Kozarac.ba

Džumma…


"O vjernici,kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite" (El-Džumu'a 9. i 10.)

Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, posljednji je Allahov Poslanik. Allah Uzvišeni ga je odabrao da dostavi Njegovu poruku i uputu ljudima. Slanje Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, najveća je milost i blagodat Gospodara svjetova. On, kao dostavitelj Allahove riječi i upute, uzor je ljudima u svim segmentima života. Zato je poznavanje Poslanikovog životopisa od izuzetne važnosti za svakog čovjeka; za muslimane zbog toga što ne mogu biti pravi vjernici osim ako se ugledaju u Poslanika i njegov život, a za nemuslimane zbog toga što bi trebalo prije konačnog suda o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovoj misiji, da upoznaju njegov život i djelo. U ovom prilogu govori se o događajima nakon desete godine poslanstva, posebno o Isra'u i Mi'radžu.

Taifska dova

U ševvalu desete godine poslanstva (što odgovara kraju maja ili početku juna 619. godine po gregorijanskom kalendaru), u jeku mušričkih progona i zlostavljanja, Poslanik, s.a.v.s., je izašao iz Mekke i otišao u Taif s ciljem da tamo pronađe sigurnije tlo za djelovanje i pridobije nove sljedbenike islama.

U Taifu su živjeli pripadnici plemena Sekif s kojima je Poslanik, s.a.v.s., imao i rodbinske veze. Taif je od Mekke udaljen oko šezdeset milja a Poslanik, s.a.v.s., je tu razdaljinu prešao pješice. S njim je na put krenuo njegov oslobođeni rob Zejd ibn Harise. Idući prema Taifu Poslanik, s.a.v.s., je pozivao u islam plemena pored kojih su prolazili, ali niko se nije odazvao na taj poziv.

Kada su stigli u Taif, Poslanik, s.a.v.s., je otišao trojici braće, poglavara plemena Sekif. Oni ne samo da nisu prihvatili njegov poziv u islam, već su ga i izrugali. Poslanik, s.a.v.s., ih je zamolio da ne govore drugim stanovnicima Taifa o njemu jer je imao namjeru da posjeti i druge ugledne ljude u tom gradu i saopći im poruku islama. U Taifu je proveo deset dana pozivajući u islam. Međutim, niko od stanovnika tog grada se ne odazva. Štaviše, oni na kraju na njega nahuškaše svoju djecu, robove i maloumnike. Kada je Poslanik, s.a.v.s., napuštao Taif, oni su ga slijedili slijeva i zdesna i hulili na njega. Gađali su ga kamenicama i vrijeđali. Neko ga je pogodio kamenom u tetivu iznad pete, pa je potekla krv i natopila mu obuću. Zejd ibn Harise ga je štitio svojim tijelom. Od silne galame, vike i udaraca, Poslanik, s.a.v.s., je osjećao bol u glavi. Na izlazu iz Taifa zaklonili su se iza ograde bašče koja je pripadala ‘Utbi i Šejbi, sinovima Rebi'inim, a progonitelji su se tada vratili u Taif.

Kada se malo odmorio, Poslanik, s.a.v.s., je uputio Allahu, dž.š., čuvenu dovu: Allahumme, ilejke ešku da'fe kuvveti ve killete hileti ve hevani ‘ale-n-nas…Ta dova je u islamskoj literaturi poznata kao Taifska dova, i u prijevodu na naš jezik ona glasi:

‘Allahu, Tebi se obraćam zbog slabosti snage svoje, zbog nemoći u djelovanju i zbog slabog utjecaja među ljudima… O Ti Najmilostiviji! Ti si Gospodar nemoćnih, Ti si moj Gospodar! Kome me prepuštaš?! Nekome ko je daleko i ko me dočekuje namrštena lica?! Ili, pak, neprijatelju koji je blizu, ali si mu Ti dao vlast, pa može da odlučuje o meni… Allahu, ako Ti nisi srdit – onda ja za sve ove patnje ne marim, ali Tvoje pomilovanje mi je draže. Utječem se svjetlu Tvoga lica, pred kojim su obasjane tmine i na kojem počiva i ovaj i onaj svijet, od toga da na mene spustiš Svoju srdžbu ili da me zadesi Tvoja kazna! Tebi se priklanjam, da Ti budeš zadovoljan, a nema snage niti moći, osim uz Tvoju pomoć!’

