Kozarac.ba

Hurmašice…

Hurmašice su uvijek stajale u tepsiji, na najvišoj polici stalaže,u špajzi. Mirisale su na koru od limuna, prženo brašno i orahe. Mati bi ih obično prekrivala šarenom limenom tacnom, da djeca i miševi ne bi mogli do njih. I jedne i druge bilo je teško nadzirati, tih godina, kad je svega falilo.

S druge strane, ta oskudica nije smjela biti razlogom da se štedi na gostu. Otkad je znala za sebe, i dalje, sve dokle su sezale priče njezine matere, pred gosta se, uvijek, moralo iznijeti sve najbolje, što se u kući imalo.

Mati se nije puno zamarala logikom, takvog svog stava, nego ga je jednostavno prakticirala u svim prilikama, dajući svima do znanja,da je takvo što, jedino moguće i neupitno. Ništa joj nije bilo važnije od toga da gost, ni na koji način, ne nasluti da im čega fali. Otac je sam radio, a njih je bilo petero, što je maksimalno otežavalo njezinu težnju, da se, prema van, pokaže u što boljem svjetlu. Koječega se morala odricati da bi održala taj klimavi privid, ali to je nikada nije pokolebalo. Spoznaja da jedino vlastitim odricanjem, njezina obitelj može zadržati dostojanstvo i pripadajući društveni ugled, u neumoljivoj čaršijskoj hijerarhiji, činila ju je još istrajnijom u toj njezinoj, tihoj borbi. Neimaština je za nju, od rođenja, bila “normalno” stanje stvari i držala je za shodno da i na svoju djecu prenese skromnost i suzdržanost od svega, kao najveću vrlinu, i nešto, od čega će, kad-tad, imati koristi.

– Na dobro se lahko navići! – ponavljala je sebi i djeci.

Alija je bio srednji od troje djece u obitelji H., koja je stanovala u podstanarskim prostorijama, na katu kuće, tada poznatog čaršijskog obrtnika, obućara DD, čija se radnja nalazila u prizemlju.

Imao je još dva brata: starijeg, Edina i mlađeg, Mirsada. S njima je djelio ljubav prema slasticama svih vrsta, ali njih jednako, nikada nije bilo, ili ih je bilo, tek u rijetkim prilikama.

Mama im je objašnjavala da je tatina plaća nedostatna, da bi se kolače radilo i za njih i za goste, pa su, shodno tome, isti, rađeni, uglavnom, za goste. I dok je to Alji, makar i neprihvatljivo, bilo donekle jasno, nikako nije mogao razumjeti zgog čega kolače nisu smjeli uzeti, ni kad su oni išli u goste.

Zapravo su ih smjeli uzeti, ali samo nakon što su ih treći put ponudili! Prve dvije ponude morali su odbijati pod raznoraznim izgovorima, da domaćini ne bi pomislili da su neodgojeni.

-Nepristojno je odmah zgrabiti ponuđeno- govorila je mama – mogao bi neko pomisliti da ste nečega željni!!!

-Pa i jesmo!- razmišljao je Aljo, u sebi, ali se, naravno, nije usuđivao reći to materi.

Jabuka, zamotana u novinski papir, bila je poklon koji se smio uzeti, uz obavezni komentar

 -Fala, al’ niste trebali! Baš je juče mama, u čaršiji, kupila jabuke!

Laž, izražena ovom naučenom izjavom, i nije imala ishodište u svetim knjigama, ali je , po materinim kriterijima, učila djecu neophodnom odricanju, te je kao takva, mogla biti izuzeta od pravila da će “ svak’ ko laže, završiti u džehennemu!”

Slatkiši su, dakle,u to vrijeme, bili poprilično prohibirana roba. Teško je bilo ući u tu šećernu tvrđavu. Navečer, prije spavanja, Aljo i braća su, koristeći materinu zauzetost kućnim poslovima, počesto uspijevali natrpati džepove od pidžame, kockama šećera iz šećerlame. Morali su stati jedan drugome na ramena da bi ih se dočepali, ali to je bio najmanji problem. Kad ih je mati, potom, poput sardina poredala u krevet, krckavi koncert mogao je početi.

Četvrtak je bio dan kad se moglo, s relativnom sigurnošću, računati na bonus kad su slastice u pitanju. Bio je to, naime, pazarni dan, i mnoštvo ljudi iz okolnih zaselaka dolazilo je u Čaršiju obaviti nužne poslove ili, jednostavno, samo nazočiti toj vrevi, u kojoj se uvijek moglo sresti drago lice, obaviti neki posao, obići familiju ili na neki drugi, ugodan način, provesti dan.

Alija nije pamtio četvrtak, a da se neko nije navratio na kahvu i razgovor. Mama je četvrtkom redovito bila užurbana i sva u poslu, ali je unatoč njezinoj nervozi, bilo očito da se na neki svoj, umorni način, i ona veseli tom danu…

Kuma Zumra je najavila da će navratiti kad se bude vraćala s placa. Rekla je mami da mora prvo kupiti nešto svom kumčetu, Alji, za njegov peti rođendan, pa će svratiti na kahvu.

