NOČ UŽASA

Redžić piše:

Noc izmedju 6. i 7. augusta 1992. godine ostace zasigurno najduza, najstrasnija i najneizvjesnija i noc u cijelom mom zivotu. Par dana prije toga strazari u Omarskoj su pokusavali da nas pregrupisu. Culo se za logor pa su Srbi su pokusali da ga na brzinu isprazne. Jedan dan su poceli prozivati i razdvajati ljude da bi sljedeceg poceli iznova sa potpuno novim spiskovima.

Bilo je ocito da se dogadja nesto sto ih tjera na akciju, a oni nisu spremni za to. A onda su tog 6. augusta zgurali nas u razne hangare i objekte i odatle kao stoku trpali u autobuse. Ja sam se nasao u radionici za opravku dempera, a odatle smo trkom ugurani u jedan od autobusa.

Bio sam kod zadnjih vrata, ledjima okrenut vratima, a ispred mene se nasao Dervis Blazevic. Dervisu se u jednom trenutku pogled susreo sa pogledom Mile Marcetica, jednim od strazara, inace radnikom naseg preduzeca. Dervis je tom Mili dugo bio poslovodja, a onda je Mile presao u vozace. Kad su Srbi otisli u Hrvatsku da “brane Jugoslaviju od ustasa” i Mile je bio sa njima. Jednom je sa ratista iz Pakraca dosao traziti novi cistac snijega, ali sam ga odbio sa obrazlozenjem da je JNA uzela vozila koja su imala vojni raspored. Mile mi to nije zaboravio vec je pricao kako ce kad srede “ustase” razracunati se i sa nama.

Nagurali su nas po stotinjak u svaki autobus, naredili nam da se skupimo sa licem na podu autobusa, te da ispraznimo oko trecine prednjeg dijela autobusa. Kako je to bilo nemoguce izvesti redali smo se jedni preko drugih.

Iz Omarske smo krenuli izmedju dva i tri sata poslije podne jos ne znajuci kuda nas voze. Bio sam na stepenistu zadnjih vrata i zaklonjen sjedalima od pogleda strazara primijetio sam da smo skrenuli prema Banjaluci. Autobusi su zaustavljani cesto, u usputnim selima gdje su nam organizovali “ dobrodoslice” bacajuci kamenje po autobusima i gurajuci ostre metalne predmete kroz vrata, a sve to popraceno psovkama i uvredama. Zakrvavljenih ociju pokusavali su provaliti u autobuse s namjerom da nas masakriraju. Dan je bio nesnosno vruc, mi nabijeni kao sardine jedni po drugima, a vozaci autobusa su jos upalili grijanje i zatvorili prozore.

Usput su nekog naseg momka, s nadimkom Panter, poslali da nam trazi satove i pare. Jahao je i skakao taj Panter po nama, tukao, prijetio i kopao po dzepovima ne bi li sta pronasao. Radio je to tako revnosno da sam tesko povjerovao da nije cetnik.

Put od Omarske do Manjace, duzine pedesetak kilometara prosli smo za osam sati i vec je bila uveliko noc kad su parkirali autobuse. I motori i grijanje su nastavili raditi. Od prevelike vrucine po staklenim i metalnim dijelovima autobusa stvarao se kondenzat kojeg smo vrhovima jezika upijali ne bi li se bar malo vlage dokopali.
A onda je pocelo prozivanje. Prozvali su Nezira Kraka. Nezir je bio automehanicar u Prijredorputevima. Nekoliko godina prije rata bubrezi su mu oboljeli pa je vrlo cesto bio na bolovanju.Bio je uporan, nepopustljiv i principijelan kad nesto tvrdi, a takvi ljudi rijetko imaju sirok krug prijatelja. Pricalo se da mu je otac u drugom svjetskom ratu bio u domobranima pa je Nezir, i pored toga sto je bio i vrijedan i aktivan i dobar majstor, uvijek bio limitiran tom pricom. U Omarskoj je nekoliko puta tucen, par puta se zalio da su mu bubrezi opet u losem stanju, ovaj put od udaraca cizmama.

Glas koji je prozvao Nezira bio je glas Laze Matijasa, Nezirovog kolege iz iste firme. Poznao sam taj, specificno krestav glas jer sam dugo znao Lazu, a u toku rata cesto je samozvan sa Radivojem Milutinovicem, navracao u moj stan, razgledajuci ga pomno i ostajuci podugo.

Pokucaju oni na vrata, bez poziva udju bezobrazno zavirujuci u svaki ugao i zatim zasjednu drzeci pri tom automate u krilu. Nisam odmah skontao razlog njihovog dolaska, sve dok jednom nisu pri izlasku sreli mog komsiju Zorana Serica, i ne znajuci da je on Bosnjak, izlanuli se da je steta provaljivati i razbijati tako fina ulazna vrata, vec da cekaju kad cu biti odveden pa da Lazo zaposjedne stan.

