KURUZ

Od ne bas puno stvari sto mi se svidjaju u ovoj Americi je sto se postuje i uvazava ljudska indivudualnost kroz postivanje institucije imena.
Ja imam tu (ne)srecu da mi je ime identicno imenu covjeka koga vecina Amerikanaca najmanje voli (a ogromna vecina mrzi) i koji je , zahvaljujuci propagandnoj masineriji, krivac za gotovo sve probleme ove velike zemlje.

Prvih par godina u ovoj zemlji sam, radeci u trgovini, morao nositi to nimalo popularno ime u obliku bedza, pa ipak nikad nisam imao problema zbog imena i nikad me niko nije pokusao drukcije osloviti. Bilo je, doduse, smijesnih situacija. Kad bi me upitali kako se izgovara moje ime najlakse mi je bilo reci: Isto kao i Sadamovo. Ili nakon sto bih potvrdno odgovorio na pitanje jesam li musliman, znali su reagirati iznenadjeno: ”Musliman, s plavim ocima”. Ne sjecam se da je kod nas bilo ko iz moje ili starijih generacija bio bez nekog nadimka. Obicno su ti nadimci vremenom postajali znak prepoznavanja doticne osobe i preuzimali funkciju imena.

Nije onda posebno cudo kad moj otac, davne 1968.godine na pitanje postara Boze, da ima posiljku za Huseina odgovori da u nasoj kuci, a bili smo jedina porodica s tim prezimenom, nema tog imena nego da vidi u Trnopolju jer ima i tamo Redzica, da bi na Bozino insistiranje da je adresa bas nase kuce i da paket salju Idriz i Esad iz Zagreba, rekao; “Cekaj, pa to je moj Braco”. Tako ja umalo ne ostadoh bez svog maturskog poklona.

A nasi nadimci su imali toliko sirok spektar funkcija da me cudi kako se jos niko nije upustio u jednu analizu toga i vjerovatno bi se iznenadili sta se sve iz toga moze otkriti. Najcesce su se davali ljudima na osnovu nekih njihovih naglasenih osobina ili nedostataka, (tjelesnih i dusevnih), pogresno izgovorenih rijeci ili slicnosti sa nekim ili necim i uglavnom su isticali karakteristicnu osobinu te osobe. Ime covjek dobije odmah po rodjenju i prije nego sto se zna bilo koja njegova osobina, a nadimak mu dodje kao detaljniji “licni opis”.

Mehu Mujkanovica, Sadinog covjeka desetak ili nesto manje godina mladjeg od mene svi su znali kao KURUZ.

Nije trebalo reci ni Meho nego samo kuruz pa da se zna o kome se radi. (Ku)kuruz moze biti i zrno i stabljika i klip i u obicnom razgovoru cesto trebate naglasiti ili objasniti o cemu je rijec, a kad je rijec o Mehi Kuruzu onda se znalo tacno.

Znalo se da je on taj nadimak dobio zbog svoje visine, zbog toga sto je bio sitne gradje i male visine pa je eto nekoga to asociralo na klip od kukuruza. A izgovarali smo to ime tako da se nikako nije moglo poistovjetiti sa bilo kojim modalitetom istoimene zitarice. I Meho je svoj nadimak vremenom prihvatio kao znak svog identiteta. Da je bilo ko birao ne bi nasao nadimak koji prikladnije ide uz Mehinu pojavu.

Radio je Kuruz u Veleprometu, kao transportni radnik, bio je vrlo drustven i prisutan gdje god se sta vazno desavalo u Kozarusi, a volio je svratiti i na mjesta gdje se moze saprati grlo. Ukratko bilo ga je svugdje i puno vise nego sto bi se moglo pretpostaviti. Stizao je svugdje, a nikad ga nisam vidio ni na biciklu, a kamoli sa autom.

Jednom prilikom u rano poslije podne u prijedoskoj carsiji vidim ja Kuruza kako razgleda izloge. Iako je bio vruc ljetni dan na njemu je bio podebeo kaput. Priblizivsi mu se i vidjevsi da me ne primjecuje, ja da mu se javim, onako po naski, zamahnem otvorenom sakom pa pljus Kuruza po ramenu. Nisam cini mi se ni spustio ruku kad iz Kuruza izleti kiklopski krik. Istog trenutka Kuruz se okrenuo pa kad me je vidio, opsova socno i grmnu: “Je si li ti normalan?”

Na moje pitanje sta mu bi rece mi da je sinoc zaradio ubod nozem u rame i da sam ga bas tu pogodio. Par prolaznika, koji su nakon njegovog krika, mislili da se svadjamo brzo su se smirili i nastavili svojim putem kad su vidjeli da “normalno” razgovaramo i da ne treba zvati miliciju.

Na Manjaci smo ja i Kuruz postali jos blize komsije, tj. bili smo u istoj stali, pardon paviljonu.

U neposrednoj blizini nase stale, odmah iza logorske zice, bilo je skladiste kukuruza i cetnici su vodili mladje robijase na rad. Tako je Kuruz cisteci i tovareci kukuruze svaki dan ubacio u njedra ili hlace jedan ili vise klipova kukuruza. Povratkom u stalu on bi krunio zrno po zrno i jeo.

Vremenom se izverzirao pa mu je to postalo osnovni obrok i stvorio je finu zalihu kukuruza, sakrivsi ih ispod deka na kojima je spavao. Otkidao bi on zrno po zrno, prvo rukama a kasnije zubima, lomio ih i zvakao nevjerovatnom brzinom i lakocom. Pokusavali smo i mi ostali i malo je kome uspijevalo da to smrska pa bi obicno nakon par bolnijh pokusaja odustajali radije trpeci glad nego lomiti ionako propale zube.

Medjutim Kuruzovi zubi su to radili gotovo umjetnicki i on je vjerovatno bio jedini koji je u logoru dobio na tezini. Nocu bi se, kad se sve smiri i prije sna kad svi utonemo svako u svoje misli, culo pucketanje zrnevlja iz Kuruzovih usta. U onoj grobnoj tisini to kvrckanje kukuruza licilo je sumu koji je nastajao prilikom mljevenja zrnevlja u vodenicama. Nekim nervoznijim zatvorenicima smetalo je to kvrckanje pa su mu prijetili i galamili.

Nije proslo puno vremena a Kuruzovo skladiste kukuruza otkrili su misevi pa su cesto trckarali preko nas, a ponekog od nas je znao iz mraka pogoditi klip kukuruza kojeg je ljutiti Kuruz nasumce bacao za misevima sto mu otimaju njegovu nafaku. Prijetili bi tada Kuruzu da cemo mu sutra pobacati svu zalihu, ali do ujutro bi se to zaboravilo jer misevi su ipak bili sitnica u odnosu na ostale probleme i belaje koji su nas pritiskali.

Kuruz je ostao na Manjaci iza mene, a zatim prebacen u Batkovce. Tamo je i stradao zajedno sa Mirom Sinanagicem, kad su ih cetnici vodili na borbene polozaje da im prenose rakete i mrtvace. Neka im je rahmet obojici i svima ostalim koji su svojim nevinim zivotima platili necije sulude ideje o imaginarnoj velikoj Srbiji.

Moja Kozarusa ostala je siromasnija za jos jednu vrlo dragu i zivopisnu osobu i jos jedan dokaz da vrlo cesto ljudska dusa nije u srazmjeri sa velicinom tijela koje ispunjava.

Na Kuruza se mogla primijeniti stara aztecka poslovica: U malom covjeku boravi velika dusa.