiv komisijskog utvrdivanja istine. Ali ako su se takve komisije mogle formirati u Srebrenici i Sarajevu onda ona mora biti formirana i za Prijedor», odlucan je Edin Ramulic.

Ipak, Ramulic kaže da je predložena inicijativa o Komisiji za Prijedor dio “predizborne kampanje”

“Nas u udruženjima žrtava najviše pogada što predstavnici vlasti koji ucestvuju u formiranju ovih komisija zaobilaze ukljuciti civilno društvo, tacnije nevladin sektor», tvrdi.

«Zbog toga su komisije u startu osudene na neuspjeh i eventualni rezultati i cinjenice koje te komisije utvrde nece biti prihvacene», upozorava Ramulic.

«Sve dosadašnje komisije su uglavnom promašeni projekti. Najbolji primjer su komisije za traženje nestalih osoba. Umjesto da je država stavila na raspolaganje sve policijske i pravosudne resurse da tragaju za nestalim osobama, formirane su komisijice koje taj posao traljave više od desetljeca».

«Bojim se da ce komisije za istinu preuzeti posao pravosuda i da ce to onemoguciti jacanje i širenje kapaciteta pravosuda», strahuje Edin Ramulic.

Ovu donekle raširenu ideju o sukobljavanju rada komisija i pravosuda, smatraju neki eksperti, uzrokovalo je nepoznavanje zadatka i mandata ova dva tijela. Takvog je stava i Edina Becirevic.

«Možda su pokretanje ideje za osnivanje Državne komisije za istinu i pomirenje mnogi identificirali sa opcom amnestijom za ratne zlocine», kaže za Justice Report.

«Mislim da je to rezultat nespretnog spoja pogrešne medijske prezentacije ideje komisije i borbe za donacije», smatra Becirevic.

Ona dodaje da je se mnogo više moglo uraditi sa korištenjem sudskih presuda u svrhe suocavanja s prošlošcu i bez osnivanja specijalnih komisija. Pravosudni organi, kao što je Medunarodni krivicni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), smatra Edina Becirevic, nisu u dovoljnoj mjeri neke od svojih presuda približili javnost.

«Takav je slucaj sa priznanjem Miroslava Cicka Brala (optužen za ratne zlocine protiv civila pocinjene u Srednjoj Bosni za vrijeme sukoba izmedu Armije BiH i HVO op. au.). On je priznao i pokajao se za sve što je ucinio. Nije trgovao pred Medunarodnim sudom, sam se predao, izvinio se i priznao da zbog toga što je uradio ima nocne more.»

«Na Sudu je ponudio da svoje priznanje ponavlja, a kako bi doprinio pomirenju, i da ljudima u BiH ukaže na sve strahote nacionalizma. Mislim da to nije korišteno kako je moglo biti, a na Tribunalu je bilo da to iskoristi», tvrdi Becirevic.

Fadila Memiševic kaže da prednost u procesu utvrdivanja cinjenica o ratu daje Tribunalu u Hagu. Njeno mišljenje je da pomirenje i izgradnja povjerenja može doci samo kroz dugotrajan proces u kojem je pravosude bitan segment.

Ona ne podržava Komisiju za Sarajevo, u kojoj je odbila clanstvo, niti koncept lokalnih komisija.

«Ako se vec treba formirati neka komisija, ja sam za državnu. Jer nije samo Sarajevo ili bilo koji drugi grad, stradalo nego cijela BiH», kaže Memiševic koja je inace skepticna o ucinkovitosti bilo kakve komisije.

«Gledam i razlog stvaranja recimo komisije za Sarajevo, a ostale se nadovezuju. Ta komisija treba da bude ekvivalent Komisije za Srebrenicu. A svi znamo kako je ona formirana i kako se došlo do rezultata», odlucna je predsjednica Društva ugroženih naroda u BiH.

Srdan Dizdarevic pak kaže da ne može unaprijed osuditi rad Komisije za Sarajevo te, ma kakav oblik da je sada dobila, Komisija mora postojati jer je tako odlucio i Dom za ljudska prava Ustavnog suda Federacije BiH.

«Radi se o tome da je Sud na osnovu tužbi i zahtjeva da se sudbina jednog broja ljudi mora otkriti donio odluku o formiranju komisije. Ako je ova komisija put kao tome, nemam ništa protiv. Elementarna je stvar provoditi odluke Suda», zakljucak je Srdan Dizdarevica.

Parlamentarac Momcilo Novakovic, koji je zajedno sa ostalim predstavnicima bosanskih Srba insistirao na formiranju Komisije za Sarajevo, sada tvrdi da lokalne komisije teško mogu doci do istine.

«Treba formirati jednu potpuno profesionalnu komisiju na nivou države sa ljudima koji su potpuno neutralni. Ako obezbijedimo te ljude i ako ta komisija može obezbijediti punktove na svim kriticnim mjestima, a takvih je možda dvadesetak, onda možemo ocekivati da ce se doci do istine», kaže za Justice Report.

«Ali komisija snagu mora crpiti iz zakona. To znaci da se pitanje koja ona treba rješavati i njeni rezultati moraju definisati zakonom. Ovakve komisije kao što je ova za Sarajevo, mislim da ce teško doci do podataka. Nisam ubijeden da ce ova komisija uraditi svoj zadatak, ali, vidjet cemo», kaže Novakovic.

Bez državne strategije za odnos spram ratnih zlocina i pitanja suocavanja sa prošlošcu, smatra Fadila Memiševic, komisije ne mogu imati veliki ucinak.

«Kada postoji strategiju, onda se može govoriti o komisiji koja ima neki smisao. Mada ja ne polažem neku veliku nadu. I te komisije koje sada postoje, u njima su ljudi izabrani po nacionalnom principu i meni se cini da je to tapkanje u mjestu», odlucna je Fadila Memiševic.

Senija Kapetanovic, poslanica u državnom Parlamentu, skepticna je spram ideje o državnoj komisiji za utvrdivanje istine.

«Ne bih se izricito o tome izjasnila. Trebamo više pojedinacnih komisija a ne neku koja ce napraviti ukupni pregled što se dešavalo u BiH. Ta državna ne bi tretirala svaki grad», tvrdi ona.

«Nama je ovdje u Prijedoru bitno da gradani Prijedora cuju tacno utvrdene cinjenice. Državna komisija bi bila dobra, ali su potrebne i lokalne za neke sredine», kaže poslanica Kapetanovic.

Eksperti upozoravaju da ni lokalne ni državne komisije nece biti ucinkovite ukoliko se njihova uloga završi usvajanjem zakljucnog izvještaja i njegovim pohranjivanjem u arhive.

«Nisam protiv komisija, ali nisam za to da rezultati stoje u ladicama i da se na njima skuplja prašina, nego da se na na osnovu rezultata i onoga što komisije usvoji naprave programi prevencije genocida i sukoba», zakljucuje Edina Becirevic.

Nidžara Ahmetaševic je urednica BIRN-ovog Justice Reporta. [email protected]

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.