U ovoj dovi naglašena je Poslanikova, s.a.v.s., zabrinutost za islam i muslimane. U Mekki su mušrički napadi postali nepodnošljivi, a evo i u Taifu situacija nije bila ništa bolja. Tu su ga čak počeli gađati kamenicama, toku samo nekoliko dana boravka u njihovom gradu.

Taifska dova je izuzetno lijepa i korisna. Uočljiva je Poslanikova, s.a.v.s., zapitanost u vezi s tim događajem: ‘Ako Ti nisi srdit na mene’, tj. ako ovo što mi se zadesilo nije rezultat nekog mog postupka koji izaziva Tvoju srdžbu – onda to nije važno, ja ću to s lahkoćom izdržati.

Poslanik, s.a.v.s., dakle, analizira svoj život i pita se da nije možda učinio nekakvu grešku ili prijestup. U tome je pouka za svakog čovjeka: uzroke za neugodnosti koje se dešavaju u životu treba ponajprije tražiti u vlastitom životu. čovjek je, inače, sklon tome da, za ono što mu se desi, okrivljuje druge, ali navedeni događaji iz Poslanikovog života jasno govore o tome kako vjernici i vjernice treba da se ponašaju. Oni moraju stalno podvrgavati svoj život analizi i propitivanju, uz odstranjivanje eventualnih grešaka i propusta.

Primjer Poslanikove milosti i humanizma

Kada su Reb'ini sinovi ‘Utbe i Šejbe čuli Poslanikovu dovu, obuzela ih je samilost pa su poslali mladića po imenu ‘Addas da odnese Poslaniku i njegovom saputniku nešto grožđa. Poslanik je, uzevši grožđe u ruku, prvo rekao: ‘Bismillah – U ime Allaha’, a potom je jeo. ‘Addas, koji je, inače, bio kršćanin, posmatrao je to čuđenjem jer niko u tom kraju nije izgovarao te riječi. Na Poslanikov upit odakle je, ‘Addas je odgovorio da je on kršćanin iz Ninive. ‘Ti si, dakle, iz sela dobrog čovjeka Junusa (Jona) ibn Mateja?’, rekao je Resulullah. ‘Odakle ti znaš ko je Junus ibn Matej?’, začuđeno je upitao ‘Addas. ‘To je moj brat, on je poslanik a i ja sam poslanik’, odgovorio je Muhammed, s.a.v.s. Tada ‘Addas pade po Poslaniku, s.a.v.s., i poče da mu ljubi glavu, ruke i noge.

Rebi'ini sinovi koji su to posmatrali rekoše: ‘Onaj tamo će nam pokvariti dječaka! Neće ga više slušati!’ Kada se ‘Addas vratio oni su ga ukorili zbog takvog ponašanja ne obazirući se na njegove riječi: ‘Onaj čovjek mi je ispričao nešto što ne može znati niko osim poslanik!’

Nakon tog događaja, Allahov Poslanik, s.a.v.s., i Zejd nastavili su put prema Mekki. Kada su stigli do mjesta Karnu-l-menazil Allah, dž.š., je poslao Džibrila, a.s., sa melekom zaduženim za brda (meleku-l-džibal). Poslanik, s.a.v.s., je mogao da bira: ukoliko je želio da kazni svoje sunarodnjake koji su ga ezijetili, proganjali pa čak i fizički maltretirali – to je mogao sada da učini. Melek zadužen za brda je rekao da je on spreman, ukoliko mu to Poslanik naredi, da na njegov narod spusti kaznu i da ih sravni sa zemljom. Međutim, Poslanik, s.a.v.s., to nije prihvatio, već je rekao da on želi da ih Allah uputi i da iz njihovog poroda izvede one koji će ispovijedati čisti monoteizam (tevhid).