Zumra je bila žena lijepih, aristokratskih, crta lica, srebrnosive kose i uspravnog držanja. Uvijek nasmijana, umirovljena poštanska službenica, postala je Aljina kuma, kad se on razbolio od neke opake dječje bolesti. Sama se ponudila. Došla je materi, shrvanoj od brige, i samouvjereno rekla:

” Koje sam ja dijete načela, to se više nije razboljelo!!!”

To je mamu odmah uvjerilo, makar je Zumra, i bez toga, uživala izuzetan ugled u cijeloj Čaršiji, i teško je za povjerovati, da neko ne bi bio počašćen njezinom ponudom. Aljo je, naravno, ubrzo, nakon što ga je Zumra načela, ozdravio, a s takvom kumom, sve su mu bolesti, najednom, izgledale posve bezazleno. Uzevši sve to u obzir, bilo je jasno da je gospođa Zumra bila, doista rado viđen gost kod obitelji H.

Pošto je bio ljetni dan i nije se ložilo, mama je pristavila vodu za kahvu na rešo, koji je stajao na štokrli, uz kredenc. Na toj štokrli je rešo morao stajati, jer se iza kredenca nalazila jedina štekdoza u cijeloj kući. Više ih nije ni trebalo, jer je još samo radio koristio struju.

I sam rešo je bio zavidno tehničko dostignuće, i u to doba su ga, samo rijetki imali. Rešo je bio “mikrovalka”, šezdesetih, ali mnogo manje zastupljen.

Kuma Zumra je veselo umarširala u sobu, držeći ruke za leđima.

“ Ma, đe je moje kumče, kupila sam mu nešto plaho lijepo u čaršiji!”, podviknula je s vrata.

Aljo je, zaboravivši sve materine upute o suzdržanosti, poletio sa sećije, bacio se kumi u zagrljaj i poljubio je, jako cmoknuvši.

“Šta si mi donijela, kumo?!!!”

“E, kaza’ću ti, ako me, još samo jednom, tako žestoko cmokneš!”

Aljo joj odmah udovolji, na šta ona iza leđa izvadi zamotuljak i stavi ga na stol.

Mama je već donijela makaze. Kuma odreza ukrasnu vrpcu, odmota bijeli pak-papir , otvori kutijicu i iz nje izvadi prekrasni metalni autić, roza boje, na kojemu je srebrnim slovima, bilo napisano:”Cadillac”. Takvome poklonu se Aljo, ni u najluđim snovima, nije nadao i njegovoj sreći nije bilo kraja. Zgrabio je autić i pobjegao s njim u spavaću sobu, a braća su ga slijedila.

“E, Zumro, draga, posve ćeš mi pokvariti djecu!”, lamentirala je mama, i sama polaskana tako skupocjenim poklonom za svoje dijete.

“Ma, draga kumo, nemam kome drugome ni dati, kad su moji svi po bijelom svijetu i ničega nisu željni, pa ni nas starih! Ništa se ti ne sikiraj, ne trebaš vraćati, ja nemam male djece.”

“Fala ti, kumo, i živa i zdrava mi bila! Hajd’, bujrum, sa’ će kahva, evo sam pristavila na rešo. Bujrum, sjedni na sećiju!”

I dok se kuma smještala na sećiju, mama je u špajzi vadila hurmašice iz tepsije i stavljala ih na tacnu. Izvadila je u staklenu zdjelicu i slatko od šljiva, te sve to odnijela pred kumu.

“Bujrum, posluži se! Boga mi, nisu mi tako uspjele, ko’ prošli put, ali šta možeš!” izrecitira mati, svoj tekst za takve prilike.

Mama je, iz ko zna kojeg razloga, kudila sve što je napravila, makar se na sve strane pričalo da je među najboljim kuharicama u čaršiji, a općepoznata stvar je, da je, nebrojeno puta, služila kao “maja”, na Mevludima i svadbama i da je tamo pripremila na stotine buredžika, krumpiruša, sirnica, jajaruša, đulbastija, sakaz-dolmi, bumbarića, trahana, kvrguša, ravanija, gurabija, baklava, halvi i ko zna, čega sve ne.

“ Posluži se, a ja ću ti napraviti, limunadu, da zaliješ!”, nastavila je mati, vadeći cjediljku iz kredenca.

I dok je cijedila polovicu limuna isipavajući sadržaj cjediljke, zajedno s košticama, u debelu staklenu čašu, ispitivala je kumu za događaje na placu, tog dana. Kuma je, nadugo i naširoko, opisivala svako platno iz Bahrijine radnje, nove krojeve koje je vidjela na naslovnici nekog žurnala, kod krojača, cmoktala je jezikom, opisujući okus kajmaka, neke Galicijanke, s placa, a onda je prekidala i ritualno prinosila kašičicu s komadićem hurmašice, nakarminjenim usnama. Nakon što je otpila gutljaj limunade, redovito bi komentirala okus hurmašica.

– Ja, draga kuma, kako ih samo uspiješ ovako napraviti! Tope se u ustima. Zbilja su ti zlatne ruke! Nema moje kume, nadaleko!

