U SUSRET 20. JULU

Piše Edin Ramulić:

Sinoć, 09.06.2006. godine, u Rizvanovićima je održan jedan u nizu pripremnih sastanaka u povodu organizovanja kolektivnog ukopa nevinih žrtava ubijenih u etničkom čišćenju u prijedorskoj opštini. Na sastanku su prisustvovali članovi Odbora za organizovanje šehidskih dženaza, glavni imam i predsjednik Medžlisa IZ Prijedor, komandir policijske stanice u Kozarcu i predstavnici Mjesne zajednice Rizvanovići, gdje će se i upriličiti centralna ceremonija.

Kolektivni ispraćaj je zakazan za 20. juli, na četrnaestu godišnjicu totalnog napada na sela na lijevoj obali rijeke Sane od strane srpskih vojnih snaga. Ceremonija će se obaviti na proširenom platou na kojem je nekada bila osnovna škola ”Bratstvo-jedinstvo”, čije ogoljene zidove su tek nakon rata 1996. godine definitivno uništili srpski teroristi u koordiniranoj akciji koju prijedorska policija nikada nije rasvijetlila (ista ona policija koju predsjednica SO Prijedor, Bošnjakinja, svako malo hvali u medijima).
Sastanak je počeo uz primjetnu nelagodu nekih članova Odbora jer su se nepozvani pojavili i novinari, dopisnica ”Oslobođenja” Besima Kahrimanović i autor ovog teksta u ulozi reportera trenutno najpopularnijeg prijedorskog medija kozarac.ba.

Nakon bezuspješnog pokušaja glavnog imama M.H. da prisutnim novinarima održi predavanje o pravilima izvještavanja i iznudi izvještavanje po vlastitoj želji, ipak se nekako prešlo na dnevni red, a da novinari nisu udaljeni iz prostorije.

Na dnevnom redu je bila rasprava o do sada realizovanim zadacima i aktivnostima. Kao prvo došlo je na red nešto što je autorica toga nazvala elaboratom, a radilo se o podugačkom govoru, spiskom onih koje treba pozvati i prijedlogom teksta pozivnice.

Autor ovog teksta, koji inače obično piše govore u povodu posjeta Keratermu, Omarskoj i Korićanskim stijenama, prije dvije godine je demonstrativno odbio da piše govor namijenjen da se pročita na kolektivnoj dženazi. Pored toga što mi je ponuđeno da pišem govor u zadnjem momentu samo 40 sati prije ceremonije koja se planirala mjesecima, tu ponudu sam odbio iz jednog drugog, daleko važnijeg razloga. Kada nema niko drugi ja sebi mogu na teret staviti da budem autor riječi koje će biti izrečene na mjestu stradanja ljudi (uvijek se kasnije izjedam da sam mogao i trebao bolje sastaviti taj tekst) ali ja sebi nikako ne mogu dopustiti da bilo šta kažem nad tabutima naših šehida. Ja to jednostavno nisam zaslužio i ne smijem ni pomisliti da se stavim u ulogu glasnogovornika ubijenih ljudi.

A govor koji se tamo nad tabutima čita trebao bi upravo biti to. Ne poznajem živog čovjeka koji je zaslužio da može u ime njih govoriti i mogu prihvatiti da samo vjerski službenici u ime vjere i onoga što nam vjera propisuje u tim trenucima mogu govoriti.

Dakle, da su oni tada samo glas vjere a nikako da nastupaju u ime sebe, pa ni bilo koje institucije, pa makar ona bila i vjerska. Zbog vlastitog odbijanja da budem autor govora u takvim prilikama neću se baviti govorom koji je pripremila J.D. inače predsjednica udruženja ”Mostovi prijateljstva”. Mogu samo sa žaljenjem konstatovati, ako se u tom govoru nalazi sve ono što mi živi imamo reći u ime ubijenih onda je bolje da šutimo, ako treba i zauvijek.

Sastanku u Rizvanovićima sam prisustvovao iz ljudske potrebe da preventivno utičem koliko mogu da se ne dese greške koje su se dešavale na ranijim ceremonijama kolektivnog ukopa. Neki stariji forumaši se vjerovatno sjećaju moga otvorenog pisma koje sam uputio Odboru nakon prošlogodišnje dženaze u Kozarcu.

