“Kozarski vijesnik”

Kao prijeratni novinar prijedorskog lista “Kozarski vjesnik” prosao sam sve faze srpske psiholoske pripreme za rat. U redakciji ovog lista oslikavala se sva medijska brutalnost miloseviceve propagandne masinerije i to odmah nakon raspada SKJ poslije 14. kongresa.

Prijedorski bojovnici su se stavili u sluzbu sirenja netrpeljivosti prema svemu sto nije srpsko. Boriti se protiv ovakve napasti, donosilo mi je dnevno dva cira na zelucu. Ali, istovremeno i neposredno spasilo glavu…
Naime,odmah nakon prvih visestranackih izbora u BiH u jesen 1990. odredjen sam ispred redakcije da pratim skupstinska zbivanja u prijedorskoj opstini. I zaista, takve sjednice u gotovo pat omjeru (par procenata vise odbornika imala je SDA nego SDS) bavile su se gotovo dvije godine samo prenesenom slikom politickih zbivanja u Republici.

Na tim i po dvanaest sati dugim sjednicama mogao sam vrlo zorno analizirati govore i replike i tako kao izvjestac stvarao sliku o onome sto ce se sutra desavati.U mene je usao neopisiv STRAH.

Kulminaciju tog straha dozivio sam u trenutku kad me redakcija podmuklo smisljeno poslala u kucu Duska Tadica, nakon sto su, pazi kakve slucajnosti, beogradske novine objavile da je njegovoj porodici upuceno anonimno pismo od strane “kozarackih bojovnika dzihada” sa jasnom prijetnjom da se sele iz “muslimanskog” Kozarca ili ce biti “likvidirani”.

Mnogi Kozarcani se sjecaju ove afere koja je negdje pocetkom 1991.godine (ne mogu se tacno prisjetiti kada) potresala ne samo Kozarac nego i cijelu tadasnju drzavu. Ja sam odmah po dobijenim uputama otisao u kucu Tadica ,sa zaista, najiskrenijim namjerama da raskrinkam ovu izuzetno napetu situaciju. Ali,cim sam usao u kucu, sve mi je bilo jasno:u meni je raslo nepovjerenje u pricu, kad se u jednom momentu na zidu spazio sliku slobodana milosevica (ovo ime namjerno pisem malim slovom) smjestenog izmedju tri zabodena crvena karanfila.

Porodicu Tadic je zbunila cinjenica da je redakcija poslala Muslimana-postali su vrlo nervozni, govorili su isprekidano, bjezao im je pogled od moga. U meni se stvarao mozaik. Trazio sam da mi pokazu to anonimno pismo, ali su to oni vise od pola sata izbjegavali, sa objasnjenjem-te zena negdje spustila, te zaturilo se.. Cjelo vrijeme su mi pricali o sadrzaju pisma, a ja sam samo ponavljao da bez krunskog dokaza ne mogu objektivno obaviti svoj zadatak. I gle cuda: odjednom se odnekud pojavi zena sa presavijenim listom papira.

Davala mi mi je tekst, a ruke su joj drhtale. Poceo sam da kao bez ikakvog uzbudjenja citam skupinu nabacanih nebuloza,koje je smuseni pisac nabacao bez ikakvog mentalnog smisla. Na kraju teksta uz prijetnju da se familija Tadic seli iz Kozarca, nabacano je nekoliko arapskih harfova da bi se kobajagi pojacao akcenat na dzihadu.

Ono sto moji “domacini” nisu znali, a to je cinjenica da sam ja sa 12 godina dao hatmu, to jest proucio cijeli Kur-an i da nikad nisam zaboravio arapsko pismo. A glupavi pisac ove podvale.je samo negdje sa dzamijske dume prepisao takozvane “arabice” -ukrase koji nemaju nikakvog smislenog znacenja, ali su ih Turci-neimari vrlo cesto upotrebljavali u svojoj arhitektonskoj kaliografiji.

Od tog trenutka meni je sve bilo jasno. Cijela akcija je jeftina MONTAZA. Vratio sam se u redakciju kao opijen. Nisam znao sta da radim. Napisati da se radi o obicnoj montazi, znaci izazvati reakcije sa nevidjenim posljedicama. Precutati i drzati lekciju Kozarcanima kako moraju “o svojim komsijama druge vjere” i ocistiti kukolj u sopstvenim redovima, je zadnje sto bi mi moj ponos dozvolio. Napravio sam kompromis.

Obe opcije sam ostavio otvorenim ,bez stavljanja na bilo koju stranu, uz obaveznu naznaku da istrazni organi moraju vrlo brzo izvrsiti istragu i rijesiti sve nedoumice radi nepomucenih dobrosusjedskih odnosa.

