svabo
Sejo je, u unutrašnjosti svog skloništa, slušao ultimatum, koji je dolazio iz megafona, samo desetak metara dalje:
“ Ako, smesta, ne iziđete van iz zaklona,s rukama dignutim iza glave, pobit’ ćemo taoce!!!”
Taoci su bili skupina uspaničenih žena i uplakane djece istjeranih na čistinu, između kuća. Rašćupana žena na čelu kolone, još uvijek je u rukama držala bijelu zastavu, napravljenu od oklagije, za koju je bila privezana plahta.Vjerojatno joj je njezina podsvijest sugerirala da će s tom smiješnom zastavom biti zaštićeniji. “ Ako se sad ubijem, moj Muhamed bi me mogao vidjeti i ostatak života morao bi živjeti s tom slikom.
Trebam izići…
Moram izići…
Jedino mjesto, na koje mogu odavde, je, ravno njima u šake!” rezonirao je njegov zgrčeni mozak, potpuno odvojen od ukočenog tijela. Noge, na kojima je iskoračio van zemunice, nisu bile njegove i činilo mu se da se zemlja ispod njega nekontrolirano vrti, i da će, svaki čas, pasti. Od povraćanja ga je spasila nova navala straha, kad su mu se puške okrenule prema glavi.
“ Ruke iza glave, balijo, smesta!” dreknu čovjek sa prosijedom bradom, iza koje su se isticala dva izbuljena, nepatvorenom mržnjom, ispunjena oka.
I baš ta mržnja, kojoj se nadao, ali ga je ipak, zatekla nespremnog, skrenu tok Sejinih misli: “ Bože moj, pa on me doista mrzi! Ovo nije poza, nije naučeno ponašanje, ovo je stvarna mržnja. On to jest, on to živi! Pred mojom je kućom, ima u rukama moju ženu, moje dijete, moje komšije, moju čaršiju, ima mene i još me mrzi! A, ako bih ja njega mrzio, bi li to bilo pravo stanje stvari!?
U mislima može nastati bezbroj stvarnosti i zašto je baš ova na djelu!? Možda samo umišljam!? Možda ovo sve i ne postoji ili se događa u nekoj drugoj dimenziji, u kojoj su samo misli naše, a ne i tijelo…”
Udarac kundaka je otjerao svaku zbunjenost i Sejo se osvjedočio, da mu mozak registrira pravu zbilju i da je sve drugo, osim beznadne situacije, u kojoj se našao, lažno, i da ne egzistira na razini stvarnosti. Bol ga je natjerala da klekne. Sljedeće što je osjetio, bilo je blato s vojničke čizme, koja mu je slomila nosnu kost i natjerala suze na oči, a na trenutak je ostao i bez daha. To ga je potpuno vratilo u zbilju i, začudo, osjetio je nešto nalik olakšanju. Činilo mu se, da se polako privikava na novu situaciju i da mu bol olakšava misli.
“ Dok sam živ, ima nade! Sad je: biti ili ne biti!” prođe mu kroz glavu i bol se umanji i povuče pred tom, najvećom od svih dilema.
Bio je zadnji, koji je izišao na čistinu i vidio je kako se žene i djeca udaljavaju prema Krkićima. Osjetio je ogromno olakšanje.
“ Muhamed ga neće gledati, ovako nemoćnog i poniženog, a mati će mu znati ispričati priče o junaštvu i veličini. Naivni djetinji mozak, puno lakše apsorbira maštu, od stvarnosti!”
Novi udarac čizmom ga pogodi u predio grudi, na lijevoj strani i on se prevali na drugu stranu, prema grabi. Začudo su mu misli i dalje tjerale bol, podalje od tijela, i on grčevito zgrabi tu neočekivanu ponudu. No, u stvarnost ga vrati novi urlik zapjenjenog bradonje:
“ Marš u stroj , p…. ti materina, balijska, šta mi tu bauljaš!”
Sejo se dotetura do kolone, u kojoj se kretalo još desetak njegovih komšija i oni ga povukoše među sebe, privremeno ga spašavajući od novih udaraca. Prođoše pokraj željezare. Malo poniže od ljetne bašte, na jednoj hrpi ležali su ljudski leševi od kojih, onaj najgornji, koji je, pripadao, valjda srednjovječnoj ženi, nije imao glavu na sebi. Bezglavo presamićeno truplo, grlilo je druga trupla, ispod sebe, u zadnjem pokušaju da se za nešto uhvati, onako lišeno, svega što je od ovoga svijeta i od ovoga vakta.