Zbog važnosti tog događaja koji govori o Poslanikovoj plemenitosti i humanosti, navest ćemo predaju koju bilježi imam El-Buhari u Sahihu. U toj predaji od ‘Urvea ibn Zubejra se navodi da mu je ‘Aiša, r.a., pričala kako je pitala Poslanika, s.a.v.s., da li je imao teži dan od onoga u Bici na Uhudu? Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: ‘Mnoge sam neprijatnosti doživio od tvog naroda, ali najgore što su mi učinili desilo se u Taifu, kada sam bio izložen poniženju pred Ibn ‘Abdjalejl ibn ‘Abdikelalom. On se ne odazva mojoj želji i ne prihvati islam u koji sam ga ja pozivao. Pošao sam odatle zabrinut i zamišljen. Prenuo sam se (iz svojih misli) u mjestu zvanom Karnu-l-menazil, kada sam primijetio oblak koji me je štitio svojim hladom. Podigao sam glavu i vidio Džibrila. On mi se obratio rekavši: ‘Allah je čuo ono šta su ti oni rekli i, evo, sada ti šalje meleka zaduženog za brda da mu narediš da učini s njima ono što ti želiš.’ Taj melek mi je tada nazvao selam i rekao mi: ‘Muhammede, tako je! Kako god želiš. Ako hoćeš, ja ću na njih prevaliti ova dva brda iznad Mekke.’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: ‘Ne, ja to ne želim! Ja molim Allaha da iz njihovih leđa izvede one koji će samo Allaha obožavati i koji Mu neće širk činiti.’

Taj događaj govori o izuzetnoj humanosti i veličini Poslanikove, s.a.v.s., ličnosti. čak ni u tim teškim momentima kada je bio ispunjen bolom koji su uzrokovali mušrici vrijeđanjem i maltretiranjem, Poslanik, s.a.v.s., ne želi da oni budu uništeni Božijom kaznom, nego se moli za njih i nada da će oni i njihovi potomci spoznati Uzvišenog Stvoritelja i jednog dana postati sljedbenici islama. To je samo jedan od mnogih primjera Poslanikove, s.a.v.s., milostivosti i karaktera koji su krasile visoke moralne osobine. On, koji je poslan kao milost svjetovima (rahmeten li-l-‘alemin), osjećao je u svome srcu milost prema svim ljudima. čak i prema onima koji su ga vrijeđali i nanosili mu bol čije razmjere možemo, bar djelimično, spoznati ako razmišljamo o dovi koju je uputio Allahu, dž.š., u Taifu. Upravo u takvim primjerima je najbolji odgovor svima koji optužuju Poslanika, s.a.v.s., i iznose o njemu neistine i laži.
Muhammed, s.a.v.s., poslan je ljudima i džinima

U sirama se navodi da je Poslanik, s.a.v.s., nakon događaja u mjestu Karnu-l-Menazil, nastavio put prema Mekki. Prispio je u Dolinu Palmi (Vadi Nahle) gdje je proveo nekoliko dana, s obzirom da je u tu bilo pitke vode i bilja. Za vrijeme boravka u toj dolini, Allah, dž.š., je poslao jednu skupinu džina. O tome se govori u Kur'anu časnom, na dva mjesta: u suri El-Ahkaf i suri El-Džinn.

Kada ti poslasmo nekoliko džina da Kur'an slušaju, kada dođoše da ga čuju, oni rekoše: ‘Pst!’ A kad se završi, vratiše se narodu svome da opominju. ‘O narode naš’, govorili su, ‘mi smo slušali Knjigu koja se poslije Musaa objavljuje, koja potvrđuje da su istinite i one prije nje i koja ka istini i na pravi put upućuje. O narode naš, odazovite se Allahovu glasniku i vjerujte u Allaha, On će vam neke grijehe vaše oprostiti i od patnje vas neizdržive zaštiti!’ (El-Ahkaf, 29-31)

Reci: ‘Meni je objavljeno da je nekoliko džina prisluškivalo i reklo: ‘Mi smo, doista, Kur'an koji izaziva divljenje slušali, koji na pravi put upućuje, i mi smo u nj povjerovali i više nikoga nećemo Gospodaru našem ravnim smatrati.’ (El-Džinn, 1-2)

Iz navedenih ajeta jasno je da su džini slušali Kur'an i da oni, kao i ljudi, imaju slobodnu volju, tj. mogu vjerovati ili ne vjerovati. Džini, kao i ljudi, slijede različite religije i pripadaju raznim vjerskim skupinama. Muhammed, s.a.v..s, poslan je da i njima dostavi poruku Gospodara svjetova.

