Kozarac.ba

24.maj 1992.godine


Prije napada na Kozarac, Srbi su izvršili razmiještanja svoje teške artiljerije na strateška mjesta po okolnim brdima. Sve te aktivnosti mještani Kozarca su pratili sa zebnjom i strahom za svoju budućnost.

Večinu svojih artiljerijskih sredstava Srbi su postavili na jedan vojni poligon na Kozari koji je bivša JNA koristila za obuku regruta. Sa tog inače strateški važnog položaja Srpski agresor je mogao držati pod vatrom cijelo područje Kozarca.

S teškim artiljerijskim oružjem rukovale su uglavnom srpske paravojne jedinice pridošle iz Srbije i jednim manjim dijelom iz Knina. I ranije za vrijeme borbi u Hrvatskoj Prijedoračke srpske brigade koje su slate u Pakrac pod imenom “Vukovi” prilikom prolaska kroz Kozarac pucali su iz automatskog oružja prvenstveno po vjerskim objektima. Mještani su već bili u strahu jer se je na njihove oći pucalo po njihovim džamijama…

Slijedečih dana Prijedor je vrvio od srpskih automobila sa natpisima “Vukovi iz Vukovara”. Područje Vukovara u Hrvatskoj sravnjeno je sa zemljom. Pošto su Srbi prethodno istjerani iz Slovenije i velikog djela Hrvatske, oni su sve vojno naoružanje dovukli u Bosnu.

Pred napad na Kozarac, svim mještanima srpske nacionalnosti bilo je podijeljeno naoružanje od tadašnje JNA. Napeta situacija je uznemirila nesrpsko stanovništvo ali oni nisu mogli ništa da učine jer su bili u obruču.

Telefonske i električne veze sa Kozarcom bile su prekinute a podrucče opkoljeno od srpske vojske. Niti jedna autobuska linija nije bila u funkciji.

Dana 24 Maja 1992, srbi su obustavili sav promet na putu Prijedor-Banja Luka i usmjerili ga preko Tomašice i Omarske.

Radmilo Zeljaja iz kriznog štaba (tad već srpske) općine Prijedor primio je jednu delegaciju iz Kozarca te im rekao.

1) Kozaračka policija mora da se preda.

2) Mještani moraju da budu lojalni srpskoj vlasti.

3) Svi moraju da predaju oružje ili će Kozarac biti napadnut.

Delegacija je tražila dva dana da se konsultuje sa mještanima. Međutim uslijedio je napad srbo-četnicke vojske.

Pred sami napad na Kozarac objavili su preko radija Prijedor da postoje “barikade” na putu Prijedor-Banja Luka kod sela Jakupovići a zatim su poslali vojsku da te navodno barikade uklone, međutim pravi cilj njihovog napada bio je da se sve ne srpsko življe istjera sa tog dijela.

Prvo je počelo granatiranje teškom artiljerijom po cijeloj oblasti Kozarca. Granatirano je sa oko jedanaest različitih mjesta, sa Benkovca na Kozari, sa Topića Brda, sa aerodroma u Prijedoru, iz Gornjih Orlovaca, iz Babića, iz Balta (zaseok kod kamenoloma na Kozari), se brda kod Ljubije te s tenkovima iz nekoliko pravaca. Cijelo područje su držali oko 24 sahata pod neprekidnim granatiranjem gdje su ispalili oko 5600 granata različitog kalibra.

U noći između 25 i 26 /5/ 92  tačno u 02:20 sa četnickog položaja u Orlovcima ispaljena je signalna raketa a zatim je otvorena pjesadijska vatra sa svih strana. Otpočeo je napad na goloruko stanovništvo Kozaračke oblasti koje je potražilo zaklon u svojim podrumima zbog strahovitog granatiranja. Sva okolna sela su odmah paljena što je unijelo paniku među stanovništvom koje je bilo u okruženju i nije imalo nikakve šanse da se brani. Mještani iz tih okolnih sela su bježali prema središtu  Kozarca a neki su potražili zaklon u šumama u podnožju Kozare.

U napadu su večinom učestvovali srpska TO (teritorijalna odbrana) u sadejstvu loklnih srba. Neki od srpskih vojnika su na kapama nosili zvijezdu petokraku (znak JNA), neki su imali oznake “Bijelih orlova”, a tu su bili i oni koji su nosili krst sa četiri “C” to su bili srbi iz Banja Luke i Arkanovci.

Nakon ulaska srpske paravojske u sam grad Kozarac krenuli su od kuće do kuće i istjerivali stanovnike na ulicu te ih sve tjerali na trg u cenru grada. Na licu mjesta su izdvajali neke muškarce te ih odmah strijeljali.