Navalili su na Nezira kao gladni i razjareni psi . Bilo je jezivo slusati njihove izljeve mrznje propracene udarcima i psovkama. Cuo se pad Nezirovog tijela na zemlju i skakanja razbjesnjelih strazara po njemu. Vristali su i uz psovke uzvikivali: “Tvoj je otac palio srpsku djecu u Jasenovcu i sad ces to sve platiti, a i ti se spremao da koljes svoje komsije, majku ti balijsku”. U tom divljackom orgijanju dominirao je Lazin glas. Culo se pucanje Nezirovih kostiju i njegovo potmulo stenjanje. Nije molio za milost, nije plakao ni pustao glasa. Kad su se umorili otvorili su prtljaznik od autobusa u kojem sam bio i ubacili ga unutra. Bio sam svega metar od njega, cuo kako stenje a nije bilo sanse da mu se pomogne. A on je vjerovatno bio svjestan svoje sudbine i ko zna kolike je bolove trpio, ali nije im dao da se nasladjuju njegovom slaboscu. Trpio je i cutao.

Nakon izvjesnog vremena otvorili su prtljaznik i ponovo ga prozvali. Cuo sam kako se muci da ustane i izadje, a oni su bili nestrpljivi i pozurivali ga psovkama. I ponovo divljanje i mucenje. Sve se ponovilo jos jednom s tim sto zadnji put Nezir nije mogao izaci. Izvukli su ga i ovaj put je trajalo puno krace. Kad su ga ubacili u prtljaznik nije se nista culo. Nezir se umirio. Nakon izvjesnog vremena ponovo su ga zvali, ali nikakvog znaka nije bilo iz prtljaznika. Culo se kad su otvorili prtljaznik i neko rekao: “ Ovaj je gotov”. Izvukli su ga i njegovo tijelo niko vise nije vidio.Ubistvo Nezira Kraka je najsvirepije sto ljudski um moze zamisliti i nesto sto niko normalan ne moze pozeljeti ni svom najgorem neprijatelju, ni najokorjelijem kriminalcu, a Nezir nije bio nista od toga. Bio je samo covjek sa pogresnim imenom, u pogresnom vremenu i na pogresnom mjestu.

Tu noc su jos prozvani Dervis Blazevic i Zijad Jakupovic. Cudno kao da je to bila noc obracuna radnika Prijedorputeva. A razloga za taj neravnopravni obracun, kao uostalom i razloga za citav taj pokolj 1992. godine uopce nije bilo.

Ispunjen uzasom, nevjericom i strahom nisam cuo kad su prozvali Zijada Jakupovica, ali sam cuo kad i kako su ga tukli. Primijenili su istu metodu kao i kod Nezira, spominjuci i Ziki Jasenovac i to kako je i njegov otac Munib palio srpsku djecu. Muniba dobro znam i u vrijeme rata bio je toliko mlad da nije mogao biti ni u kakvoj vojsci. Za Zijadove strahote saznao sam dijelom poslije u logoru. On je tu noc prezivio, ali je cijeli logoraski staz proveo u stacionaru. Prezivio je zahvaljujuci cinjenici sto su se cetnici okomili na Dedu Crnalica i na trenutak zaboravili Ziku, a on se nekako uspio uvuci u autobus.Polomili su mu kosti lica i nosa. Kasnije nam je Ziko preko zice iz stacionara doturao nesto hrane jer je stacionar bio pored kuhinje. Zijad je u Americi podvrgnut operacijama na kojima mu je sanirano lice i namjestene polomljene kosti lica i nosa. Pricao mi je da ga je prozvao i najvise tukao Drasko Krndija, njegov kolega iz iste firme. Prethodno ga je u Omarskoj “kolega” Mile Marcetic udario snazno cizmom u predio trbuha otevsi mu pri tom preostalu kutiju cigareta.

Kad je odjeknulo :”Blazevic Dervo” prepoznao sam glas Mile Marcetica. I Mile je htio da naplati neke svoje racune. Dervis je bio izuzetno vrijedan i kvalitetan poslovodja. Znao je posao, bio tacan i precizan u obavljanju poslova i nastojao da sve uradi na vrijeme i kvalitetan nacin. Nije stedio prvo sebe, a trazio je i od svojih radnika da rade. Jednom smo preko ljeta primili Dervisovog sina i ljudi su se cudili kako Dervis i prema njemu ima isti odnos i trazi od njega vise nego od ostalih radnika. Mile je bio vrlo lijen , zalio se na disciplinu koju je Dervis trazio.

Dervisa su tukli puno krace nego Nezira i Ziku i vratili ga nazad u autobus. Nekako je dobauljao natrag do svog mjesta, pored mene. Cijelu noc je bio kao u polusnu. Buncao je i trzao se. Pokusao sam kupeci vlagu sa stakala da ga malo osvjezim, ali bilo je vrlo malo vlage.

Tu noc cini mi se bili su najaktivniji cetnici iz Prijedorputeva. Refku Jakupovica, Hutka Murtica i mene nisu prozvali jer nisu znali da smo tu sto ce se pokazati slijedeceg dana.

Ovo je samo mali dio uzasa koji smo prezivjeli te noci. Zelio sam samo ukazati na one ljude koje sam dobro znao, ljude koji su bili radne kolege, prozivljavali zajednicke probleme koji su ih vezivali sve do tog trenutka, a onda bez ikakvog razloga dio njih postali zrtve, a dio dzelati. Za kompletnu pricu te noci trebalo bi da svaki od oko 1800 koliko nas je bilo u autobusima isprica svoj dio uzasa, a siguran sam da su ga svi osjetili. Broj onih koji su osjetili najvecu patnju i najvise muceni, a nikad to nece moci ispricati je tesko odrediti.

Od mene im rahmet.