Tada sam jedini javno ukazivao na nekompetentnost ljudi iz organizacije tako velikog i važnog događaja za sve Prijedorčane. Protokol kojim su nas mrcvarili na nesnošljivoj vrućini je bio sve samo ne dostojanstven ispraćaj naših ubijenih sugrađana i rođaka. Bio je to pravi defile trećerazrednih političara i minornih vladinih službenika koji su se hvatali mikrofona i držali političke govore i vodili privatne ratove u struci.

Imponovalo mi je kada je glavni organizator tog skupa, inače potpredsjednik Odbra I.K. u Rizvanovićima priznao da su u Kozarcu pogriješili i dobili jedva prolaznu ocjenu za organizaciju protokola, te da se to ove godine neće ponoviti.

Nakon tih njegovih riječi sam postao manje zabrinut za ovogodišnju ceremoniju ali sam ipak na kraju sastanka od predsjednika Odbora N.K. uzeo izjavu i tražio da mi zvanično da osnovne konture ovogodišnjeg protokola. On tvrdi da je ove godine planirano da se ispred domaćina obrati glavni imam Medžlisa IZ Prijedor, zatim da će se pročitati govor a potom imena ljudi koji će se pokopati, nakon toga će se obratiti katolički svećenik a zatim i reis Cerić (koji je potvrdio dolazak) i nakon toga će se pristupiti klanjanju dženaze. Ostavljena je mogućnost da se nakon reisa obrate eventualno još i visoki predstavnik  i američki ambasador, ukoliko se pojave i izjasne da žele da govore.

 U ”Izvor” je dolazilo nekoliko porodica i tražili su da se organizuje ispraćaj tijela na Šejkovači u Sanskom Mostu. Nažalost, predsjednik Odbora kaže da nikakav ispraćaj tamo nije planiran. To je, po meni, poprilično velik propust u organizaciji jer ma kako se radi samo o skeletnim ostacima ubijenih (a nekada čak ni skeleti nisu potpuni) ipak su to meiti i prema njima bi se trebali odnositi sa poštovanjem u svakom trenutku. Posmrtni ostaci nekada provedu u hali ”Šejkovača” i po nekoliko godina i to mjesto zaslužuje naš drugačiji odnos. Kada ih od tamo preuzimamo morali bi to uraditi sa daleko više počasti i prema tom mjestu i prema meitima koji tamo i dalje ostaju, a ne da se tabuti i sanduci grubo natovare na kamione kao da se ne radi o ljudskim kostima.

Porodice sa kojima imamo kontakt su također ukazale na dosadašnju nedopustivu praksu na kolektivnim dženazama da se u kamione utovaruje prevelik broj tabuta, i da to izgleda veoma ružno, nedostojanstveno i da to teško pada rodbini ubijenih. Nažalost, predsjednik Kljunić mi nije mogao potvrditi da će ove godine biti išta drugačije jer o tome još nisu raspravljali sa ”Gradskim grobljem” Visoko koje je na tenderu dobilo ovaj posao. Ako je to ranijih godina bio probelm onda će on u Rizvanovićima biti daleko veći jer je ovo zasigurno do sada najveći kolektivni ispraćaj žrtava u Prijedoru.

Na sastanku se još raspravljalo o obezbjeđenju profesionalnog snimatelja, pozivanju medija, nasipanju terena i popravci puteva (to se pretvorilo u pravu svađu koja je uobičajena u odnosima među mjesnim zajednicama na lijevoj obali rijeke Sane) obezbjeđenju redara i slično.

Kada su raspravljali o razglasu na vidjelo je izišla jedna skandalozna istina.

U Odboru, koji broji devet članova (predstavnici šehidskih mezarja, kako se oni sami nazivaju i predstavnik udruženja ”Mostovi prijateljstva”) i kojem je ovo četvrti kolektivni ispraćaj koji organizuje još uvijek ne znaju za Uredbu o naknadi troškova smještaja i ukopa ekshumiranih osoba koju je donijela Vlada Federacije BiH.