Policajci njih oko 35 koji su radili u policijskoj stanici Kozarac, večina od njih su se predali zajedno sa komandirom Osmom a zatim su svi strijeljani kod stare škole u Kozarcu.

Bila je obavijest na radio Prijedoru da svi stanovnici stave bijele zastave na svoje kuće te da ih napuste. Narod je slijedio instrukcije, tako je jedna veoma dugačka kolona sa traktorima i osobnim vozilima a noseći bijele zastave sišla iz Brdjana u Kozarac. Kolona je prošla pored jednog broja srpskih TO koji su prethodno već ubili nekoliko zena i djece a zatim su prijetili i ostalima da ce ih sve pobiti.

Sve izbjeglice koje su stizale u kolonama u Kozarac odmah su tu skidani sa traktora i ostalih vozila i upučivani u centar grada. Srpski vojnici su odmah oduzimali traktore i auta pa ih odvozili negdje iza zgrada govoreci:

“Ovaj traktor je dobar, skoro nov, ovaj će meni a onaj tamo ću dati mome stricu” (misleći na traktor koji već bio oteo i parkirao iza zgrade) itd.

Tu na malom trgu u centru grada skupljeno je nekoliko hiljada građana, svi su bili zbijeni jedan do drugoga tako da je bilo teško i disati a kamo li sjesti negdje u hladovinu jer bila je nesnošljiva vručina. Djeca su vrištala na sve strane jer oni nisu bili svjesni toga sta im se događa i nisu znali za strah ni prijetnje oružjem.

Pošto je mali trg već bio prepun a kolone izbjeglica su još uvijek pristizale, četnici su počeli tjerati narod ponovno u kolonu koja je krenula prema magistralnom putu Prijedor-Banja Luka. Na tom djelu puta počeli su odvajati muškarce od žena i djece.

Nitko nije smio da se buni niti išta da pita svi su ćutke izvršavali ono što im se naredi. Nakon izlaska na magistralni put, dvije duge kolone (naprijed žene i djeca a iza njih muškarci) išle su pješice u pravcu Prijedora. Nitko iz kolone nije znao kud ide ni gdje će stići a niti šta će se dalje desiti.

Na djelu puta od benzinske pumpe do autobusne stanice Sušići odjednom je jedan od četnika zapucao u pravcu grmlja a kolonu su natjerali da legne u kanal pored ceste. Dok je kolona tako ležala u jarku izložena jakom suncu i nesnosnoj vručini, srpski vojnici su se isprsiti šetkali po cesti iznad njihovih glava govoreći:

“To pucaju Zelene Beretke, hoće da vas pobiju a mi vas štitimo.”

Bila je to samo glupa izmišljotina jer trebalo je narodu utjerati još malo straha u kosti. Poslije toga krenulo se dalje prema Kozaruši.

U koloni je bilo starih i nemočnih za koje je to bio predug i pretežak put pa su neki sjedali na travu pored ceste da se malo odmore, međutim četnici su ih dizali i kundacima gurali da idu dalje. Cijela kolona je bila izložena  psovanju i vrijeđanju, često su vikali:

“Eto šta vam Alija uradi jebo vam on majku.”

 

Tako je mučenicka beskrajno duga kolona stigla do Kozaruše gdje su počeli dolaziti autobusi i ukrcavati žene, djecu i starce te ih odvoziti u pravcu Prijedora.

Nakon odlaska žena, djece i steraca sa autobusne stanice Kozaruša, počeo je transport ljudi. Četnici su počeli odbrojavati grupe ljudi za svaki autobus. Prilikom ulaska u autobuse svakog pojedinačno su pretresali, radili su to na taj način da čovjeka okrenu s licem prema autobusu ruke naslonjene na autobus a noge raširene. I tako dok su prepipavali svakome su na brzinu postavili nekoliko pitanja.

“Kako se zoves?”  “Odakle si?”  “Gdje ti je puska?”

Ako mu kažeš odakle si odmah bi uslijedilo i podpitanje. Ko je ono pucao iz tvog sela? Zatim bi uslijedio udarac, obično je to bio šamar, pesnica, kundak pod rebra ili udarac čizmom.

Svaki muškarac pojedinačno kad bi prošao tu torturu tad je mogao da uđe u autobus. Kad je autobus bio pun da se više nije moglo ni stajati, psujući ušao je jedan četnik te sa uperenom puškom prema ljudima zaprijetio da će pucati. Ljudi su u strahu skakali jedan preko drugoga samo da bi bili što dalje od puščane cijevi.

