svabo
Redžić piše: Las Vegas
Vukuci ostatak svijeta za nos jos od drugog svjetskog rata Amerika je uspjela nametnuti tom svijetu svoju viziju vrijednosti , lansirajuci ono cime ce ih fascinirati i zeleci prikazati samu sebe kao izvor izobilja, blagostanja, pravednosti i ugodnog zivota. Guzve Manhattana i glamour Las Vegasa je ono na sto se ostali pale pa kad jednom slete u ovu zemlju najcesce bivaju duboko razocarani njenom realnoscu.
A ako i kad zavirite u tu realnost tek cete shvatiti da je prava Amerika puno bliza ostatku svijeta nego sto to zeli priznati. I koliko god se busali u prsa svojim dostignucima sve ono sto su oni sagradili daleko je manje i manje vrijedno od onog sto im je priroda poklonila. 
Ovi Coloradjani su me ubili pricama o ljepotama Durango okoline i San Juan planina i vjerujte nisu pretjerali. Mi smo prolazili u vrijeme topljenja snijega na visokim planinama i nagledali se vodopada, potoka, jezera. A tek planinski prijevoji. Popnes se toliko visoko da se moras sagnuti da ne zapnes za nebo, a okolo proplanci i jezera i nikako da skuzis otkud jezero na tolikoj visini.
Posebna prica su njihove ceste. Amerikanci opcenito grade ceste puno jednostavnije od Evropljana. Nema tu niti velikih nasipa ni usjeka, cesta prati teren i imate osjecaj da ste dio te prirode i da vam je sve nadohvat ruke.
Helem iz Grand Canyona zapicimo put Las Vegasa. I nakon pedesetak milja eto nas na autocesti I- 40. Prolaze teretnjaci , smrdi gorivo, brise vjetar.
Nakon samo dva dana uzivanja evo nas u americkoj stvarnosti. Ovo je najbolje preskociti. Cekamo s nestrpljenjem Las Vegas, mnozimo milje i minute da vidimo kad ce nas sunce ogrijati.
Ulazak u Las Vegas sa juzne strane daje naslutiti da se radi o necemu posebnom. Na samoj granici Arizone i Nevade, naravno u Nevadi veleljepan hotel sa svim sadrzajima. Prilazi Las Vegasu siroki i uredjeni, zgrade kao ispod cekica, ne zna se koja je interesantnija.
Centar Las Vegasa, STRIP, bljesti na popodnevnom suncu i ne zna covjek u sta bi pogledao.
Nadjemo svoj hotel i sobu i odlucimo da prvo vece odemo u Freemont street. To je stari centar grada sa nekoliko atraktivnih hotela- kockarnica.Ulica je natkrivena tako da je napravljeno “malo nebo” na kojem se izvode svjetlosni efekti( light show); dreci iz zvucnika da je tu ugradjeno 55 miliona sijalica, a mi skontamo kako bi Haris u tome uzivao. Nasnimam se ja toga sarenila za Harisa, a da smo uzivali nismo. Alidjunski vasar u Prijedoru za mene ja nekad bio dozivljaj, a ovo je sve jedan veliki vasar i sarena laza.
Drugi dan smo setali po tom STRIP u . Hotel do hotela, nekakvih show-a na svakom koraku; te water show ili pishanje uvis do 80 stopa i slicno.
Zastanem kod Monte Carlo Pallace i sav odusevljen pridjem, slucajno dotaknem jedan”antikni” stub a ono ne znam je li plastika ili presani papir. I tu mi pukne film. Munevera navalila da popije kahvu pod Ajfelovim tornjem ili u “Veneciji ” a ja kazem; Nemoj Allaha ti , kad slijedeci put podjemo kuci hajmo preko Parisa pa popij ibrik kahve pod pravim Ajfelom ili otidji na most uzdisaja pa koliko hoces uzdahni ili izdahni samo bjezi iz ovog sarenila i imitacije.
Tu se malo posvadjamo, zbog mog popizditisa od svih tih imitacija, i kao za osvjezenje ici cemo na CRAZY GIRLS, kao najbolji sexi show vec deset godina za redom. I tu nam bi kao kod Trepica na casu fiskulture. Dizi lijevu nogu , dizi desnu uz to malo mrdni sisama, malo guzicom i to je sexi show. Jedva docekam da svane pa da se vratimo majcici prirodi.
Ja, kao pravi vjernik, znajuci da je kocka nesukladna Islamskim normama nisam ni planirao nikakve hazardne igre. Munevera se jos kod kuce spremala kako ce svu noc provesti pokraj “aparata srece” i tako rijesiti svoju starost. Medjitim, vec nakon destak dolara dosadilo je je gurati “quartere” u masine koje ne reaguju pa je i ona “dosla tobe” i vratila se Islamu.
Od svih operacija koje je Munevera imala( a imala ih je bukadar) najbolje joj je uspjela ona iz orjentacije i geografije.Totalno su joj odstranili svaki osjecaj za orjentaciju i snalazenje na kartama. Pa i pored toga predlozim joj tri varijante povratka pa nek izabere ( kompenzacija za nepopijenu kahvu pod “Ajfelom””):
1. Preko SALT LAKE CITY- i onda I-80 kroz Wyoming pa sa sjevera u Denver.
2. Cestom I-5 kroz UTAH do Prova a onda sjeverni Colorado nazad do Denvera ili
3. Kroz Juznu UTAH nazad do Grand CANYONa sa sjeverne strane, pa opet malo Arizone i onda kroz MONUMENT VALLEY do Moab-a, Grand Junction-a i Aspen-a u Coloradu.
I tu me pogodi sa trojkom sto ce ispasti daleko najbolje.
Pokupimo mi krpe i zora magla. Da pustinja moze biti i ruzna uvjerili smo se vozeci se kroz Nevadu do Utaha. Bezlicni , sivi prizori bez kaktusa, rastinja, koyota i ptica. Bez mesquite grmova i lesinara.
Isto tako smo se uvjerili koliko koristi Nevadi donose kockarnice. Ceste su im besprijekorne; niti jedne jedine rupice na kolovozu, signalizacija kao ispod cekica i steta je sto imaju ogranicenja brzine.
Samo dvadesetak milja kroz UTAH bilo je dovoljno da se sve promijeni.
Saint George je gradic u koji se moras zaljubiti iz prve.
Razbacan po kamenitim brezuljcima juznog UTAHa, pun zelenila, uz rijeku sa kristalno cistom vodom, cistih i ukusnih kuca. Sve uredjeno kao za Bajram i odmah nam se duse razgalise.
Odatle do ZION National Park je oko sat i po voznje finim “state highway-em” u kojem bi uzivao i Schumaher.
Ghoshi svima, a sta je ghoshi saznacete uskoro.
Add comment