Tom uredbom je regulisano i finansijski pokriveno 90 % aktivnosti koje je Odbor na sebe preuzeo, a ljudi iz Odbora na sastanku tvrde da za tu Uredbo nikada nisu čuli. Kažu niko im nije dostavio, a Uredba je uredno izašla u službenom listu 2002. godine, može se skinuti sa interneta sa siteu Vlade F BiH (link http://www.fbihvlada.gov.ba/indexx.html), a ja sam im je lično pod nos poturao prošle godine u svom otvorenom pismu.

E, pa, ljudi, zbilja ne mogu vjerovati da smo mi u Prijedoru toliko neinformisani i da baš u svemu moramo izmišljati toplu vodu.

 U Uredbi lijepo stoji, pored onoga što sleduje svaki ukop ekshumiranih osoba gdje je pokopno društvo zaduženo čak i da nosi tabute i zatrpava mezare,  u članku 6: ”Dodatni troškovi koji mogu nastati pri masovnim ukopima, a odnose se na osiguranje autobusa, za prijevoz članova obitelji i drugih, pružanje liječničkih usluga, osiguranje cisterni za prijevoz pitke vode, razglasa pri obavljanju vjerskog obreda i obavljanje ceremonijskih ukopa rješavat će se pojedinačno.”

Dakle, potrebno je samo uputiti zahtjev i 90 % aktivnosti i troškova Odbora će riješiti pogrebno društvo, koje to ionako može naplatiti od nadležnog ministarstva, bez obzira da li će odbornici angažovati privatni razglas ili ga nikako neće biti. Dakle, sve što su naši odbornici trebali do sada da urade je da pročitaju Uredbu i da naplate ono što nas sleduje od Federacije, a ono što im da Opština Prijedor ili prikupe od građana da utroše u nešto što nije uredbom pokriveno.

Ne znam, zbilja sam poražen tim sinoćnjim saznanjem (danas sam im faxom uputio primjerak Uredbe kako sam i obećao). Zar mi u Prijedoru zbilja moramo biti tako neinformisani? Kako ćemo ostvariti neka nova prava kada nismo u stanju uzeti ni ona koja nam već pripadaju? Tragedija našeg naroda se nastavlja i zbilja se bojim da su nam prijedorski zlikovci ubili sve sposobno što smo imali i da ćemo se teško od tih gubitaka ikada oporaviti.

Znam da će ovo moje javljanje opet navući gnjev ljudi iz Odbora (jedan moj ratni prijatelj, sada u Odboru i politici, sinoć je okretao glavu od mene kao da sam gubav iako se nikada nismo zvanično nigdje sporječkali) a nije isključeno da mi neki od njih i zamjeri. Ali ja o ovome jednostavno ne mogu i neću ćutati.

Oni su mi ipak manja briga, valja meni primiti Branka Topolu iz Tukova koji je telefonom najavio svoj skori dolazak u ”Izvor” jer je tek sada otkrio da smo ga u više navrata prozivali na Korićanskim stijenama.

Mi smo ga tamo prozivali jer se njegovo ime nalazi u rečenici presude Milomiru Stakiću, u dijelu koji se bavi zločinom na Korićanskim stijenama, gdje stoji: ”Od stražara i vojnika koji su bili na mjestu pogubljenja identifikovani su Dragan Knežević, Saša Zečević, Zoran Babić, Željko Predojević, Branko Topola i čovjek zvani Dado.” Valja meni, dakle, razgovarati sa Topolom i ubijediti ga kako mu je najbolje da se hitno javi u Sarajevo kod državnog ili Banja Luku kod okružnog tužioca, da njima položi račune, pa ga više nećemo nigdje prozivati.

Pozivam sve one koji su izvan BiH da svoj eventualni ovogodišnji dolazak u domovinu prilagode 20. julu i da svi skupa u Rizvanovićima, a zatim i šehidskim mezarjima, odamo počast najboljima među nama koje smo ikada imali a koje nam NI KRIVE, NI DUŽNE pobiše pred očima.