“ Smrt je svuda, kao i život!” prođe Seji kroz glavu “Ali od nje okrećemo glavu, baš kao sad! Ne želimo je gledati, poričemo je, isključujemo. Možda zato i znamo tako malo o njoj. Kad god dođe, došla je nenadano i neželjeno. Ne postoji razlog zbog kojeg bi mi poželjeli umrijeti. Takvo što je u potpunoj opreci sa svime, što mi jesmo.”
Bradonja u jednom momentu zaustavi kolonu, baš kod starogradskog bedema:
“ Stoooj, marvo!” povika, dižući “motorolu” u visinu obraslog lica. Nakon što je pritisnuo dugme na napravi, značajno je pogledao zarobljenike, a na isprekidano krčanje iz zvučnika, podiže glas:
“ Ovđe, kondor! Ovđe, kondor! čenerale, javi se! čenerale javi se!”
Nakon kratke pauze, praćeno novim krčanjem iz aparata, začu se posve jasan i razgovijetan glas, s druge strane:
“ Vođe, đeneral, vođe đeneral! Pomoz’ bog, junače! Pomoz’ bog, junače!”
“ Bog ti pomogo’, đenerale! Bog ti pomogo’, đenerale!”
Sejin um, koji je mehanički registrirao drečeće riječi iz “motorole”, zaustavi se na riječi “Bog”, koja se nikako nije uklapala u to vrijeme i u tu situaciju. Naslućivao je da je bradonja tu riječ izgovorio, potpuno nesvjestan njezinog sadržaja, kako bi izgovorio bilo koju ispraznu riječ. Njemu samome je ta riječ rasla i rasla, posve ga obuzimajući.
“Zašto su blizina smrti i blizina Boga, tako povezani!?” prolazilo mu je glavom. “ Cijeli život uz Boga vezujemo, samo dobre stvari, a evo, njegovom voljom, moramo otići sa ovoga svijeta!? Kako je nepodnošljiva i teška ta pomisao! Može li išta biti teže od toga!?” pitao se, dok je iz zvučnika motorole dopiralo slavodobitno:
“…rasteraste Turke na buljuke!!!”
“ Rasterasmo! Rasterasmo, neg’ šta! če će oni s nama ratovati!?”
“ Tako je, junačino moj! Bi’ će nam Srbija, sve do Beča! Ko će, bre, da nas zaustavi!!!? Je l’ razumeš, bre Kondore!?”
“ Još kako razumem, moj đenerale! Nego, reci ti meni, šta da radim! Ovđe imam desetak krmaka! Šta ću bre, s njima. Mora se dalje!?”
Na te riječi, razum poče napuštati, strahom zaleđeni, Sejin mozak i u praznine se , nekontrolirano, poče ubacivati Drugi Rahmanjiniv klavirski koncert, u c-duru. Glazba se lagano dizala odbijajući se od unutrašnje zidove lubanje i samo je još tračak svjetla razuma, iščekivao đeneralov odgovor iz vanjskog svijeta.
“ Zakolji!!!
A, šta bi drugo, s krmcima…!!!”
bilo je zadnje što je Sejo čuo iz vanjskog svijeta.
Na tu razinu užasa, definitivno, nije bio spreman. Obična smrt, smrt od metka, o kojoj, također, ništa nije znao, jer nam nije dato to znati, sada se činila kao najljepši i neostvariv san.
“ Bože, zašto!!!” kriknu iz sveg glasa, ali glas ostade u njemu.
Misli su nailazile u rojevima, a kretale su se puno brže od brzine svjetlosti i činilo mu se da je već mrtav ili da je neko isključio sva događanja , izvan njega. Zaleđena pustinja straha bila je ljubičasta i nepregledna. Znao je da promjena, koja će uskoro uslijediti, nadilazi sve druge promjene. Nije doživljena, nije iskušena, jer nemoguće je doživjeti i iskusiti išta, što je iza života i iza iskustva. Iskustvo prestaje smrću.
“ Vrtim se u krug, iščekajući trenutak, kad će me vrtlog povući i izbaciti u onom drugom, obećanom nam životu.”prođe mu mislima, koje su istjecale iz glave.