Jedan dio ljudi odvezen je u Keraterm a pošto tu nije bilo dovoljno mjesta jer su prethodno dovedeni ljudi iz Zecova, Čarakova, Hambarina i ostalih mjesta koja su etnički očiščena prije Kozarca, počeli su upučivati autobuse u Omarsku a neke u Trnopolje.

Šta su sve žene preživjele u logoru Trnopolje, teško je opisati. Jedan broj djevojaka srpski vojnici su izveli u obližnje kuce i silovali a zatim ih vratili u logor. Veći broj djevojaka i mladih žena četnici su odveli u vojne barake na Benkovac, na Mrakovicu u hotel Mrakovica, u Bijele Vode i u Titovu Vilu gdje su ih takođe seksualno zlostavljali. 

Nakon nekoliko sedmica provedenih u staroj i vlažnoj kino dvorani u Trnopolju koja nije imala vrata a ni stakla na prozorima počela je deportacija žena, djece i staraca. Oni su ukrcavani u teretne vagone za prevoz stoke i građevinskog materijala (u nekim vagonima je bio hidrat rasut po podu u debljini od oko jednog centimetra) i na taj način deportovani i protjerani sa područja takozvane Republike Srpske na teritoriju pod kontrolom armije republike Bosne i Hercegovine.

Dok su muškarci bili u logoru Trnopolje mogli su jasno vidjeti svakodnevno pljačkanje a zatim paljenje okolnih sela pa i samoga grada Kozarca koje je trajalo duže od mjesec dana. Iznad cijelog tog područja nadvio se veliki crni dimni oblak a jak miris paljevine mogao se osjetiti i u logoru Trnopolje koji je udaljen od Kozarca oko 6 km.

Težak je to osjećaj kad je čovjek zatvoren u jednom četnickom logoru gdje mu u svakom momentu prijeti smrt i uz to gleda svoju vlastitu kuću kako gori i polako nestaje u plamenu. Gori kuća a gori i njegovih 10-20 godina truda, rada i šparanja.

Nakon sve te pljačke i paljenja neki od srba koji su dolazili u logor izjavili su, da za vrijeme svog ratovanja po Hrvatskoj i Bosni jos nisu naišli na tako bogato mjesto kao što je bio Kozarac.

Kasnije se uspostavilo da je za vrijeme napada na Kozarac i u logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje ubijeno između 5.000-6.000 civila. Jedan od logorasa je izjavio da je on sa još 39 svojih kolega morao ići da kupe leševe a zatim ih zakopati, on je brojao do 610 mrtvih i tad je odustao od brojanja.

Nakon protjerivanja svog nesrpskog stanovništva sa oblasti Kozarca, počelo je naseljavanje srpskih izbjeglica u preostali dio kuća koje nisu bile spaljene i porušene a to je predio južno od Kozarca od Suhog Broda do Trnopolja.

Zatim su Kozarcu promijenili ime i dali mu naziv “Radmilovac” po četnickom komandantu Radmilu Zeljaji.  Poslije promjene imena srbi su snimili Kozarac i prikazali ga na srpskoj televiziji “Srna” kao srpski grad kojeg su razrušili Zelene Beretke.

Ali to nije urodilo plodom jer svi su znali da je to Kozarac.

Da bih opravdao tolika ubojstva i ruševine, kapetan Milovan Milutinovic, glasnogovornik vojske SRBiH u Banja Luci je izjavio.

“U Kozarcu je bila jedna velika grupa Muslimanskih extremista koji su sprečavali da se dođe do mirnog rješenja. Večina je bila sa Kosova, Sandžaka i stranci, a bilo je i nekoliko crnaca. Vačinu snadbjevanja i materijalno-tehničkih sredstava dobijali su od Muslimanske organizacije u Zagrebu.”

Simo Dljača je obrazložio razlog srpskog napada na Kozarac ovako:

“Mi nismo zeljeli rat, oni su ga htjeli. Svaka kuća je bila jedan bunker i zato smo sve srušili do temelja.”

Zatim je otpočela jedna druga akcija koja je smišljena od strane srpske administracije u opštinama Prijedor i Banja Luka.

Radilo se o tome da se okupe novinari te da se svijetu dokaže da je Muslimanski narod sa područja Kozarca iselio iz ekonomskih razloga i otišao negdje u Europu za boljim životom…

U to vrijeme Kozarac je bio zauzet od strane srpske milicije i vojske koji su zauzimali svaku kuću u kojoj bi se još moglo živjeti.

 

 

Ne zaboravimo nikada 24. maj… Bože primi naše nevino pobijene kao šehide, kazni bolnom patnjom zalime koji ovo učiniše, a nama daj da naučimo lekciju i da se ujedinimo oko Tvoga imena…Amin!

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.