Otkrivanjem svijeta džina koji su slušali Kur'an i odazvali se pozivu, Allah, dž.š., je Poslaniku poslao Svoju podršku i pomoć. Taj događaj, uz ranije Addasovo priznavanje Muhammedovog, s.a.v.s., poslanstva predstavlja svojevrstan nagovještaj da će islam pobijediti i pored svih teškoća kojima su bili izloženi Poslanik, s.a.v.s., i prvi muslimani. Zato je Poslaniku, s.a.v.s., laknulo i on je osjetio razgalu i olakšanje. čvrsto je odlučio da se vrati u Mekku i nastavi sa pozivanjem ljudi u islam. No, prvo je morao izviditi situaciju pa se nekoliko dana sklonio u pećinu Hira, šaljući poruke arapskim prvacima od kojih je tražio da mu neko od njih pruži zaštitu (dživar).

Dvije velike mudžize: Isra’ i Mi'radž

Isra’ je noćno putovanje Poslanika, s.a.v.s., iz Mesdžidu-l-harama (Hrama časnog) u Mekki u Mesdžidu-l-aksa (Hram daleki) u Jerusalimu, gdje se sastao sa ranijim poslanicima i predvodio ih u zajedničkom namazu. Nakon toga, Poslanik, s.a.v.s., je uzdignut u nebeske sfere i to uzdizanje se naziva Mi'radžom. Na tom čudesnom putovanju Poslaniku, s.a.v.s., su ukazane najveće počasti i on je dospio do mjesta gdje prestaje materijalnji svijet i gdje, prije njega, nije bio nijedan Božiji poslanik niti bilo koje drugo stvorenje. Isra’ i Mi'radž su dva natprirodna događaja (mudžize) i putem njih je Poslaniku, s.a.v.s., data podrška. Kada se to tačno desilo – teško je precizirati, ali pouzdano se zna da je to bilo prije Hidžre, a nakon smrti hazreti Hatidže.

O ta dva događaja govori se i Kur'anu časnom. Sedamnaesta kur'anska sura dobila je naziv po tom događaju i nazvana je El-Isra’, što znači: Noćno putovanje. Na početku te sure, Allah uzvišeni kaže: Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo roba Svoga iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamjenja naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i vidi. (El-Isra’, 1)

O Mi'radžu se govori u suri En-Nedžm: Tako mi zvijezde kad zalazi, vaš drug nije s pravog puta skrenuo i nije zalutao! On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje, uči a jedan ogromne snage, razoriti, koji se pojavio u liku svome na obzorju najvišem, zatim se približio, pa nadnio – blizu koliko dva luka ili bliže – i objavio robu Njegovu ono što je objavio, srce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio? On ga je i drugi put vidio, kod Sidretu-l muntehaa kod kojeg je džennetsko prebivalište, kad je Sidru pokrivalo ono što je pokrivalo – pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio, vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara. (En-Nedžm, 1-18)

O Isra'u i Mi'radžu postoje brojne predaje u islamskoj literaturi. O tome se detaljno govori u tefsirskim i hadiskim zbirkama te djelima o Poslanikovom, s.a.v.s., životopisu. U ovom radu, navest ćemo ono što je, na osnovu autentičnih predaja, zabilježio veliki islamski učenjak imam Ibn Kesir u svome tefsiru, gdje kaže:

‘Imam Muslim bilježi u svom Sahihu od Enesa ibn Malika, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Dat mi je Burak. To je bijela duga životinja. Veća je od magarca manja od mazge. Korača brzinom pogleda. Jahao sam ga dok nisam stigao do Bejtu-l-Makdisa. Privezao sam ga za halku za koju su privezivali Allahovi Poslanici, zatim sam ušao u Mesdžid i klanjao u njemu dva rekata a onda izišao. Nakon toga mi je došao Džibril i ponudio mi posudu sa vinom i posudu sa mlijekom. Odabrao sam mlijeko, pa mi je Džibril rekao: ‘Odabrao si ono što simboliše islam (odgovara ljudskoj prirodi)!”