Na zadnje riječi s “motorole”, iz skupine se izdvoji ćelavac, ledenoplavih očiju, navuče preko glave zelenu kecelju, otra od nju nož napravljen od federplate, starih kočionih gibnjeva, u “Kolskoj radionici”, u Prijedoru, vjerojatno “u fušu”, te priđe Seji.
Gledao je negdje kroz njega, ne mrzeći ga, poput bradonje. Mržnja bi bila puno ljudskija, ovo je bilo duhovno nedoticanje, interakcijski vakum. Ničega nije bilo između njih. Čovjek je dolazio iz paralelnog svemira i nije ga uopće bio svjestan. I dok mu je ćelava smrt prilazila, Sejine misli su se pokušavale zgrabiti za zadnja uporišta u njegovoj glavi,vrteći se ukrug, poput vašarskog ringišpila:
“ Šta li je iza ovog zastora!? Hoće li sve nestati, ili ću još vidjeti, na način na koji sad vidim, ali s nekog drugog mjesta!? Moram li se o svemu ovome pitati!? Hoće li bol biti trajna ili će se zaustaviti na određenoj tački!? Šta da radim sa strahom!? Jesam li dovoljno vjerovao!? Jesam li dovoljno puta proučio “Bismillah” ili, recimo “Kulhuvallah”!? Da li sam vjerovao samo zato, jer sam bio siromašan i želio više!? Kad bi svi, sve imali, niko ne bi vjerovao! Ljudi su nezahvalni! Samo u žrtvi je vjera, a da li je i ona prava, kad je posljedica straha!”
I dok ga je ćelavac otraga primao za glavu, gurajući mu nož pod bradu, spasonosna misao dođe mu u ohlađeni mozak:
“ Ne znam kako bi to moglo biti, jer budućnost je neprozirna, a niko se nije vratio da ispriča, ali znam kako želim da bude!”
Niko i nikada neće saznati što se sakrivalo iza staklenog pogleda šehida , kojeg je napuštao njegov ovozemni život. Može se samo nagađati.
Nije mogao otjerati sliku malog Muhameda, koji mu je prilazio plačući:
“ Babo, moja lopta…! Uzeli su mi loptu…! Djeca… druga djeca su mi odnijela loptu…”
Koljena su mu dodirnula zemlju i pogled zamro. Krvavi zastor mu je gasio pogled. Uslov apsolutne vjere, time je bio ispunjen. Cijeli horizont, koji je bio puno veći i svjetliji, no što ga je, ikada, mogao i zamisliti, ispunjavalo je nasmijano lice djeteta, kojemu je ruka, kojoj se nije moglo pripojiti nikakvo lice, dodavala loptu. Šehid je ispunio svoje poslanje, oslobodio se težine svoga starog tijela, a sa njime i iluzije, da bilo čime vlada i da o bilo čemu odlučuje.
Onima, koji će, svakoga maja, obilaziti bašće, šljivike i sokake staroga kraja, oni će se činiti još bliskijima, nego lani, i činit’ će im se da ih iza svakog ćoška išćekuje prijatelj, ali neće shvatiti, otkud im taj osjećaj. Tek kad proče Fatihu, na Šehidskom mezarju, njihovo srce će se otvoriti. Opet će s uzdahom iščekivati jacijski ezan, s čaršijskih minareta i njihove duše, dodirnut će duše njihovih šehida, a Veliki Allah će ih prigrliti, tako sjedinjene…
U velikom Božijem Planu, vremena i događaji su izmješani, na samo Njemu znani način.
Često izgleda, da je ono, što je bilo juče, mlađe od ovoga danas, a za potpuno nove događaje, proganja nas osjećaj da su “već viđeni”(déjà vu). Alija se nije mogao čudu načuditi, kako je dido, davnih dana, s verande obrasle bršljanom i ružmarinom, znao govoriti:
“ Zato, što je šehidskom krvlju natopljena, zato što je natopljena suzama majki, braće i sestara, naših, zato je, Aljo moj, bosanska zemlja tako mehka, slatkasta i džometna. Ma, đe bio, ona će te dozivati i ti se nećeš moći oglušiti, ma šta ti dali, nje se nećeš moći odreći. Vazda ćeš je željan biti i nikad je se nećeš nasititi.
Vjerujem i uvijek sam vjerovao, da nam samo On, tu glad može utažiti…”
Add comment