Kozarac.ba

OTKRIČE AMERIKE


Redžić piše:S puta po Indijanskim zemljama

U ljeto 2004. godine odlucili smo da obidjemo sjeverozapadni Colorado, Juzni Utah i dio Arizone. Cilj nam je bio obici prirodne znamenitosti kojih je jako puno na ovom dijelu Amerike, a isto tako proci kroz indijanske teritorije s nadom da cemo bar malo upoznati zivot, obicaje i historiju ovih ljudi.

Dakle, krenuli smo rano u subotu 5. juna s ciljem da, porednavedenog, vidimo Grand Canyon i Las Vegas.Vozili smo centralnim dijelom Colorada  s namjerom da istog dana stignemo do Duranga. Prvi veci odmor imali smo u OURAY. To je malo mjesto okruzeno sa svih strana ogromnim kamenim stijenama i pravo je cudo kako su nasli prostor da provuku put do njega. Mjesto je mrak. Puno je termalnih izvora, carsija je u “wild western” stilu, prelijepa, a okolne planine  gotovo vertikalno protezu se, cini mi se, sve do neba .  Iznad tog zivopisnog gradica s ogromnih planina sunovracuje se nekoliko rjecica sa ocaravajucim vodopadima.

Bilo je dovoljno prosetati sat vremena po prekrasnim parkovima punim fontana pa da nestane umora.Slijedece odrediste nam je bio SILVERTON, stari rudarski gradic pedesetak milja juznije. Mjesto opet u jednoj kotlini a planine su ovaj put –  pomrcina.

Vrijeme je ovdje stalo prije makar 200 godina.

Najatraktivniji put do  Silvertona je zeljeznicom iz DURANGA za koju morate kupiti kartu makar 3 (tri) mjeseca ranije.Trasa pruge probija se kanjonom netaknute rjecice i imate utisak da letite preko rijeke.

Muskarci se obuku u tradicionalnu kaubojsku nosnju sa pistoljima ( nismo provjeravali pucaju li), a zenske u kostime barskih dama i tako provedu dan od polaska iz Duranga do povratka navece.

Vlak ili voz je u drecavoj zutoj boji i pisti cijelim putem kao ciro od Prijedora do Drvara, birvaktile.

Helem u tom Silvertonu , punom “wild west-a” mi pojedemo sladoled i to nam je bila prva greska. Lizati sladoled u ovakvom ambijentu zbilja je van svake pameti. Kod toliko saluna i viskija mi udarili liz.

Uslikamo nekoliko kauboja i dama ( naravno uz prethodnu dozvolu jer nisam se toliko plasio kauboja i pistolja koliko dama da ne navale) i stignemo u DURANGO.

I opet grad u kotlini samo veci, moderan i prelijep.

Carsija puna ljudi, setaju, zaustavljaju jedni druge, a nama misli odose na nase korzo. Imate osjecaj da ovdje svako svakog zna, ljudi prilaze jedni drugim neposredno, dovikuju se i dobacuju  bas kao na nasim korzima.

Munevera je veliki konzument kahvenih proizvoda i kaze da jos nije popila bolji kapucino u USA od ovog u Durangu. Slijedeceg dana vec sam prije zore bio na nogama i namjerno lupao po nekim stvarima da probudim Muneveru i da zapicimo u MESA VERDE.

To je arheolosko nalaziste iz trinaestog stoljeca otkriveno od kauboja ( slucajno) krajem 19 stoljeca.

Ganjajuci neka zalutala goveda dva kauboja ugledali su prekrasne arheoloske ostatke naselja pod kamenim svodom.Radi se o nekoliko naseobina izgradjenih pod ogromnim kamenim ” nadstresnicama” pedesetak do sto metara ispod nivoa tla. Svako mjesto ima posebnu namjenu.

Mi smo posjetili CLIFF HOUSE i BALCONY HOUSE. Prvo je sluzilo za vjerske obrede, a drugo kao ostava. Fasciniralo me je kako su efikasno organizirali zivot na tako malom prostoru. Mozete li zamisliti zivot par stotina ljudi na isto toliko kvadratnih metara i to na usjecenoj stijeni.

I sa jednog i drugog objekta pruza se fascinantan pogled na kanjone. Pristup do ovih nalazista sa povrsine vodi dugim, vijugavim i vrlo strmim nogostupom i zahtijeva  punu koncentraciju i prisebnost ako ne zelite da vas pokupe sa nekih 200-300 metara dubokog  suhog kanjona. Posebno je zahtjevan izlaz iz Balcony house.

Popodne smo otisli do izletista TELLURIDE.