U nekim sirama se navodi da je u noći u kojoj su se desili Isra’ i Miradž Poslanik, s.a.v.s., bio ostao na konaku u kući Ummu Hani’, Ebu Talibove kćerke. Ummu Hani’ je, inače, sa svojom majkom Fatimom primila islam pred očevu smrt ili neposredno nakon nje, a njena braća Alija i Džafer već odavno su bili muslimani. Poslanik, s.a.v.s., bi ponekad svratio kod Ummu Hani’, čiji muž Hubejra je, i pored toga što nije prihvatio islam, lijepo dočekivao Poslanika, s.a.v.s., u njihovoj kući. Jednom prilikom, nakon što su za Poslanikom, s.a.v.s., klanjali namaz, Umm Hani’ ga je zaustavila na konaku. Pristao je. Ipak, nakon kraćeg sna, ustao je i otišao u Džamiju, jer je volio noću odlaziti u Kabu. Dok je bio tamo, ponovo ga obuze san, pa leže u Hidžr. Tu mu je došao melek Džibril, probudio ga i pokazao mu Buraka. Poslanik ga je zajahao i tako je počelo Noćno putovanje (El-Isra’).

U nastavku, Ibn Kesir bilježi: ‘Istina je da je Muhammed, s.a.v.s., prenesen u budnom stanju a ne u snu iz Mekke do Bejtu-l-Makdisa… Zatim je uznesen na Mi'radž, a to je kao ljestve sa prečkama preko kojih se penje, pa se preko njih uspeo na zemaljsko nebo a zatim do preostalih sedam nebeskih sfera. Na svakom nebeskom prostranstvu dočekali su ga njegovi stanovnici. Selam je nazvao poslanicima na tim nebeskim prostranstvima, shodno njihovom položaju i stepenima, sve dok nije prošao pored Musaa, a.s., onoga s kojim je Uzvišeni Allah razgovarao na šestom nebeskom prostranstvu i Ibrahima, a.s., Allahovog prijatelja, ne sedmom nebeskom prostranstvu. Nakon toga je prevazišao i njih i njihove položaje, kao i položaje ostalih vjerovjesnika, sve dok nije došao do nivoa na kojem je čuo škripanje pera, tj. pera sudbine.

Vidio je Sidretu-l-Munteha… Tu je vidio Džibrila u njegovom stvarnom liku sa šest stotina krila. Vidio je, također, zeleno uzglavlje – Refref – koje je prekrilo horizont. Vidio je i Bejtu-l-Ma'mur (Nebesku Kabu) i Ibrahima, a.s., graditelja zemaljske Kabe, naslonjenog leđima na nju. U ovu Nebesku Kabu svaki dan uđe sedamdeset hiljada meleka koji u njoj ibadet čine i ne vraćaju se u nju do Sudnjeg dana.

Vidio je Džennet i Džehennem. Allah mu je tamo (kod Sidretu-l-Muntehaa) propisao pedeset namaza, da bi ih zatim, iz Svoje milosti i pažnje spram Svojih robova, taj broj smanjio na pet. U tome je veliko pridavanje važnosti namazu i njegovom značaju.

