Kozarac.ba

O starim vremenima…

Neki da sretoh, ispred Refkinog frizeraja, Esu Mehmedagica, skolskog druga iz osnovne skole. Prepoznah ja njega, a boga mi, prepozna i on mene, pa kako je trebalo vremena, dok se dodje na red za sisanje ili brijanje ( kako je kome sta trebalo ) zavalismo se u razgovor. Od naseg zadnjeg susreta bijese proslo jedno tridesetak godina, a meni se cinilo da smo juce, sa popunjenom djackom knjizicom i skolskim svjedocanstvom, napustili dvoriste nama drage zgrade u koju smo usli kao mala djeca a napustili je kao “haman” momci.

 

Refka nas opremi, Eso ode svojim putem ( mislim da je u Svici), a ja osta sa svojim mislima, prebiruci po sjecanju i uvjek se vracajuciu one prve dane mog osnovnog skolovanja u Kozarcu… E bas ti prvi dani su mi bili teski. Ne zato sto nisam volio skolu, nego zato sto jedino ja nisam imao bas niti jednog poznanika u novom razredu.

Sestra mi je tada predavala u maloj skoli i sve je ucinila da me ubaci u njen bivsi razred, koji je ispratila u “pravu skolu”. To joj je i uspjelo i tako se ja nadjoh kao riba na suhom.

Svako je imao nekog sa kim ce sjesti u jednu klupu, sa kim ce provesti veliki odmor, sa kim ce podjeliti kiflu, a ja, onako stidan, sjedio sam sa svojom mukom i cekao da mi se bilo ko obrati za bilo sta, samo nek se probije ta barijra cutanja.

Sve je bilo uzalud…

Razrednik nam je bio nastavnik fizickog Kemo Susic. Onako iz zadnje klupe ( tu sam bio prikriven) cinio mi se jos veci i opasniji, sto se na svu srecu, u sljedece dvije godine pokazalo pogresnom procjenom.

Na prvom casu razredne zajednice, ni od kog ne podgovaran, prozva mene Kemo da dodjem naprijed. Ustadoh i kao na tudjim nogama (one sto sam na njima dosao u skolu su odrvenile u tom momentu) dokoturah se do katedre.

Onako osamucenog prihvati me kemo za ruku i obracajuci se razredu rece :

“Djeco, ovaj pirgavi ce vam od danas biti predsjednik razredne zajednice.”

Da sam u tom momentu mogao ista progovoriti, mozda bi i nesto rekao, ali onako osamucen samo sam zijevao oko sebe i borio se za zrak, kojeg je bilo sve manje.

Ali tu nije kraj mojoj patnji. Zaboravih spomenuti da sam se u tih prvi par dana opasno zagledao ( kao i vecina drugih) u Almu Kusuran, vjerovatno najljepseg zenskog insana u mom dotadasnjem zivotu. Kako to obicno biva, predlozi Kemo Almu za sekretara i prozva i nju naprijed. Stojim ja tako pred cijelim razredom, a bilo nas je preko pedeset, Alma kraj mene , tako da sam se osjecao kao mladozenja.

Poslije te ceremonije nekako mi je porasla popularnost u razredu, a samim tim je i sklapanje veza postalo najjednostavnija stvar.

I danas se rado i zivo sjecam sviju iz te davne i divne generacije, od Nisvete Adzemovic “Prije”, preko nekoliko Hodzica, Mehmedagica , pa sve do Senke Besic i Dine Muratcehajic, koje kao da su se borlile za anonimnost.

Puno je od tada proslo godina, puno lijepog i previse ruznog se desavalo, znam da puno njih iz te ´72 generacije nije vise medju nama i neka mi oproste oni koje nisam spomenuo ali koje u srcu nosim , jer se u nekim tajnim mislima nadam da ce jednog dana u razred uci nastavnik Kemo, baciti dnevnik na katedru i reci:

“Redar.Ko nije na casu?”

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.