Mati je upijala svaku kuminu riječ, jer sama je rijetko mogla iz kuće: jednom mjesečno kod Age i Tanije, po fasungu, i u slučaju nekog neodložnog posla i to je bilo sve. Makar je živila u sred čaršije, za većinu čaršijskih zbivanja saznavala je iz druge ruke, kao i mnoge druge čaršijske matere. Stalna zauzetost djecom i kućum, te relativno skromna sredstva, koja su pristizala u kuću, ograničavala su društvani život. Povremeno se moglo otići na “posilo” kod komšija ili obići familiju, za drugo je nedostajalo i vremena i novca.

I dok se mati bavila kumom, djeca su iskušavala skupocjeni poklon. Edin je konstatirao da se vrata ne mogu otvarati, ali:”… srediću ja to , kad se dočepam čekića iz šupe, samo nemoj reći mami!!!”

Kad se kotačima strugnulo prema natrag, autić je mogao sam voziti, prema naprijed, jedino što je zapinjao od neravnu ponjavu (prnju, kako su je žitelji čaršije zvali u to vrijeme).

Aljo se dosjetio da maknu prnju i autić je, doista, po dašćanom podu išao puno bolje. Nova igračka ih je skroz obuzela i vrijeme je letilo dok su odgurivali autić, jedan prema drugome. Činilo se da je kuma tek došla, a već su se začuli, sa basamaka, glasovi opraštanja.

-Djeco, dođite pozdraviti kumu! – pozivala ih je mati i oni se svi sjuriše prema vratima sobe.

I dok su pretrčavali dnevnu sobu, jureći prema basamacima, Aljo krajičkom oka spazi dvije hurmašice, koje su ostale iza kume, na sećiji. Srce mu zaigra i on u trenutku odluči da ih makne u stranu, pa da se poslije pogoste. Naglo je skrenuo prema hurmašicama, a prnja mu je skliznula ispod nogu, te je izgubio ravnotežu i pao. U padu je prodrmao štokrlu,na kojoj je bio rešo s ključalom vodom, donalivušim za kahvu, i sav sadržaj iz lonca, prosuo mu se po leđima.

Na stepenicama su začuli jeziv vrisak. Mati se zamalo srušila od straha. Svi su utrčali natrag u sobu, gdje se Aljo previjao od boli, na podu:

– Mama, boli me! Mama, jako me boli!!! –  ječao je, dok su mu se krupne suze slijevale niz zacrvenjeno lice. Mati se skroz izbezumila od straha:

-Zumro, sestro, šta da radimo?- samo je ponavljala, kršeći ruke.

I dok je mati, posve raspamećena, kršila ruke, ne znajući što bi sa sobom, kuma je podvukla ruke pod Alju i digla ga na sećiju. Kad mu je zadigla majicu, na golim leđima se ukazala velika, crvena fleka, koja je prednjihovim očima počela siviti i cakliti pretvarajući se u ogromne plikove.

– Kumo, donesi lavor ledene vode i čistu krpu! Pošalji Edina po Zlatu, Vinkovu! Čula sam da ona zna s opeklinama!- energično, ali mirno je zapovijedala Zumra.

Začudo, Zumrini nalozi su donekle umirili mater, a ledeni oblozi umanjiše nepodnošljivu bol, koju je Aljo osjećao. Nedugo, nakon što je Edin otrčao po nju, u sobu uđe i Zlata, Vinkova.

Zlata je mnogima pomogla savjetima kako da prevladaju neku bolest ili lakšu ozljedu.

-Opekline su uvijek gadne. Sporo se liječe i nerijetko se znaju okrenuti na zlo, al’ mogli bi probati jedan stari, narodni lijek, za kojeg sam čula od jedne moje rodice, prije nekoliko godina – rekla je Zlata, brišući znoj sa Aljinog ćela.

– Pa, reci nam, draga Zlato, sve ćemo učiniti, samo da ne idemo doktorima u ruke!

Tih godina se nije puno vjerovalo službenoj medicini. Ljudi su se radije snalazili kod narodnih liječnika, a ako je neko, ipak, morao poći k doktoru, smatralo se da je u velikoj nevolji.

-Stucaj pet friških jaja, samo malo ih razmuti, stavi u čistu tkaninu i njome zamotaj ranu. Naravno, mora ležati potrbuške, da se ne bi pozlijeđivao.

Sirova jaja će izvlačiti gnoj iz opekline, a rani neće dati da se naglo steže. Toplina opekline će, s vremenom, ipak isušiti oblog i onda ćeš ga morati mijenjati s novim. Radi to barem jednom na dan, sve dok se, na mjestu rane, ne uhvati krasta.

Recept je bio pravi čudotvorni eliksir i na Alijinim leđima se ni dan danas ne vide nikakvi tragovi, Zlata, Vinko i njihova Jelena  su, ko zna gdje, ljubičasti “Cadillac” , je ostao još samo u pjesmama “ Kinga” Elvisa, a hurmašice, kakve su se od tog sirotinjskog brašna pravile, nemoguće je više napraviti.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.