Zatim je spušten do Bejtu-l-Makdisa, a snjim su spušteni i vjerovjesnici sa kojima je zajedno klanjao namaz kada je nastupilo namasko vrijeme. Neki misle da ih je on predvodio u namazu na nebu, ali predaje ukazuju na to da je to bilo u Mesdžidu-l-Aksau. Po nekim predajama taj namaz je bio prilikom njegovog prvog ulaska u Mesdžid, ali je uočljivo da je to bilo nakon njegovog povratka, jer kada je on prolazio pokraj njih (u njihovim stanovima na nebu), pitao je o njima Džibrila, za svakog ponaosob, a Džibril ga je o njima obavještavao. To je umjesno jer je on bio prvo pozvan u nebeske visine da se propiše njemu i njegovom ummetu ono što Allah, dž.š., želi. Nakon toga, sakupljen je sa svojom braćom vjerovjesnicima da bi im se manifestirala njegova počast i prednost nad njima njegovim predvođenjem u namazu, na što je Džibril aludirao. Nakon toga, izašao je iz Mesdžidu-l-Aksaa, uzjahao Buraka i vratio se u Mekku u ranu zoru.’

Na kraju razmatranja pitanja u vezi s Isra'om i Mi'radžom, Ibn Kesir konstatuje da su ta dva događaja potvrđena predajama koje imaju stepen tevatura, a u vezi s hadisom o Isra'u postoji idžma’ (konzensus) svih islamkih učenjaka. To odbacuju jedino bezbožnici i nevjernici, kaže on.

Opisujući ta dva nesvakidašnja događaja u životu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, poznati islamski učenjak i hafiz hadisa imam Ibn Kajim el-Dževzijje, u djelu Zadu-l-me'ad, kategoričan je da su se Isra’ i Mi'radž desili dok je Poslanik bio budan, dakle, tjelesno (bidžesedihi) a ne samo duhovno ili u snu. To je mišljenje većine islamskih učenjaka: Isra’ i Mi'radž desili su se u jednoj noći, pri punoj svijesti, duhovno i tjelesno.

U prilog tome ide i činjenica da se u ajetu sure El-Isra’ koji govori o tom čudesnom putovanju spominje riječ ‘abd (suhanellezi esra bi ‘abdihi), a ta riječ označava čovjeka u cijelosti, i njegovu tijelo i dušu. Također, u ajetu sure En-Nedžm, Allah, dž.š., kaže: Ma zaga-l-besaru vema taga… Pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio, vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara. Tu se spominje riječ besar, što označava ljudski vid u tjelesnom (fizičkom) smislu a ne besiret što je, pak, oznaka za unutarnje (duhovno) gledanje.

Uz to, da se to desilo samo u snu (dakle, ne i tjelesno), Kurejšije ne bi imale razloga da to negiraju jer čovjek može sanjati da je otputovao na bilo koje mjesto, bez obzira na njegovu udaljenost. To se svima dešava u snu. Oni su upravo negirali mogućnost da Poslanik, s.a.v.s., toliko razdaljinu pređe u jednoj noći (ili jednom njenom dijelu). U sirama se navodi da je Poslanik, nakon povratka u Mekku, otišao do Kabe i onima koje je tamo zatekao ispričao o svom putovanju u Jerusalim. Njegovi neprijatelji su smjesta počeli likovati jer su osjetili da sada imaju neosporan povod za izrugivanje.

Svako kurejšijsko dijete je znalo da je karavanu potrebno mjesec dana da stigne iz Mekke u Šam i isto toliko za povratak. A Muhammed je sada tvrdio da je i otišao i vratio se za jednu noć. Grupa ljudi je tada otišla Ebu Bekru i ispričala mu šta njegov prijatelj tvrdi. Ebu Bekr je odgovorio: ‘Ako on tako kaže , onda je to istina! A šta je tu čudno? On mi kaže da mu vijesti s neba na Zemlju stignu za jedan čas noću ili danju. A ja znam da on govori istinu.’

Zbog tih riječi ‘Ako on tako kaže, onda je to istina!’, Poslanik, s.a.v..s, je prozvao Ebu Bekra ‘Es-Siddik’, što znači ‘Veliki svjedok istine’ ili ‘Onaj što svim srcem potvrđuje istinu.’