Redakcija je bila iznenadjena mojom lukavstinom, i dugo su izmedju cetiri zida vjecali kako doskociti mojoj “mudrosti”. Meni davo nije dao mira, pa sam se odmah uputio visem policijskom inspektoru Muharemu Cericu, od koga sam zelio cuti vise informacija dokle se stiglo na ovom predmetu.

Muharem mi je dozom iskusnog profesionalca, vrlo sturo izbjegavao reci saznajne podatke dokle je njegova sluzba dosla. Ali, ja sam bio nestrpljiv-izletio sam i rekao “Muhareme, to pismo je podvala, falsfikat, znas li to?”

On mi je bez imalo iznenadjenja odgovorio”  Znamo mi to, ali naredjenje “odozgo” je “ne talasati”,dakle ne cackati mecku, jer mi nismo u stanju u ovom trenutku suprostaviti se takvoj obavjestajnoj politici.

Zavidio sam Muharemu na njegovoj stalozenosti,ali od tog trenutka za mene je ispaljen prvi metak u Bosni i Hercegovini. Neko je, dakle, izabrao Kozarac kao mjesto prvog sukoba, mjesto odakle ce krenuti bosansko zlo.Nisam mogao spavati sa tim saznanjem.

Srbijanski mediji su vjesto zataskali ovu farsu, kada su spoznali da su nasi obavjestajni kanali raskrinkali jeftine namjere. Medjutim, u mene je usao neopisivi strah. Kome god sam pricao o svojim strepnjama, ljudi su mi se smijali, kao, vi novinari uvijek pretjerujete.

Danas mi je do bola zao sto tada nisam kriknuo do neba. Svjestan sam da nebi promjenio tokove prijedorskih ratnih zbivanja, ali bi bar jos poneki zivot bio spasen. Ja sam u tom intelektualnom kosmaru nastavio pratiti prijedorsku skupstinu, i odlucio da pakujem svoje kofere onog dana kada su prijedorski odbornici odbili prijedlog SDS-a da nasa opstina “dobrovoljno” udje u sastav takozvane Srpske autonomne oblasti Bosanska Krajina, jer su to sve ostale krajiske komune vec ranije ucinile.

44 procenta SDA nije bilo dovoljno da se ovaj prijedlog odbije, pa je odluka bila u rukama lijevih (SDP,reformske snage,socijalisti). Dok budem zivio necu zaboraviti visoko podignute ruke hrabrih i ponosnih ljudi Idriza Jakupovica, doktora Pasica, Zlatana Besirevica, Mugbile Besirevic, pokojnog Silvije Sarica.

Oni su bez razmisljanja odbili srpski prijedlog i svi su svjoju hrabru odluku godinu dana kasnije platili glavom.Svojim glasovima donijelu su prevagu SDA stranci i srpski prijedlog nije prosao.

Postovani citaoce, trebao si samo vidjeti zakrvavljene poglede srpskih odbornika:oni su u tom trenutku klali bez noza.
Republicki poslanik SDS-a zubar Srdjo Srdic je, bijesan kao pas, izlazeci na binu, opsovao majku protivnickoj strani, uz arsenal prijetnji i opomena.

Muslimanski odbornici su refleksno sagnuli glavu, salom pozorista gdje su se sjednice odrzavale vladala je grobna tisina, a ja sam pomislio u jednom trenutku da se uopste ne dise. Iz “mrtvih” me vratio nevjerovatno hrabri Kozarcanin rahmetli Islam Bahonjic, koji je bez ikakvog ustrucavanja Srdji ostro odgovrio”: Doktore,nemoj ti nikome prijetiti, zar mislis da se mi bojimo, i mi konja za trku imamo.”

Boze kako sam tad bio ponosan na ovog covjeka, neka mu dragi Allah podari sve sehidske dzenetske basce. Ponovo je na meni bio red da napisem izvjestaj sa sjednice. Ponovo sam “mudro” (prevedi kukavicki) ublazio sve ove tenzije i napravio bezlican tekst opste osude medjunacionalne netrpeljivosti.

I kad sam pocetkom septembra 1991 godine dobio poziv da ucestvujem na “vojnoj vjezbi” u Slavoniji, kao medju prvima u Prijedoru glavom bez obzira pobjegao u Njemacku gdje i danas VEGETIRAM.

Nazalost, kao i vecina Prijedorskih intelektualaca, nisam uradio mnogo na opomeni sopstvenog naroda. Vecina tih intelektualaca platila je svoju lezernost sopstvenim zivotom.

Ja sam prezivio (ili se mozda varam), ali ostace gorak ukus u dusi da se , mozda, tocak istorije u nasoj opstini mogao i drugacije vrtjeti.

Bog neka sudi i nama, i nasim dzelatima. Amin