To je danas ono sto je ASPEN bio proslog stoljeca. Opet jedan “divlji zapad” stil  u kotlini, sa nekoliko ulica od kojih je glavna bar dva puta sira od ostalih, a zgrade stare preko dvjesta godina kao da su juce napravljene.Sa okolnih planina, koje opasuju gradic sa tri strane i  koje paraju nebo, strmoglavljuje se nekoliko vodopada.

Grad je sacuvan u svom izvornom obliku, a u neposrednoj blizini razvijaju se moderna naselja sa skijalistima i vlastitim aerodromom.

Iako je juni ski liftovi su ukljuceni i prevoze ili bicikliste koji se onda spustaju po strminama ili povezuju stari grad sa novim naseljima. U ovom gradfu ima hotel i vjerovatno najbolji spustas svih vremnea, Austrijanac Frnaz Klammer.

Zanocimo u CORTEZ-u, pola sata voznje na zapad od Duranga, sa ciljem da vidimo indijanski festival i bas to vece im je bio slobodan dan. Ujutro  opet pocnem lupati sa sabahom ( i tako ce biti  do kraja puta), otrpim nekoliko tipicnih Muneverinih ” umilnih” pogleda zacinjenih sa njeznim rijecima i izletimo iz sobe pa pravac Arizona. 

Usput stanemo na FOUR CORNERS  i udjemo u  NAVAJO teritoriju.

Vjerovatno bi svakom normalnom ta pustinja vec nakon deset milja postala previse dosadna.

Medjutim ja sam za pustinjama poludio jos u LAREDU i za mene je pustinja nesto neopisivo. Svaki kamen je spomenik, a ljepseg cvijeta nema od kaktusovog ( ako ne vjerujete meni pitajte Muneveru, ona je expert za cvijece ).

Posto nisam mogao stajati kod svakog kamena tutnuo sam kameru Muneveri u ruke  i ona je slikala u voznji.

Na nekoliko mjesta stali smo  na usputnim standovima gdje NAVAJOSI prodaju  svoje rukotvorine. Boze dragi sta sve ruke naprave. Kupiti se mora  jer kako ce te odoljeti ako vam desetogodisnja curica kaze da je ona napravila tu narukvicu, a drugu pravi pred vama.

Nisu bas ljubazni , posebno ne prema meni jer su moje oci suvise Yenkijevske. U Muneveri su prepoznali neke zajednicke gene i bolje su je tretirali. Ako se ko odluci na ovaj put, a oci mu nisu MRKE preporucujem naocale kao obavezno zastitno  sredstvo od diskriminacije.

Iz ovih ljudi izbija tuga i depresija, kucice su im vise kolibe i osjecao sam stid sto sam i ja pripadnik bijele rase makar sam prosao  slican tretman ( cetnicki)  koji oni prolaze stoljecima.

Oduvijek sam navijao za Indijance ( i pored buljavih plavih vlastitih ociju) , a od danas sam jos veci ” Indian fan”.

Popodne smo stigli do Grand Canyon-a i zaista je veliki i nista vise.

Nije me fascinirao. Zatvoren je i nepristupacan kao da ga nista ne interesuje i zivi sam za sebe. Puno su mi zivoposniji kanjoni iste rijeke kroz UTAH jer su neposredniji, mozes uci u njih pa cak se i voziti kroz.

Ovaj GRANDE djeluje vanzemaljski, nedodirljiv i sam sebi dovoljan. Moze se, doduse, i u njega spustiti i  za to ti treba samo 12 sati pjesacenja, a ako ti je blize sesdeset nego pedeset, a tlak blizu stoje ( donji, naravno) onda je bolje sjediti s mirom.

Islikamo mi tako GRANDE-a i kamerom i fotoaparatom malko se spustimo prema dolje i brze bolje nazad, popnemo se na toranj i opet samo vidis GRANDE, pogledamo IMAX; to se isplati jer ti docara ono sto ti GRANDE uskrati.

Moj sud o Grand Canyonu ipak ne moze biti mjerodavan. Da bi ga se shvatilo ovdje treba provesti puno vise vremena, treba se spustiti i osjetiti huk vode, treba se propentrati po njegovim liticama koje u prosjeku uzmu preko trideset zivota godisnje.

Za dan i po se ne moze sagledati sva njegova velicina. Ako neko zeli da osjeti njegovu velicinu mora odvojiti puno vise vremena.

Kanjon je jedno od sedam svjetskih cuda, a u dane nase posjete bilo je puno turista iz cijelog svijeta. Puno je Evropljana, narocito Francuza…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.