Važne pouke

U vezi s Isra'om i Mi'radžom mogu se izvući brojne pouke. Ta dva događaja za Poslanika, s.a.v.s., su predstavljala manifestaciju Allahove, dž.š., pomoći i podrške nakon brojnih maltretiranja i zlostavljanja od svojih sunarodnjaka. Na taj način Poslaniku, s.a.v.s., se htjelo olakšati u izvršenju emaneta prenošenja Allahovog, s.a.v.s., poziva i ispunjenja poslaničke misije. Počasti koje su ukazane Poslaniku, kao i najveličanstvenija znamenja koja je vidio prilikom Isra'a i Mi'radža, ojačali su ga na tom putu.

Ineresantno je da je Poslanik, s.a.v.s., prije Mi'radža imao Isra’, putovanje u Jerusalim. Uzdizanje u nebeske sfere moglo se desiti direktno iz Mekke, bez odlaska u Bejtu-l-Makdis u Palestini. Međutim, time se htjela skrenuti pažnja muslimanskome ummetu na važnost tog područja. Palestina je, po slovu Kur'ana, blagoslovljena zemlja (el-erd el-mubareke). Po tom tlu hodili su brojni Allahovi, dž.š., vjesnici i poslanici. Zato se Palestina u islamskim izvorima naziva i erdu-n-nubuvvat (područje gdje su živjeli i djelovali Allahovi, dž.š., poslanici). Zbog toga na Palestinu polažu pravo sve religije koje imaju nebesko porijeklo: judaizam, kršćanstvo i islam.

Tokom povijesti u Palestini su se smjenjivali brojni vladari i to područje je uvijek bilo predmet interesovanja brojnih kraljeva i njihovih vojskovođa. Za vrijeme islamske vladavine tim područjem muslimani su pokazali izvanredne primjere suživota i tolerancije prema drugim kulturama i vjerama. U historijskoj literaturi je poznata tzv. El-‘Uhdeh el-‘Umerijje, Omerova ahdnama, tj. rezolucija koju je donio hazreti Omer odmah na početku islamske uprave tim područjem, koja kršćanima garantuje sva vjerska prava i pune građanske slobode.

Nažalost, to nije bio slučaj za vrijeme kršćanske uprave tim prostorima u doba križarskih ratova (kada su muslimani tog područja bili gotovo u potponusti uništeni i protjerani). Isti je slučaj i sa vladavinom današnjeg cionističkog izraelskog režima koji čini strahovite zločine protiv palestinskog naroda.

Jedna od veoma važnih pouka Isra'a i Mi'radža jeste da je Palestina pitanje koje se tiče svih muslimana. Sa tog časnog mjesta (El-Mesdžidu-l-aksa u Kudsu, Jerusalimu) Poslanik, s.a.v.s., je uzdignut u nebeske visine i upravo tu je imao susret sa ranijim Allahovim, dž.š., poslanicima koji su mu priznali poslanstvo i potvrdili ga za krunskog vjerovjesnika. Kuds je prva kibla muslimana i u njemu se nalazi treći časni hram u islamu. Odbrana Palestine znači odbranu samog islama i obaveza svih muslimana je da brane Palestinu. Nebriga za njenu odbranu i oslobađanje je nebriga i za islam i to predstavlja grijeh za koji će se odgovarati pred Uzvišenim Allahom.

U noći Isra'a i Mi'radža propisan je namaz. Svi ostali propisi (kao što su zekat, post, hadž itd.) propisani su na Zemlji, putem meleka Džibrila koji je Poslaniku, s.a.v.s., dostavljao od Allaha, dž.š., određene naredbe ili zabrane. Jedino je namaz propisan bez posrednika, u direktnoj komunikaciji između Allaha Uzvišenog i Njegovog odabranika Muhammeda, s.a.v.s. Propisan je na najčasnijem mjestu, kod Sidretu-l-Muntehaa. To govori o važnosti i značaju namaza u životu čovjeka. Putem namaza uspostavlja se veza između čovjeka, tog malehnog i prolaznog stvorenja i Allaha Vječnog i Veličanstvenog. Zato je namaz temelj na kojem počiva vjera i on se mora stalno obavljati.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.